Nasilje među vršnjacima

Nasilje među vršnjacima (eng. bullying) se može odrediti na slijedeći način: učenik je zlostavljan ili viktimiziran kada je opetovano i trajno izložen negativnim postupcima od strane jednoga ili više učenika (Olweus, 1998). Ova definicija naglašava negativno (agresivno) djelovanje koje se ponavlja kroz duži vremenski period.

U širem smislu, nasilje je svjesna okrutnost usmjerena prema drugima s ciljem stjecanja moći, i to nanošenjem psihičke, odnosno fizičke boli. Nasilje među djecom možemo podijeliti u više oblika: fizičko, verbalno, emocionalno, seksualno, kulturalno i ekonomsko. Fizičko nasilje je najuočljiviji oblik, te podrazumijeva udaranje, guranje, štipanje, čupanje i sl. dok verbalno nasilništvo najčešće prati fizičko, te podrazumijeva vrijeđanje, širenje glasina, stalno zadirkivanje, ismijavanje... (npr. Očalinko!). Emocionalno nasilje podrazumijeva namjerno isključivanje žrtve iz zajedničkih aktivnosti razreda ili dječje grupe, kao i ignoriranje. Seksualno nasilje uključuje neželjeni fizički kontakt i uvredljive komentare. Kulturalno nasilje podrazumijeva vrijeđanje na nacionalnoj, religijskoj i rasnoj osnovi. I na kraju, ali ne manje važno, ekonomsko nasilje uključuje krađu i iznuđivanje novca.

O bullyingu se radi samo ako su uključena tri osnovna elementa (prema Olweus, 1998):

• negativni postupci - Negativan postupak je namjerno nanošenje ozljeda drugoj osobi. Mogu biti fizički i verbalni. Fizičko nasilje je kada netko udara, gura ili sputava drugoga tjelesnim dodirom, dok verbalno uključuje izrugivanje, zadirkivanje, ali i prijetnju. Međutim, treba naglasiti kako se negativni postupci pojavljuju i bez uporabe riječi ili tjelesnog dodira - primjerice u obliku društvene izolacije, kreveljenjem, nepristojnim kretnjama ili odbijanjem da se udovolji željama druge osobe.
• opetovano i trajno - Da bi se neki negativan postupak smatrao nasiljem mora se ponavljati i biti trajan. Ovaj uvjet je postavljen u definiciju nasilja kako bi se iz pojave nasilja u školi isključili povremeni beznačajni sukobi između učenika, poput zadirkivanja, a koji su sastavni dio igre i relativno prijateljske naravi.
• asimetričan odnos snaga - Termin nasilništvo se rabi samo ako između učenika postoji nesrazmjer snaga. Stvarni i/ili percipirani nesrazmjer snaga može se javiti u situacijama izravnog nasilništva ako je učenik (žrtva) zaista fizički slabiji u odnosu na učenika (zlostavljača), ako žrtva sebe doživljava fizički ili mentalno slabijom, ako postoji brojčani nesrazmjer između žrtve i zlostavljača. U situacijama neizravnog nasilništva nesrazmjer snaga može se javiti u slučaju izolacije učenika iz grupe, širenju glasina i tome slično.

Uloga djece koja promatraju nasilje

Većina učenika u razredu ili školi ne čine stalno nasilje niti su stalno žrtve nasilja. Mnogi su često u situacijama da promatraju svoje kolege kako se tuku, svađaju ili vrijeđaju. Učestala zabluda o učenicima "promatračima" je da ostanu neutralni ili da pokušavaju podržati žrtvu kada vide da se nasilje događa. Nažalost, istina je zapravo da su učenici koji promatraju nasilje skloniji stati na stranu nasilnika i pomoći mu nego da pokušaju pomoći žrtvi, a katkad postanu i aktivni sudionici nasilja. Postoji nekoliko objašnjenja zašto se to događa. Jedan je da nasilnici uživaju određeni ugled među vršnjacima, oni su "cool face" kojima se ostali dive te na taj način mogu utjecati na promatrače. Utjecaj će biti snažniji ako promatrač ima osjećaj nesigurnosti i ne uklapa se lako u društvo. Može se bojati, ako bi pokušao spriječiti nasilje, da će mu se nasilnici osvetiti ili da će nekog od svojih prijatelja dovesti u nevolju. Također, ako se čini da je nasilnik na neki način nagrađen za svoje ponašanje, promatrač je skloniji uključivanju. Drugo objašnjenje zašto se nekad i promatrači počnu nasilno ponašati je da se promatrač osjeća manje odgovornim i krivim za ono što čini kad je dio grupe. Katkad kod djece postoji strah da će ih vršnjaci izbaciti iz društva ako se ne ponašaju na sličan način kao i oni. Nadalje, mnogi žrtvu smatraju odgovornom za nasilje jer je izazivala, manje im je simpatična, vide ju u negativnom svjetlu, te joj zato teže prilaze u pomoć.

