Što je transplantacija?

Kod transplantacija kao presadak može se koristiti vlastito tkivo (autograft, npr. kosti i koža), genetički identično tkivo ili organ (izograft), genetički različito tkivo ili organ (allograft) ili, vrlo rijetko presadci koji potječu od drugih vrsta (ksenograft). Transplantirano tkivo mogu biti stanice (npr. kvotvorne matične stanice), dijelovi ili segmenti nekog organa (režnjevi jetre ili pluća, dijelovi kože) ili cijeli organi (bubreg, srce i još neki organi).

Presadci mogu biti smješteni na anatomski normalnu poziciju (ortotopno; npr. srce) ili drugu prikladnu poziciju (heterotopno). U kliničkoj transplantaciji koriste se presadci od živih srodnih darivatelja, živih nesrodnih darivatelja i od umrlih davatelja. Od živih darivatelja najčešće se koriste bubrezi i krvotvorne matične stanice, a u porastu je i količina segmentalnih presadaka jetre, gušterače i pluća. Korištenje organa umrlih davatelja svakako pomaže pri smanjivanju razlike između potražnje organa i njihove dostupnosti.

Kod svih primatelja organa postoji rizik od odbacivanja presadka; imunološki sustav primatelja prepoznaje presadak kao strano tijelo te ga nastoji uništiti. Također presadak koji sadrži stanice imunološkog sustava može izazvati komplikaciju znanu kao GvHD (graft vs. host disease). Rizik od takvih vrsta komplikacija smanjen je tzv. pretransplantacijskim probirom i upotrebom imunosupresivne terapije tijekom i nakon transplantacije.

Kod pretransplatacijskog probira primatelji i darivatelji organa testiraju se na HLA antigen i ABO antigene. Primatelji se testiraju na presenzitizaciju na antigene darivatelja.

Provođenje HLA tkivne tipizacije najvažnije je kod presađivanja bubrega i najčešćih vrsta presađivanja krvotvornih matičnih stanica.