Istine i zablude o cijepljenju

U Liječničkim novinama broj 103, od 15. listopada 2011. g., objavljen je, u rubrici "Drugo mišljenje" članak dr. Lidije Gajski pod naslovom "Cijepljenje - spas od zaraznih bolesti ili nepotreban rizik?" (LN 2011; 103:51-55). Članak se može pročitati i na internetskim stranicama Hrvatske liječničke komore.

Radi se o klasičnom antivakcinacijskom pamfletu.

Kako u broju od studenoga nije izašla nikakva reakcija, makar je bila napisana i upućena u Liječničke novine od strane dr. Bernarda Kaića iz Službe za epdiemiologiju Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, vodstvo Hrvatskog pedijatrijskog društva smatralo je potrebnim iznijeti stručno utemeljenu reakciju i to povjeriti Sekciji za alergologiju i kliničku imunologiju, čiji sam predsjednik.

Niti naš osvrt nije primljen za objavu u Liječničkim novinama, pa smo reakciju postavili na mrežnu stranicu Hrvatskog pedijatrijskog društva.

S obzirom da u međuvremenu dr. Lidija Gajski nastavlja na različitim portalima davati intervjue i izjave u svojem antivakcinacijskom tonu, dobro je da se širi krug ljudi upozna s koristima cijepljenja, ali i istinom o ključnim "argumentima" koje navode antivakcinalisti, a koji su nedvosmisleno i argumentirano zabačeni i opovrgnuti. Te činjenice neće promijenit mišljenje antivakcinalista, ali će, nadam se, pomoći drugima, u prvom redu roditeljima čija djeca dolaze na red za cijepljenje, da se točnije informiraju o prednostima cijepljenja i rizicima necijepljenja, kao i o obmanama koje kruže u glavama antivakcinalista i pomoću kojih oni, iz samo njima znanih razloga, pokušavaju pružiti besplatnu pomoć svima koji su kruto izloženi na milost i nemilost farmaceutskoj industriji i medicinskom establišmentu.

Najopasniji od svih su besplatni savjeti. Ja am uvijek vrlo podozriv prema bilo kome tko mi bez pitanja dijeli savjete.

Ne ulazeći u detalje tog antivakcinacijskog pamfleta gotovo tolstojevskog opsega, može se na razmjerno malo prostora reći po nekoliko činjenica o vrijednosti cijepljenja, te ukazati na prijevare sadržane u antivakcinacijskom predstavljanju problema.

Potreba za cijepljenjem

Dovoditi u pitanje cijepljenje na tako paušalni način kako to čini dr. Lidija Gajski, isto je kao i paušalno dovoditi u pitanje "intravensku terapiju" ili "radiološke pretrage".  Mnogi koje opčinjava antivakcinacijsko sektaštvo, zapravo, imaju potrebu za informacijom, koja im, iz bilo kojeg razloga nedostaje, ili su zbog toga frustrirani. Stoga ovdje donosim, s po nekoliko kratkih rečenica, obrazloženje za cijepljenja koja su obvezatna prema programu koji je na snazi u našoj zemlji, za one i radi onih kojima je do te informacije stalo.

Tuberkuloza

BCG ne može iskorijeniti zarazu, ali bitno smanjuje pojavu diseminirane bolesti u djece. Incidencija se može značajnije smanjiti tek traganjem za kliconošama (latentna tuberkuloza) i njihovim liječenjem.

Hepatitis B

Cijepljenjem novorođenčadi, te djece u 6. razredu koja nisu bila cijepljena kao novorođenčad, stopa HBs-antigenemije u stanovništvu pasti će za 99,9 posto u roku od oko 20 godina. Stječe se osobna zaštita od najranije dobi protiv jedne neizlječive bolesti. Cijepljenje  je i mjera prevencije hepatocelularnog karcinoma.

Difterija

Cijepljenjem se postiže individualna zaštita od difterijskog toksina, ali klica ostaje nedirnuta. U područjima u kojima se prestalo cijepiti, kao što je bio slučaj u nekim zemljama bivšeg Sovjetskog Saveza, došlo je u 1990.-tim godinama do epidemija s više desetaka tisuća oboljelih. Iz toga je jasno da obustava cijepljenja protiv difterije ne dolazi u obzir.

Tetanus

Cijepljenje pruža samo individualnu zaštitu. Individualna zaštita na dugi rok može se osigurati jedino redovitim docjepljivanjem.

Hripavac

Preko 90 posto necijepljene ili nepotpuno cijepljenje dojenčadi i male djeci oboli nakon izlaganja. Cijepljenje ne iskorjenjuje klicu, ali štiti od obolijevanja koje u dojenačkoj dobi može biti, i najčešće jest komplicirano teškim neurološkim i respiratornim posljedicama. Prirodno prebolijevanje infekcije ne zaostavlja znatniju imunost. Zaštitnost nakon provedenog cijepljenja u dojenačkoj i predškolskoj dobi, gubi se oko desete godine života. Adolescenti i odrasli, koji obolijevaju slikom blažih prehladnih simptoma, ili sindromom protrahiranog kašlja, glavni su izvor infekcije za dojenčad i malu djecu. Stoga se u mnogim zemljama razmatra mogućnost uvođenja docjepne doze za adolescente i odrasle.