Jedan od razloga zašto djeca ne reagiraju kako bi spriječili nasilje je što mnogi misle da se ni tako ništa ne bi promijenilo i odrasli im ne bi pomogli. Prevenciju vršnjačkog nasilja otežava upravo činjenica da među učenicima postoji jaki tabu protiv informiranja nastavnika o pojavama nasilja. Mnogi učenici navode zabrinutost da bi bili nezaštićeni u nenadgledanim područjima škole. Neki promatrači također osjete olakšanje kada nisu meta i često se udalje od žrtve, smanjujući empatiju i olakšavajući sebi odmak od situacije.

Kako bi promatrači uvidjeli da i oni mogu spriječiti nasilje u školi, nastavnici mogu:

1. naglasiti i osvijestiti promatračima kako njihovo ponašanje može potaknuti ili obeshrabriti nasilnika;
2. podučiti ih vještine koje promatrači potom mogu koristiti kako bi spriječili nasilje koje primijete (pritom izrazito naglasiti da o svakom nasilju obavijeste odraslu osobu, te nikad na nasilje odgovarati nasiljem);
3. i promatrače držati odgovornima za njihovo ponašanje u situacijama vršnjačkog nasilja (moraju biti svjesni da će snositi negativne posljedice ako ne obavijeste odraslog, ako se odluče pridružiti nasilniku u izrugivanju ili zadirkivanju kolega, ako se smiju ili drugačije sudjeluju u vršnjačkom nasilju);
4. organizirati rad u razredu i školske aktivnosti tako da ohrabre razvijanje pozitivnog odnosa između promatrača i mogućih žrtvi (ako među učenicima vladaju ugodni, pozitivni odnosi, prije će pomoći jedni drugima, te neće tolerirati nasilje).

Učitelji/nastavnici!

• Primijetite kad je učenik izoliran i tužan, te razgovarajte s njim što je dovelo do takvih osjećaja.
• Reagirajte i na najmanji oblik nasilja.
• Poučite učenike vještinama mirnog rješavanja sukoba.
• Potaknite učenike da izvijeste ako je netko nasilan prema njima.
• Nadgledajte učenike i za vrijeme odmora, osobito oko mjesta gdje se okupljaju u skupinama.

Širenje glasina - trač

U svakodnevnom životu trač je teško izbjeći. Većina odraslih i djece često čuju tračeve ili i sami tračaju u različitim situacijama - u trgovini, frizerskom salonu, restoranu, u redu u banci, u kafiću… Tračanje je uobičajen način razgovora među vršnjacima i u većini slučajeva je bezopasan. Međusobna izmjena različitih mišljenja i stavova može biti jako zabavna, a možemo i puno toga naučiti o sebi i drugim ljudima. Također, cilj trača katkad može biti povećanje ugleda, važnosti osobe, kao i privlačenje pažnje. Međutim, važno je znati da stalno širenje glasina, nepotvrđenih informacija može imati i ružne posljedice. Ljudi se mogu osjetiti povrijeđeno, prijatelji mogu postati neprijatelji, prekidaju se ljubavi… Takvom traču namjera je omalovažiti, zaplašiti ili potaknuti nasilje prema nekome na temelju etničke, nacionalne, religijske, rasne pripadnosti, seksualnog opredjeljenja ili nekog nedostatka/hendikepa. Često se koristi kao osveta ili prijetnja. Tako se primjerice jednoj 15-godišnjakinji dogodilo da joj je dečko rekao "Spavaj sa mnom ili ću svima u školi reći da si to učinila sa mnom i mojim prijateljima".

Ipak istraživanja pokazuju da trač, kao neizravni oblik agresivnosti, češće koriste djevojčice, dok su dječaci skloniji izravnom nasilju poput fizičkih sukoba. Razlog za ove spolne razlike neki autori nalaze u prirodi vršnjačkih grupa dječaka i djevojčica. Ističu da su djevojčice usmjerenije na odnos s prijateljima te zato kad su povrijeđene ili razočarane i koriste oblike agresije koji narušavaju prijateljstvo (primjerice gubljenje povjerenja ili izbacivanje iz grupe). Njima su prijateljstva emocionalno važnija, pa ih zato i sam trač može jako povrijediti. Suprotno tome, dječacima je cilj postizanje materijalne i fizičke dominantnosti te su stoga vidljivije i otvorenije agresivni (udaranje, tučnjava), te rjeđe posežu za oblicima poput širenja glasina.

