Neuropatološke i neurobiokemijske specifičnosti shizofrenije

Do unazad oko 30 godina većina neuropatoloških studija u smislu istraživanja patoanatomije mozga shizofrenih bolesnika provodila se na mozgovima umrlih. Danas su međutim obdukcije samo dio istraživanja mozga, a veći dio se provodi na živim bolesnicima zahvaljujući korištenju CT-a, magnetske rezonancije, PET-a i SPECT-a. CT snimke omogućuju analize anatomskih presjeka i fotografija dviju hemisfera i usporedbu sa strukturama neshizofrenih mozgova. Suvremene magnetske rezonancije to mogu još mnogo detaljnije i sofisticiranije. Za sada se nijedna od tih metoda ne koristi u cilju potvrđivanja dijagnoze shizofrenije, ali se koriste u cilju istraživanja i u cilju isključivanja dijagnoze shizofrenije (npr. kod psihoza izazvanih organskom promjenom mozga kao kod tumora).

Zahvaljujući spomenutim morfološkim i funkcionalnim metodama danas se vjeruje da shizofreni mozgovi imaju blage morfološke promjene limbičnog sustava, prije svega hipokampusa, girusa cinguli i parahipokampalnog girusa, amigdala, septuma i entorinalnog korteksa. Osim evidentnih promjena volumena postoje promijene i u citoarhitekturi tih regija. Jedan od najčešće nađenih volumnih promjena shizofrenog mozga je ventrikularno povećanje, kao i proširenje kortikalnih sulkusa, što međutim nije specifično samo za shizofreniju.

Funkcionalne snimke su pokazale da je kod shizofrenih bolesnika smanjen regionalni cerebralni protok posebno u prefrontalnom korteksu. To se smanjenje posebno prepoznaje, kada je potreba za povećanjem protoka tj. u intenziviranju aktivnosti, jer je u takvim, više zahtjevnim situacijama, shizofreni mozak evidentno insuficijentniji.

Činjenica je međutim da u etiolgiji shizofrenije ipak vjerojatno sudjeluje nekoliko činjenica, jer kao što je navedeno i klinička iskustva i epidemiološki podaci govore tome u prilog.

Za praksu u smislu razumijevanja shizofrenije kao i za liječenje daleko je važnija farkamodinamika, bar što se tiče dosadašnjih spoznaja. Etiologija shizofrenije dijelom se spoznavala tzv. ex juvantibus metodom, tj. na osnovu terapijskog odgovora na pojedine lijekove.

1951. god se u Francuskoj spoznalo, da je klorpromazin lijek, koji dovodi do poboljšanja shizofrenih simptoma. U to se vrijeme nije znao točan mehanizam djelovanja, ali je daljnje praćenje pokazalo, da je učinkovit. Nekoliko godina nakon toga, spoznalo se da se terapijski učinak klorpromazina bazira na antagonističkom djelovanju na dopamin, pa je u to vrijeme bila prihvaćena kao dominantna dopaminska teorija shizofrenije. Ta je teorija vrijedila u stručnim krugovima godinama, zapravo, sve do ponovne spoznaje, da i serotonin ima vrlo značajnu ulogu. I tada je od značenja bila ex juvantibus spoznaja o učinkovitosti serotoninskih antipsihotika, prije svega klozapina, risperidona, olanzapina i kvetiapina, te ziprasidona i aripiprazola.

U novije se vrijeme sve više važnosti daje poremećaju glutamata kao primarno patološkog čimbenika, koji dovodi do inhibicije produkcije pojedinih subtipova dopamina odgovornih za manifestaciju shizofrenije. S druge strane se pokazalo da neki antiglutamatergični lijekovi mogu dovesti do pojave simptoma sličnih shizofrenim simptomima. Smatra se da su kod shizofrenije najznačajniji NMDA receptori, koji su najgušći u prefrontalnom korteksu i u hipokampusu, a koje se regije najčešće povezuju sa shizofrenijom. I GABA pokazuje određene abnormalnosti kod shizofrenih bolesnika, prije svega snižen broj međuneurona koji sadrže GABA-u i sniženje produkcije GABA-e unutar tih međuneurona.

Danas se dakle smatra, da u nastanku shizofrenije sudjeluju dopamin, glutamat, noradrenalin, serotonin i GABA.

Tekst priredila:
Prof. dr. sc. Vera Folnegović Šmalc, dr. med.