Dječja paraliza

Sustavnim procjepljivanjem oralnom (živom) polio vakcinom u Hrvatskoj je divlji polio praktički eliminiran. Zadnji slučaj zabilježen je 1989. godine. U susjednim zemljama, osobito jugoistično, stanje nije sigurno. Padom procijepljenosti pojavio bi se rizik unosa divljeg virusa iz drugih područja pa obustava cijepljena (još) ne dolazi u obzir. Sada se cijepljenje provodi inaktiviranom (mrtvom) poliovakcinom, zbog malog rizika postvakcinalnog polia prouzročenog atenuiranim sojem, prvenstveno u odraslih koji su davno cijepljeni.

Haemophilus influenzae tip b

U zemljama koje počnu provoditi ovo cijepljenje kao univerzalno u ranoj dojenačkoj dobi, u roku od 2 godine očito je 85-95 postotno smanjenje invazivnih bolesti (gnojni meningitis, sepsa, upala pluća) prouzročenih s H. influenzae tipa b. Cjepivo ne zaštićuje od infekcije drugim sojevima H. influenzae. 

Ospice, zaušnjaci, crljenka

U roku od godine dana od prestanka cijepljenja mogle bi se očekivati velike epidemije ospica među djecom i povratak komplikacija kao što su: upale pluća, gnojni otitisi, encefalitisi i odložena komplikacija - subaktuni sklerozirajući panencefalitis. Pojavile bi se epidemije zaušnjaka s određenim postotkom orihitisa i sterilnost muškaraca Pojedine recentne epidemije u zemljama Zapadne Europe isključivo su vezane za skupine obitelji ili škole u kojima se, mimo svih stručnih preporuka i propisa, zbog antivakcinacijskog opredjeljenja, ne provodi redovito cijepljenje. Dospijevanjem u generativnu dob necijepljene ženske dojenčadi, dakle nakon oko 18-25 godina,  vjerojatno bi se ponovno javila i rubeolarna empriopatija. 

Dokazane antivakcinacijske obmane

Nabacivanje sumnji da se kao posljedica "cijepljenja" (kojeg?) javlja "nagla smrt dojenčadi" (vjerojatno se misli na sindrom iznenadne dojenčake smrti), razne autoimune bolesti, dijabetes tipa I, Crohn i pervazivni razvojni poremećaj, može se, na isti način, primijeniti na bilo koji problem i osporavati ga bez dokaza. 

Iznenadna dojenačka smrt nema veze s cijepljenjem u toj dobi, već, dokazano, s položajem spavanja na trbuhu, pasivnom izloženosti duhanskom dimu i akutnim dišnim infekcijama. Nije prihvatljivo uskrisivati zabačene teze nakon što su jasno opovrgnute.

Npr., jedan Lancet u veljači 2010. javno je u cijelosti povukao publikaciju iz 1998. u kojoj je Andrew Wakefield (kirurg!) i još 12 suautora tvrdilo kako cjepivo protiv ospica, zaušnjaka i rubele uzrokuje ilealnu limfoidnu nodularnu hiperplaziju, nespecifični kolitis i pervazivni razvojni poremećaj. Poznato je da se na temelju tih "teza" čak i britanski premijer Tony Blair nije odlučio dati cijepiti svoju djecu. Zbog takvog povođenja mnogih, a ne samo Blaira, nisu izostale epidemije ospica i zaušnjaka u Velikoj Britaniji, a za desetak godina vidjet ćemo hoće li se u necijepljenih djevojčica, pojaviti rubela u trudnoći s komplikacijom rubleolarne embriopatije. Suautori Wakefieldove studije postupno su se, od 2004. do 2008 godine povlačili iz autorstva članka, Wakefield je konačno izbrisan s popisa liječnika Ujedinjenog Kraljevstva, a General Medical Council je njegov rad okvalificirao kao "nepošten", "neetičan" i "debelokožan" (dishonest, unethical, callous).

Dr. Lidija Gajski, očito svjesna razvoja događaja s Wakefieldom, umjesto ilealne limfoidne hiperplazije i pervazivnog razvojnog poremećaja, spominje Crohnovu bolest i autizam, što zvuči još gore, a srodno je Wakefieldovim "tezama".

Kada je spomenut dijabetes tipa I kao posljedica cijepljenja, treba reći da je hipotezu u SAD-u, otprilike istodobno kada je i Wakefieldov članak uzbudio duhove, izbacio izvjesni JB Classen koji se bavio pokusima na miševima, patentirao pokus kojim je tvrdio da je pokazao kako cijepljenje u ranoj dojenačkoj dobi uzorkuje inzulin ovisni dijabetes (u miševa), i to poopćio na čovječju populaciju, a onda, kada je uzvitlao prašinu, prodavao svoj patent preko tvrtke Classen Immunotherapies drugim istaživačima koji su se zainteresirali za njegove eksperimente, do ih konačno nisu opovrgli.

