Je li shizofreni bolesnik agresivan?

Vrlo često se u literaturi pa i u opisu kliničke slike navodi, da su shizofreni bolesnici agresivni i autoagresivni. Smatram, da izraz agresivitet u slučaju shizofrenog bolesnika nema pravo značenje, da nije transparentan s agresivnošću neshizofrenog bolesnika. Njegova agresija je duboko motivirana njegovom teškom patologijom, patologijom mišljenja, percepcije i vjerovanja, i u slučaju poznavanja te patologije, njegova "agresivnost" postaje razumljiva, često logična i najčešće je rezultat obrane sebe samog, nekog bližnjeg ili ideja i principa, no naravno, to je sa stanovišta bolesnika, a ne realno.

Primjer bolesnikovog doživljaja ugroženosti

Shizofreni bolesnik danima je govorio o zlim osobama, koje ugrožavaju naselje i njega osobno, koje mogu nanijeti zlo cijeloj njegovoj obitelji, opisivao ih kako hodaju noću oko njegove kuće i planiraju "veliko zlo". Kako nitko nije obraćao pažnju na "njegove patnje i probleme, kako da spasi selo" i nije ga odveo lječniku, jer bolest nije bila prepoznata, bolesnik je jednog dana "uhvatio jednog od opasnih ugrožavatelja i uništio ga". Bolesnik je tek u pritvoru prepoznat kao bolesnik, jer je rekao "da je to učinio da spasi sebe, obitelj i selo" i negirao je da je ubio konkretnu osobu, već ugrožavatelja". Dakle, sa stanovišta nedužne osobe, koja je stradala, tj. bila ubijena, bolesnik je bio enormno agresivan i opasan, ali s njegove točke gledišta, on je spašavao selo i obitelj, i nije bio agresivan, dapače, bio je spasilac. On, dakle radi svoje bolesti nije mogao shvatiti adekvatno što radi, pa pravno nije odgovoran za djelo koje je učinio. U običnom kontaktu, shizofrene osobe, ako nemaju sumanutih ideja i halucinacija ponašaju se neagresivno, nisu opasne i obično imaju moralno etičke norme ponašanja kao što su imali i prije bolesti.

Suicidalnost

Najveći broj suicida, koje vrše shizofrene osobe također proizlazi iz njihove psihopatologije, tj. poradi sumanutih misli, halucinacija i distorzije mišljenja i percepcije.

Veći dio bolesnika počini suicid u relativno dobroj remisiji, a ti suicidi su obično rezultat dobrog uvida u svoje stanje i prirodu bolesti od koje su obolili, pa te suicide treba smatrati kao reakciju na realitet, a ne kao posljedicu njihove psihopatologije. To su obično suicidi nakon što bolesnici spoznaju da su napušteni od članova obitelji, "da ih se obitelj srami", da su ostali bez posla, materijalnih dobara i slično.

Tekst priredila:
Prof. dr. sc. Vera Folnegović Šmalc, dr. med.