Kakvi su liječnici menadžeri?

Kada bi sudili samo prema financijskim pokazateljima većine zdravstvenih ustanova u Republici Hrvatskoj, čiji su ravnatelji/direktori u najvećem broju liječnici, odgovor na pitanje iz naslova bio bi relativno jednostavan. Većina naših državnih zdravstvenih ustanova spaja kraj s krajem, ili teško preživljava, u kroničnim je gubitcima ili se umjetno održava na životu.

Kada bi pak uveli i neke druge pokazatelje, ili kada bi testirali uobičajene menadžerske ili liderske kvalitete istih ravnatelja/direktora rezultati bi bili možda i lošiji, čast izuzecima. Pri tome ne treba olako osuditi kolegice i kolege koji u svojem formalnom obrazovanju najčešće nemaju niti jednog sata posvećenog menadžerskim vještinama poput strateškog planiranja, pregovaranja, upravljanja promjenama ili ne daj bože upravljanja ljudskim potencijalima, već ovise isključivo o vlastitom prirodnom upravljačkom talentu. Naravno ako ga imaju barem donekle razvijenog.

Istovremeno zahtjevi društva i bolesnika su ogromni i u neprestanom porastu, dok su sredstva kojima raspolažu vrlo ograničena. Ne treba stoga čuditi što upravljački rezultati (financijski i drugi) nisu bajkoviti, već primjereni sredstvima, ali i znanjima i vještinama kojima ih je društvo kroz studij (i život) obdarilo. Pravo je pitanje kakovi bi rezultati bili kada bi u upravljačkim foteljama sjedili neki drugi profili menadžera - ekonomisti, pravnici, inženjeri, a ne zdravstveni radnici, odnosno liječnici, u najvećem broju slučajeva.

Što ako liječnici i nisu tako loši menadžeri kakvima ih najčešće percipiramo?

Upravo objavljena studija Amande Godall s IZA Instituta u Bonnu sugerira upravo to. Analizirajući rezultate 100 najboljih bolnica u Sjedinjenim Američkim Državama 2009. godine autorica jasno zaključuje da su značajno bolje one kojima upravljaju liječnici, a ne profesionalni menadžeri. Većina autora koja se bavi sličnim istraživanjima (i izvan polja medicine i zdravstva) smatra da ekspertna (medicinska) znanja koja liječnici posjeduju omogućavaju lakše i pravilnije donošenje institucionalnih (ne-medicinskih) odluka, kao i da izrazito doprinose profesionalnom (menadžerskom) kredibilitetu vođa i upravljača.

Zaključak koji Amande Godall prezentira svojim radom ne treba čudit,i jer u SAD su "management" i "leadership" važni integralni dio edukacije na vodećim medicinskim institucijama kao i na medicinskim fakultetima svih sveučilišta, a američko društvo je odavno prepoznalo važnost kompetencija upravljača i vođa.

U Hrvatskoj prave edukacije menadžerskih kadrova u zdravstvu nema, niti je bilo, jer nekoliko hvale vrijednih pokušaja prije su anegdotalni nego sustavni. Rezultati koje ostvaruju hrvatske zdravstvene institucije, i financijski, a naročito stručni i znanstveni, zato su razlog prije za pohvalu nego pokudu. No kao što je rečeno na početku, sustav je pred kolapsom, a zahtjevi za modernom dijagnostikom, suvremenom terapijom i izrazitom preventivom se multipliciraju globalizacijom, tehnološkim inovacijama i komunikacijskim mogućnostima. Eksponencijalno rastuće troškove za suvremene zdravstvene potrebe nemoguće je često i predvidjeti, a kamoli ih namiriti, te je veliko pitanje kako i kakvim zdravstvenim sustavom upravljati. Najava oštrih rezova u zdravstvenom proračunu, iako vjerojatno važna za opće stanje državne ekonomije zasigurno neće pomoći rješavanju nagomilanih problema u zdravstvenom sustavu, naročito ne bez školovanog kadra koji je u stanju osmisliti i još više provesti jednako tako najavljene reformske poteze, uštede i optimizaciju. Postići više (dakle kvalitetniju zdravstvenu zaštitu) s manje novca, kako je to nova vlada najavila nije nemoguće, no je li vjerojatno.

Vlast (i civilna i zdravstvena) morati će stoga, s visokim stupnjem hitnosti, uvesti u hrvatsko zdravstvo (i visoko školstvo) kvalitetne programe menadžmenta, prije svega obrazujući zdravstvene radnike, dakle liječnike, medicinske sestre (koje sada imaju i sveučilišno obrazovanje), farmaceute, inženjere i druge ukoliko uopće žele imati nekakav zdravstveni sustav u zahtjevnim vremenima koja nam dolaze.            

A mi (građani, bolesnici) želimo i bolji!