Izolacija plućnih vena

Do razvoja metode izolacija plućnih vena došlo je nakon otkrića da fibrilacija atrija većinom počinje unutar ušća plućnih vena (najčešće 4 vene koje dovode krv iz pluća) u lijevu pretklijetku. Cilj ove metode je primjenom različitih izvora energije prekinuti širenje električnih impulsa iz navedenog područja na ostatak pretklijetki. Time se u određenih bolesnika uspješno sprječava nastanak fibrilacije atrija.

Izolacija plućnih vena indicirana je kod bolesnika sa paroksizmalnom i perzistentnom fibrilacijom atrija, s izraženim simptomima i strukturno zdravim srcem. Metoda se može koristiti i kod bolesnika s dugotrajnom perzistentnom fibrilacijom atrija i strukturnim bolestima srca, međutim s manjim uspjehom.

Inače, u početku je glavni način ablacije bila primjena radiofrekventne energije fokalnim kateterom koji zagrijava tkivo i uzrokuje lokalnu ozljedu. Kasnije su se razvili posebni ''kružni'' radiofrekventni  kateteri s ciljem brže i jednostavnije izolacije. Također, razvijeni su fokalni kriokateteri koji se hlade tekućim dušikom i stvaraju lezije hlađenjem tkiva. Nakon toga, razvijen je i kriobalon kateter koji se koristi hlađenjem tkiva, također s ciljem jednostavnije i kraće procedure. Rijetko se koristi i kateter s ultrazvukom ili laserom kao izvorom energije, međutim do sada najuspješnije metode sa usporedivim rezultatima su fokalna RF ablacija i krioablacija balonom.

Izolaciju plućnih vena izvode kardiolozi/elektrofiziolozi u sali za elektrofiziološko ispitivanje srca. Svakako treba istaknuti da izolacija plućnih vena predstavlja jednu od najkompleksnijih elektrofizioloških procedura na srcu. Koristi se lokalna anestezija uz blagu sedaciju ili opću anesteziju. Kroz preponske vene, posebni kateteri se postavljaju u srčane šupljine. Pristup lijevoj pretklijetki odnosno ušćima plućnih vena omogućava transseptalna punkcija odnosno prelazak iz desne u lijevu pretklijetku. Zatim se oko plućnih vena moraju učiniti lezije tkiva koje će trajno onemogućiti prolazak električnih impulsa. Navedeno se najčešće radi fokalnim kateterom primjenom radiofrekventne energije ili kriobalonom koji koristi hlađenje tkiva. Nakon ablacije, posebnim elektrodama se potvrđuje da su vene izolirane tj da nema provođenja impulsa između vena i lijeve pretklijetke.

Uspješnost procedure prikazuje se odsustvom fibrilacije atrija nakon godinu dana i iznosti 50 do 80 posto ovisno o indikaciji. Kod bolesnika sa strukturno zdravim srcem i kratkim trajanjem fibrilacije atrija uspješnost je oko 80 posto dok je kod bolesnika sa strukturnim bolestima srca i perzistentnom fibrilacijom atrija ona bliža 50 do 60 posto. Kod određenog broja bolesnika, zbog povratka aritmije, biti će potrebne i dvije ili rijetko tri procedure.

Svaka invazivna procedura pa tako i izolacija plućnih vena nosi određene rizike. Manje komplikacije kao krvarenje iz prepone ili bolovi u prsištu par dana nakon ablacije javljaju se u oko 3 posto slučajeva. Ozbiljne komplikacije prema studijama javljaju se u oko 1 posto slučajeva i uključuju perikardni izljev, moždani udar, suženje plućnih vena, oštećenje živca za ošit te ulceracije jednjaka. Navedene komplikacije su sa današnjim tehnologijama te u centrima s iskustvom izvođenja spomenute metode, znatno rjeđe, naime, javljaju se u manje od 1 posto slučajeva.