Što bi bolesnik s astmom trebao znati?

Astma je kronična upalna bolest dušnica, ili bronha, koje se, zbog upale, suzuju na različite nespecifične ili specifične podražaje. Nespecifični su podražaji virusne infekcije, onečišćenje zraka, hladni i suhi zrak, tjelesni napor koji izaziva veću potrebu za kisikom i radom disanja, a specifični su podražaji različiti alergeni (u osoba koje kao podlogu astme  imaju alergiju). Upala je bezbolna, ali tendira napredovanju ako se ne suzbija. Dušnice se mogu suziti tako da se protok zraka smanji za 20-25 posto, ali da bolesnik još uvijek ne osjeća većih tegoba.

Da nešto nije u redu, bolesnik shvaća tek kada osjeti stezanje ili sviranje u svojim grudima, zaduhu ili suhi napadajni kašalj. Takve epizode mogu biti kratkotrajne, od par minuta do par dana, čak mogu proći same od sebe,  a bolesnik može osjećati duga razdoblja mira, pa čak i pomisliti da mu nije ništa. Ako je dijagnoza astme pouzdana, postavljena i potvrđena od liječnika, treba voditi računa da je pridržavanje propisane terapije jako važno.  Samo u dosta rijetkim slučajevima liječnik će prosuditi da bolesnik ima tzv. povremenu ili intermitentnu astmu, tj. takav blagi oblik u kojem su smetnje rijetke, npr. svega nekoliko puta godišnje, blage, i brzo prolaze same od sebe ili još brže uz uzimanje inhalacije Ventolina (salbutamol). U ovih bolesnika upala je slabog intenziteta, pretežito stacionarna, a ne progresivna, te se može donijeti takva procjena da je u terapiji dovoljno uzeti bronhodilatator (salbutamol) prema potrebi.  U tom slučaju može se dogovoriti s bolesnikom da se osloni samo na uzimanje Ventolina po potrebi. Ventolin (salbutamol) se nalazi u obliku suspenzije stlačene s potisnim plinom u inhaleru (pumpici) i valja ga uzeti u dozi od 2 do 4 pojedinačnih potisaka, po mogućnosti preko komore za inhaliranje, npr. Volumatic-a, Babyhaler-a, Aerochamber-a, uz prethodno obavezno dobro protresanje pumpice kako bi se supsenzija i potisni plin dobro izmiješali.

Najčešće upala ipak napreduje, pri čemu bolesnik i ne mora imati neprekidne smetnje, već one nadolaze s vremena na vrijeme uz određene, već spomenute podražaje. Učestalije smetnje, nepotpuni odgovor na Ventolin, smetnje u naporu, kašalj ili otežano disanje pred jutarnje sate, te loša spirometrija, svaki pojedinačno, a osobito u kombinaciji, ukazuju da pred sobom imamo tzv. perzistentnu ili trajnu astmu, koja zahtijeva trajnu protuupalnu terapiju.

Osnova protuupalne terapije su inhalacijski kortikosteroidi: beklometazon, budesonid, flutikazon, ciklesonid, i dr. Od peroralnih lijekova suvremenu alternativu, iako manje potentnu, pruža montelukast. Potonji se češće daje kao nadopuna inhalacijskim kortikosteroidima, nego kao monoterapija.

Odbacivanje ili zanemarivanje protuupalne terapije, bez obzira s kojim izgovorom, vodi u lošu kontrolu astme i silno povisuje rizik pogoršanja, od kojih neka mogu biti nagla i opasna po život. Najčešći su izgovori da se pacijent osjeća dobro, da će radije trpiti malo simptoma, koje ionako stavi pod kontrolu salbutamolom (Ventolin), nego se "trovati" kortikosteroidima, i sl.. To su vrlo opasne teze koje dolaze iz svijeta neinformiranosti, ignorancije ili tzv. besplatnih savjeta raznih neovlaštenih skrbnika za tuđe zdravlje koji imaju neobjašnjivu, najčešće nesvjesnu potrebu nekom škoditi, misleći da empatija i prijateljska riječ mogu zamijeniti inhalacijski kortikosteroid. Astma nije nikakva psihogena bolest. Čak, štoviše, makar i postoje bolesnici koji imaju osjećaj jačih tegoba kod psihogenih podražaja, a što je inače slučaj skoro sa svim kroničnim bolestima, postoje i oni koji razmjerno slabo predosjećaju pogoršanje sve dok ono ne postane kritično.

Astma se može pogoršati naglo, i u roku od nekoliko minuta dovesti do teškog dišnog zatajenja, pa i smrti. