Feokromocitom

Feokromocitomi su neuroendokrini tumori kromafinih stanica koji stvaraju, pohranjuju i luče katekolamine (adrenalin, noradrenalin i dopamin), te u nekim slučajevima i peptidne hormone. U 90 posto slučajeva potiču iz srži nadbubrežne žlijezde, no mogu nastati i iz simpatičkih ganglija trbušne šupljine, prsišta ili vrata (paragangliomi ili ekstraadrenalni kromocitomi).

Većina feokromocitoma je sporadična, no 10 do 15 posto njih je povezano s obiteljskim sindromima kao što su multipla endokrina neoplazija tipa 2 (MEN-2), neurofibromatoza, von Hippel-Lindau sindrom i mutacije sukcinat dehidrogenaze B, C i D gena.

Na sreću, većina feokromocitoma se ponaša kao benigne neoplazme, a samo njih 10 do 15 posto ima maligna obilježja i metastazira u udaljenje dijelove tijela, i to najčešće u jetru, pluća i kosti. Feokromocitomi se razlikuju po veličini, a prosječan im je promjer 5 do 6 cm, obično teže 50 do 200 g, no mogu biti i teži. Također, treba spomenuti da je oko 10 posto slučajeva feokromocitoma bilateralno.

Feokromocitomi su rijetki tumori, a procjenjuje se da se njihova godišnja incidencija u općoj populaciji kreće od 2 do 8 osoba na milijun stanovnika. Feokromocitom se najčešće dijagnosticira u 40-tim godinama, iako se može javiti u djetinjstvu ili u starijoj životnoj dobi.

Simptomi i znakovi feokromocitoma

Glavno obilježje feokromocitoma jest trajna ili paroksizmalna hipertenzija, koja je često nestabilna i rezistentna na liječenje. Inače, povišeni krvni tlak (hipertenzija) se nalazi u 90 posto slučajeva feokromocitoma, a od toga 50 posto njih otpada na paroksizmalnu hipertenziju. Također, treba spomenuti da 0,1% hipertoničara ima feokromocitom.

Klasični trijas simptoma feokromocitoma čine nenadana jaka glavobolja, dijaforeza (znojenje) i palptacije (lupanje, preskakivanje ili treperenje srca), koje se pojavljuju u napadajima koji mogu početi naglo i trajati od nekoliko minuta do nekoliko sati. Za vrijeme napadaja moguća je pojava bljedila ili crvenila.

Od drugih simptoma mogu se pojaviti tremor, osjećaj prijeteće smrti, slabost, mučnina, povraćanje, konstipacija, gubitak tjelesne težine, bol u trbuhu i prsima, poliurija, dehidracija, posturalna hipotenzija, kardiomiopatija i hiperglikemija.

Dijagnosticiranje feokromocitoma

Sumnju na feokromocitom pobuđuju tipični simptomi ili iznenadna, teška, odnosno intermitentna i neobjašnjiva hipertenzija. Dijagnozu feokromocitoma potvrđuju znatno povišene razine katekolamina i njihovih metabolita u krvi i u mokraći, kao što su metanefrin i vanilmandelična kiselina. Razine katekolamina koje su četiri i više puta više od normalnih razina, ukazuju na feokromocitom. Određivanje metanefrina i normetanefrina u plazmi ima najveću osjetljivost i specifičnost, no zahtjeva pažljivo praćenje uvjeta tijekom uzimanja uzoraka. Jednako tako, i 24-satno prikupljanje mokraće za određivanje metnefrina i katekoloamina, može pomoći u dijagnosticiranju feokromocitoma.

Lijekovi koji mogu uzrokovati lažno pozitivne rezulatate su beta-blokatori, triciklički antidepresivi, levodopa/karbidopa, fenoksibenzamin, simpatomimetici i dr.. Stoga je važno da pacijenti ne uzimaju lijekove barem tjedan dana prije pretraga, te da u prehrani izostave hranu bogatu vanilijom.

Za lokalizaciju tumora koriste se kompjuterizirana tomografija (CT) ili magnetska rezonancija (MRI). Također, korisna je i pretraga kojom se injiciraju radioaktivne kemijske tvari koje imaju sklonost nakupljanja u feokromocitomima, te se zatim uradi scintigrafija da se vidi gdje se one nalaze (¹²³I MIBG scintigrafija).

Liječenje feokromocitoma

Kirurško odstranjivanje tumora metoda je izbora, no prije kirurškog zahvata potrebno je stabilizirati razinu katekolamina u plazmi na normalnu razinu. U tu svrhu se koristi alfa-blokator fenoksibenzamin. Ukoliko pri njegovoj primjeni dođe do tahikardije, tada terapiji treba dodati i beta-blokator propranolol. Tijekom kirurškog zahvata, natrij nitroprusid i fentolamin mogu pomoći u kontroli hipertenzivnih epizoda.

Liječenje malignih feokromocitoma uključuje primjenu alfa-blokatora za kontrolu simptoma, kirurški zahvat, ¹³¹I–MIBG terapiju, kemoterapiju i radioterapiju.

Literatura:

1. Nicholas J. Talley, Brad Frankum, David Currow. Essentials of Internal Medicine. 3rd Edition, Churchill Livnigstone 2015; 291-292.
2. Brian R. Walker, Nicki R. Colledge, Stuart H.Ralston, Ian D. Penman. Davidson's Principles and Practice of Medicine. 22nd Edition, Churchill Livnigstone 2014; 781-782.
3. Robert S. Porter, Justin L. Kaplan. The Merck Manual of Diagnosis and Therapy. 19th Edition, Merck Publishing Group 2011;801-803.
4. Kasper DL, Fauci SA, Hauser Sl, Longo DL, Jameson JL, Loscalzo J. Harrison's Principles of Internal Medicine. 19th Edition, Mc Graw Hill Medical 2015;2329-2335.
5. Dubravko Petrač i suradnici. Interna medicina. 1. izdanje, Medicinska naklada 2009; 407-408.