Kako reagirati ako je Vaše dijete žrtva trača?

Evo nekih mogućnosti što možete reći djetetu:

• Zapamti da bez obzira što kažeš ili učiniš, neki ljudi će i dalje vjerovati traču. Cilj je posljedice svesti na najmanju moguću mjeru, ali nemoguće je apsolutno svakoga uvjeriti u tvoju stranu priče.
• Nemoj se s inicijatorom trača raspravljati ili svađati u javnosti. Izazivanje scene ili zauzimanje obrambenog stava će im samo potvrditi da su bili u pravu kad su pokrenuli trač. Najbolje je izbjegavati ih i ne govoriti ništa. Ali, ako se dijete ne može suzdržati i jako želi nešto reći, potaknite ga da sačeka dok ga prođe početni šok i ljutnja. Kad je smiren, može se upustiti u razgovor. Ponudite mu i mogućnost da s vama uvježba što bi htio reći.
• Budite mu podrška i recite mu da ima pravo biti ljut. Kad bude mogao mirno razgovarati, pojasnite mu kako bi bilo bolje da u školi ne bjesni i uporno pokušava ispraviti učinjenu "štetu". Predložite mu da pred vršnjacima pokuša glumiti kako je smiren, te da ga trač uopće ne dira. A kad trač možda dođe do njega, može reći nešto poput: " A to kruži okolo o meni? Baš me zanima zašto bi se netko toliko mučio oko širenja neistina?" Potom mu objasnite kako je učinak ovakve reakcije dvojak: to što se ne brani pokazuje drugima da nema što skrivati, a uz to odgovornost za trač prebacuje se na onoga tko trača (okolina se može zapitati postoji li skrivena namjera).
• Može i sam "nastaviti" širiti trač, primjerice tako da upita nekog od vršnjaka: "Jesi čuo kako govore da sam…? Koji vic!" i to napravi uz osmijeh. Pri tom bi bilo dobro da zvuči smireno i zbunjeno, nikad ogorčeno i uvrijeđeno. I ovdje mu možete ponuditi mogućnost da uvježba s vama kod kuće kako bi među vršnjacima bio sigurniji.
• Ako ga netko pita je li trač točan, može odgovoriti nešto poput: " Naravno da nije, ali zar je važno što ja kažem? Samo bih volio znati zašto je netko to uopće izmislio". Ako je trač točan, može reći samo " Zar je važno što ja kažem? Samo bih volio znati zašto je netko to razglasio svima".
• Dopustite da svoje osjećaje iskaže pred vama u punom intenzitetu. Na taj način djetetu će biti lakše suočiti se s vršnjacima i ne reagirati ljutnjom, koja bi mogla dovesti i do drugih oblika nasilja.
• Dajte djetetu savjet da nikad ne vraća istom mjerom, jer na taj način bi i on vrijeđao i nanosio štetu nekom drugom, a nasilje se ne bi prekinulo. Vraćanje istom mjerom bi moglo dovesti do povećanog i dugotrajnijeg nasilja, koje onda može imati i puno ozbiljnije posljedice.

Roditelji!

Pri reagiranju na tračeve djetetu je izuzetno važna vaša podrška. Iako je djeci, nakon što krenu u školu, mišljenje vršnjaka i pripadanje društvu sve važnije i važnije, bitno je da mama i tata ostanu sigurna baza u koju se djeca mogu vratiti kad im je teško. Nužno je da roditelji suosjećaju s djecom i uvjere ih da onaj tko trača nije u pravu te da takvo ponašanje nije u redu. Na taj način dijete će biti sigurnije u sebe i spremnije adekvatno reagirati i uvijek će znati da nije ono krivo i odgovorno za neugodno i nasilno ponašanje drugih osoba.

Vrijeme moderne tehnologije

A. Blog 

Djeca danas već od ranih godina koriste Internet, te na zabavan i zanimljiv način uče o tome kako koristiti informatičku tehnologiju. Velika većina ih u znanju o tome daleko premašuje svoje roditelje. Iako Internet pruža brzu dostupnost različitim i zanimljivim informacijama, kao i komunikaciju s velikim brojem ljudi, potrebno je biti svjestan i opasnosti koje može predstavljati. Glavni rizici upotrebe Interneta za djecu su: izloženost uznemirujućim, agresivnim ili nepristojnim e-mail porukama, direktna komunikacija s osobom koja traži neprimjerene odnose, izlaganje seksualnim sadržajima, pretjerana izoliranost djeteta koje proizlazi iz prečestog/dugotrajnog korištenja kompjutera/Interneta i sl..

