Duboka stimulacija mozga može pomoći u liječenju OKP-a
Istraživanje koje su proveli nizozemski znanstvenici na 16 bolesnika s teškim oblikom opsesivno-kompulzivnog poremećaja (OKP) koji je bio rezistentan na postojeće terapije OKP-a pokazalo je da primjena duboke stimulacije mozga može znatno ublažiti simptome tog psihičkog poremećaja.
Duboka stimulacija mozga je kirurški tretman koji uključuje implantaciju medicinskog uređaja zvanog "pacemaker mozga", koji šalje električne impulse u određeni dio mozga.
Naime pokazalo se da su nakon primjene duboke stiumalacije mozga simptomi OKP-a u prosjeku bili ublaženi za 50 posto. No ponekad je došlo i do 90 postotnog ublažavanja simptoma.
Opsesivno-kompulzivni poremećaj (OKP) je poremećaj koji po suvremenim klasifikacijama spada u skupinu anksioznih poremećaja. Etimološki naziv poremećaja dolazi od latinskih riječi obsessio što znači opsjedanje, salijetanje, navaljivanje, dosađivanje, opsjednutost, obuzetost nečim te compulsio što znači primoravanje, prisiljavanje, prisila.
Dakle temeljne značajke opsesivno-kompulzivnog poremećaja su ponavljajuće opsesivne misli i/ili kompulzivne (prisilne) radnje te intenzivan osjećaj anksioznosti.
Opsesivne misli nisu uobičajeno briganje stvarnih životnih tegoba. To su intenzivne misli, poticaji ili predodžbe koje neprestano ulaze u bolesnikovu svijest stalno se ponavljajući. Gotovo uvijek su uznemirujućeg karaktera jer ih odrasli bolesnik za razliku od djece sa opsesivno-kompulzivnim poremećajem većinom doživljava kao besmislene, a vrlo često su i nasilne i bestidne. Premda su nametnute, često protuslovne, sa nepotrebnim, stranim sadržajima koji nisu pod kontrolom, bolesnik opsesivne misli doživljava kao vlastite, a ne kao nametnute izvana.
Prisilne radnje ili rituali su stereotipna ponašanja koja se stalno ponavljaju. Važno je naglasiti da te radnje nemaju svrhu rješavanja konkretnih problema niti doživljavanja zadovoljstva nego ih bolesnici često smatraju prevenirajućim načinom kojim se može spriječiti neki objektivno neugodni događaj za bolesnika ili kako bi se oslobodili napetosti i nelagode koju osjećaju. Najčešće su to radnje brojenja, prebrojavanja, pranja ruku, provjeravanja brave, ponavljanje određenih riječi i slično. Bolesnik je u većini slučajeva svjestan da je takvo ponašanje besmisleno i pokušava mu se oduprijeti no bez uspjeha. On se osjeća primoranim da izvrši određenu radnju i ritual kako bi spriječio određeni opasni događaj ili smanjio nelagodu.
Inače liječenje opsesivno-kompulzivnog poremećaja se kod blažih slučajeva može provoditi kognitivno bihevioralnom terapijom dok se kod težih preporuča kombinacija psihofarmakoterapije i kognitivno bihevioralne terapije ili čak samo medikamentozna terapija iako kombinacija uvijek ima prednost.
Izvor:
Reuters