Uloga stručnjaka u zaštiti dječjih prava

Nasilje u obitelji je društveni problem koji unazad desetak godina dobiva značajnu pažnju, kako na lokalnom tako i na nacionalnom nivou. Razorene obitelji, emocionalno oštećena djeca, veće potrebe za medicinskom skrbi, porast nasilja među vršnjacima samo su neke od posljedica nasilja. Nekoliko do sada provedenih istraživanja pokazuje da je incidencija zlostavljanja i zanemarivanja djece u Hrvatskoj slična podacima dobivenim u Europi i SAD-u. Između ostalog, svjedoci smo sve učestalijih nasilnih oblika ponašanja, kako odraslih tako i djece, što ukazuje na snažnu potrebu za ranom intervencijom u prevenciji nasilja u obitelji i društvu te podršku u prekidanju kruga zlostavljanja u obitelji.

Važan korak u prevenciji obiteljskog nasilja predstavlja podizanje javne svijesti o problemu zlostavljanja i njegovoj pojavnosti, kao i spoznaja da su za učinkovitu prevenciju i intervenciju potrebna financijska sredstva, energija i dobro educirani stručnjaci.

U posljednjih nekoliko godina uloženi su veliki napori vladinog i nevladinog sektora s ciljem osvještavanja problema zlostavljanja i senzibiliziranja djece, roditelja i šire javnosti za prepoznavanje zlostavljajućih ponašanja i postupaka, ali i posljedica koje ono ostavlja na razvoj djece. Osim toga, postignuti su značajni pomaci u zakonodavstvu u smislu izmjene i dopune Obiteljskog zakona, Kaznenog zakona i zakona o kaznenom postupku te i formiranje ureda Pravobraniteljice za djecu koji djeluje unazad dvije godine.

Nažalost, promjene u javnoj svijesti i povećani broj otkrivenih slučajeva nisu pratile promjene u sustavu institucija sistema, što ima za posljedicu velik broj neprocesuiranih slučajeva te djece i obitelji koje su ostale bez adekvatnog tretmana. Iako su učinjeni pomaci na području edukacije i stručnog osposobljavanja stručnjaka različitih profila za prepoznavanje i rad sa zlostavljanom djecom, još uvijek je nedovoljan broj stručnjaka koji bi mogli raditi sa zlostavljanom djecom i dati prioritet slučajevima zlostavljanja. Radi nedostatne edukacije i emocionalnih zahtjeva postavljenih pred stručnjake koji rade s djecom, događa se da dijete i obitelj lutaju od ustanove do ustanove, od stručnjaka do stručnjaka, a time se umanjuje i negira trauma djeteta i obitelji te se događa da dijete i roditelj odustanu od traženja pomoći, a zlostavljanje se nastavlja.

Trenutno u cijeloj Hrvatskoj na području dječjeg i adolescentnog mentalnog zdravlja, prema podacima Kliničke sekcije Društva psihologa Hrvatske te Sekcije dječje i adolescentne psihijatrije, preko zdravstvenog osiguranja radi oko 35 psihijatara i 25 psihologa. Prema podacima iz sustava socijalne skrbi jedan stručnjak ima na raspolaganju 8 minuta za razgovor sa korisnicima i klijentima. Ovi podaci upućuju na alarmantnu potrebu za zapošljavanjem stručnjaka različitih profila, kao što su psihijatri, psiholozi, socijalni radnici, defektolozi i dr. kako bi se osigurala kvalitetnija psihosocijalna i terapijska pomoć i podrška.Uzevši u obzir ograničenost postojećeg sustava i visoku incidenciju rizičnih faktora zlostavljanja i zanemarivanja u Hrvatskoj može se zaključiti kako postoji jasna i snažna potreba za sistematičnim radom na problemu zlostavljanja djece, potreba za razvijanjem modela procesuiranja slučajeva i potreba za formiranjem multidisciplinarnih timova educiranih profesionalaca.