Patološko laganje

Kako označiti precizno što je to patološko laganje kada puno ljudi govori laži? Kao da su laži postale dio naše svakodnevnice kojima se neki služe da bi prevarili druge, neki pak da bi ublažili bolne istine, a oni treći lažu iz sasvim nepoznatih razloga.

U službenim međunarodnim klasifikacijama posebno je označena kategorija patološkog laganja. Ta kategorija podrazumijeva da je patološko laganje u osnovi prisutno kod one osobe koja sustavno govori laži unatoč činjenici da za iste može biti ili već jest kažnjena.

Laganje je češće prisutno kod pojedinih bolesti i poremećaja kao npr. nekih razvojnih i/ili antisocijalnih patoloških poremećaja. Znanstvenici su dokazali da postoje i određeni centri u mozgu koji bilježe promjene kod patološkog laganja. Studije su pokazale npr. smanjenu aktivnost u jezgri talamusa, osobito u području tzv. desnog hemitalamusa te povećanu aktivnost u prednjem cingularnom režnju, dorzolateralnom prefrontalnom korteksu kod grupe volontera koji nisu skloni patološkom laganju.

Ako je laganje zajednički obrazac ljudskog ponašanja kada postaje patološko? U psihijatrijskom žargonu patološko laganje se označava često kao pseudologija fantastika, a rjeđe se koristi sinonim mitomanija i bolesno laganje. Uglavnom u literaturi patološko laganje je opisivano kroz stoljeća. Za razliku od laganja koje u podlozi ima sticanje određene koristi za osobu koja laže, patološko laganje se češće vezuje za osobu, a ne za situaciju, nema eksterne odnosno posljedične koristi i uglavnom je nesvrhovito. Čak štoviše, diskriminirajuće je za osobu koja laže, a ona se unatoč tome i dalje koristi lažima.

U suvremenoj DSM-IV klasifikaciji bolesti i poremećaja, patološko laganje kao kategorija ne postoji. Međutim postoji kao jedno od psiholoških stanja i simptoma u okviru tzv. umišljenog poremećaja, mada se sa sigurnošću može tvrditi da mnoge osobe sklone patološkom laganju ne pokazuju ostale simptome umišljenog poremećaja.

Patološki lašci opsesivno i impulzivno lažu. Mijenja se samo tematika. Stoga mnogi ovaj fenomen približavaju razini psihotičnog poremećaja. Postoje stavovi da patološki lašci ne mogu kontrolirati svoje laži, što može dovesti i do kriminalnog ponašanja koje se npr. može ispoljiti i kod davanja iskaza na sudu.

Još uvijek nedostaju sustavna istraživanja o eventualnim abnormalnostima središnjeg živčanog sustava, nedovoljno je istraženo pitanje da li je patološko laganje posljedica preegzistirajuće duševne bolesti ili je to sama duševna bolest, ako pak jeste tada bi bilo nužno odrediti njezine stabilne i konzistentne simptome i uvrstiti ju u međunarodnu klasifikaciju bolesti.

Sve ranije navedene nepoznanice predstavljaju i poteškoću kada se radi o liječenju osoba koje patološki lažu. Patološki lažljivci se u pravilu ne osjećaju bolesnima, njihovo ponašanje je često impulzivno i opsesivno, a poriv za laganjem nekontroliran. Postoje odredjene vrste psihoterapije i farmakoterapije koje ne djeluje direktno na patološko laganje, ali djeluje upravo na gore navedene komponente kao njihov sastavni dio.