Među djecom Internet može postati novo područje za iskazivanje nasilja. Jedan od takvih novijih primjera je da djeca u tuđe ime otvaraju tzv. blogove. Potom na tim stranicama iznesu nekoliko istinitih detalja o navodnom vlasniku bloga, kako bi podaci bili uvjerljivi onima koji poznaju tu osobu. Nakon toga navede ružne detalje ili primjerice napiše da "vlasnik bloga" nudi seksualne usluge, te uz to navede točan broj telefona i adresu. Dijete na čije ime je otvoren blog ne može izbrisati stranicu niti lažne podatke, jer mu je za to potrebna šifra, koju ima samo onaj tko je uistinu otvorio blog. Uz ovaj primjer možemo navesti i iskustvo jednog dečka u SAD-u kojeg su vršnjaci na jednoj Internet stranici prozvali islamskim teroristom, za drugog su proširili "vijest" da je homoseksualac. To su samo neki od mnogih primjera nasilja na Internetu. No, ono što mnoga djeca, mladi, a ni odrasli ne znaju je da se takvi događaji mogu i trebaju prijaviti provideru, koji onda spornu stranicu uklone s neta, te na taj način zaustave nasilje.

B. Nasilje mobitelom

Još jedan oblik nasilja među vršnjacima koji nam donosi moderno doba tehnologije je i nasilje putem mobitela. Ovaj oblik nasilja uključuje bilo kakav oblik poruke zbog koje se osoba osjeća neugodno ili joj se na taj način prijeti – može biti tekstualna, video poruka, fotografija, poziv – odnosno, bilo kakva višestruko slana poruka kojoj je cilj uvrijediti, zaprijetiti, nanijeti bilo kakvu štetu vlasniku mobilnog telefona.

Savjeti koje možete dati svojoj djeci:

• Naglasite im da budu pažljivi kome daju broj mobitela.
• Pažljivo koristiti neku od „chat“ usluga preko mobitela – ljudi obično nisu ono što tvrde da jesu.
• Ako dobiju poruku s nepoznatog broja, neka ne odgovaraju. Također ne treba odgovarati ni na poznate brojeve ako se zbog sadržaja poruke osjećaju loše ili neugodno.
• Objasnite djeci kako šala može lako od smiješne postati uvredljiva, te ako su ljuti može se dogoditi da učine nešto što kasnije mogu požaliti. Naglasite im da budu pažljivi kad šalju poruke drugima.
• Potaknite ih da se prije slanja poruke zapitaju može li ta poruka uvrijediti ili na bilo koji način naštetiti primatelju?
• Postavite pravilo prema kojem nije dopušteno slati fotografije ili video zapise drugih ljudi bez njihovog dopuštenja, kao ni slati sadržaje koji mogu uvrijediti druge ljude.
• Dajte podršku djeci i potaknite ih da odmah razgovaraju s vama ili nekom drugom odraslom osobom u koju imaju povjerenja (poput nastavnika, školskog psihologa), kako seproblem ne bi pogoršao.
• Ako se radi o ozbiljnijim oblicima nasilja, osobito ako sadrži zastrašujuće prijetnje, razmislite o tome da sve prijavite policiji. U takvim slučajevima dobro je sačuvati poruke u mobitelu, ili negdje drugdje zapisati podatke o datumu, vremenu i sadržaju poruke.

Kako se na chat-u zaštititi od nasilja?

• Nadimak kojim se djeca predstavljaju pri korištenju ove usluge može uvelike utjecati na druge (primjerice "crnčuga") – zato potaknite djecu da izaberu nadimak koji će ih zaštititi od mogućeg nasilja i koji ga neće poticati.
• Od nekog stručnjaka iz informatike saznajte načine kako se može onemogućiti dolazak poruka od određenih "nadimaka" od kojih su ranije dolazile neugodne ili nasilne poruke.
• Poučite dijete da nikad ne daje svoje pravo ime ili osobne podatke na "chat"-u, jer nikad ne može znati govori li druga osoba istinu ili ima loše namjere.

U situacijama nasilja među vršnjacima iznimno je važno naglasiti djetetu koje je žrtva nasilja kako ono nije ni na kakav način odgovorno niti krivo za ružne postupke drugih ljudi. Oni koji su nasilni odgovorni su za svoje ponašanje, te trebaju snositi prikladne posljedice. Odrasli ne bi smjeli tolerirati nasilje među djecom, makar im se činilo kao obična dječja igra. Trebalo bi potaknuti kod djece (i žrtava nasilja i onih koji čine nasilje) prihvaćanje različitosti među ljudima te razvijanje socijalnih vještina za mirno rješavanje sukoba.