U Europi bismo to nazvali klasičnim sukobom interesa (proglasiš probelem, brzo patentiraš svoj pokus, i onda ga prodaješ da bi drugi dokazali suprotno). Inače, taj JB Classen javlja se na jednom, za odgovornog čovjeka i stručnjaka krajne mutnom website-u www.whale.to, na kojem se s najvećom ozbiljnosti prepisuju protokoli sionskih mudraca i kao prikriveni gospodari Zemlje spominju nekakvi "reptilijanci". 

Nažalost, uočili smo da se i kolegica Gajski uvelike oslanja na reference u kojima se pojavljuju ti "reptilijanci".

Sapietni sat, tj. u našem narodu bi se reklo: "Mudroj glavi jedno oko dosta". 

Obvezatnost cijepljenja

Antivakcinaliste muči činjenica da je cijepljenje u Hrvatskoj obvezatno, a u Švicarskoj, npr., nije. No, u svim zemljama svijeta, ono je, ili obvezatno, ili neobvezatno. Tertium non datur (trećega nema). Nigdje nije proglašeno opasnim niti zazornim, a još manje  zabranjeno. Svugdje se cijepljenje savjetuje, pogoduje, ili propisuje, prema lokalnoj epidemiološkoj situaciji. No, zapravo je drsko postavljati pitanje obvezatnosti cijepljenja liječnicima. Oni će se, kao struka, uvijek zalagati za cijepljenje, a da li će se ta intervencija implementirati kao obavezna, i u kojem opsegu, to ovisi, ali, isključivo o zakonodavcu. Prema tome, trebalo bi pitati političare, a najviše tzv. "stručne" službe koje pravno formuliraju zahtjeve političara, zašto su Zakon o zdravstvenoj zaštiti, i Zakono zaštiti prava pacijenata, napisani s toliko unakrsnog potiranja u pitanjima izbora i obaveza primanja i davanja zdravstvenih usluga. To nije pitanje za liječnika, ili bilo kojeg običnog građanina. Njegovo je da zakon provodi, i da, ako smatra potrebnim, podnese ustavnu tužbu. Ja bih to preporučio antivakcinalistima.

Osobno mi je vrlo zanimljivo pratiti razna revlucionarna pitanja. Dr. Lidija Gajski barem je jednom istaknula kako, ako se želi razumjeti njezin stav o zdravstvu, treba pročitati knjigu dr. Dražena Gorjanskog "Obnova zdravstva" u izdanju  zaklade Slagalica. Dakle, po toj knjizi, sustav zdravstva trebao bi biti postavljen kao sustav za bavljenje nepogodama, poput vatrogasnog, policijskog ili pravosudnog: sustav financiran od države da, bez profita, kontrira neželjenim događajima, tako da ih nema ili da netragom nestanu (prevencija ili, ako ipak obolimo, izlječenje, a ne kronično liječenje!).  Idealno. Međutim, ne možemo, a de ne vidimo  rezultate policije i pravosuđa (svuda, ne samo u Hrvatskoj), pa se pitam, želimo li mi doista takve rezultate u zdravstvu, odnosno, u čemu je greška kada netko tako olako povuče parelelu između policije i zdravstva.

U evoluciji stavova dr. Lidije Gajski dakle u svega 6 mjeseci potpuno se izgubila prevencija. Jer, ja ne znam što je prevencija, ako to nije u prvom redu cijepljenje. Međutim, u spomenutoj knjizi  pledira se za povratak zdravstvenog sustava na vrijeme Andrije Štampara, i ujedno pokazuje neko udivljenje i prema sustavu zdravstva Fidela Castra. Dakle, niti Andrija Štampar, a još manje Fidel Castro, ne bi s antivakcinalistima potrošili niti sekunde. Prvi bi  ih jednsotavno ignorirao, jer je sam uveo prva cijepljenja, bez da je imao dilemu trebaju li biti obvezna ili ne,  a drugi vjerojatno poslao na pregled glave  u zatvorenim uvjetima.

Meni se, inače, diktatori bilo koje vrste ne dopadaju. Da sam, npr., s kolegicom Gajski rođen na Kubi, vjerojano bismo se zajedno našli na pregledu glave u zatvorenim uvjetima, ona zbog slobode cijepljenja, ja zbog slobode govora. Međutim, vidite što je demokracija. S istim stanovištima, tj. ona nagnuta Fidelu, a otklonjena od cijepljenja, a ja otklonjen od Fidela, a naklonjen cijepljenju, hodamo slobodno svojom zemljom. I razmjenjujemo mišljenja, ja kao prosvjetitelj bez iluzija, ona kao  mesija koja mora nekoga spasiti, pod svaku cijenu. Pa je dobro postaviti si i to pitanje: zbog čega me netko pod svaku cijenu želi spasiti od nečega? Spasitelji bi trebali biti dobro educirani ljudi, a specijalizacija interne medicine (L. Gajski), kao niti kirurgije (A. Wakefield), uz žive pedijatre, ne može nikoga valjano kvalificirati da spašava djecu od cjepiva i cijepljenja.  Promašen poziv. Jako.