Anatomija i fiziologija želuca

Želudac je najširi dio probavne cijevi, oblika bikova roga, koji leži u gornjem trbuhu ispod lijeve kupole ošita, dijelom prekriven lijevim rebrenim lukom, a desno se, ovisno o stanju napunjenosti i obliku širi u epigastrij. Želudac žena je više izduljen i smješten je okomitije nego u muškaraca.

Želudac služi za spremište i probavu hrane. Hrana ulazi u želudac iz jednjaka prolazeći kroz prstenasti mišić (sfinkter), koji se otvara i zatvara te sprječava vraćanje sadržaja želuca natrag u jednjak.

U želucu se zalogaji slažu u slojevima, želučanim sekretom se kemijski razgrađuju na jednostavnije spojeve i pretvaraju u kašu koja nastaje i gomila se bez istezanja stijenke. Želučani sadržaj potom dolazi distalno u donji dio želuca, a odatle se u porcijama prazni u dvanaesnik (duodenum), prvi dio tankog crijeva.

Želudac dijelimo na četiri dijela, i to područje kardije, svod želuca, tijelo želuca i područje vratarnika.

Stijenka želuca ima pet slojeva - serozni omotač, supserozno tkivo, mišićni omotač, podsluznicu i sluznicu.

Stanice koje oblažu želudac luče tri važne tvari - sluz, solnu kiselinu i preteču pepsina, enzima koji razgrađuje bjelančevine. Sluz oblaže stanice želučane sluznice da je zaštiti od oštećenja kiselinom i enzimima, dok solna kiselina osigurava vrlo kiselu okolinu potrebnu pepsinu za razgradnju bjelančevina. Jednako tako jaka kiselost želuca služi i kao zapreka infekciji, jer uništava većinu bakterija.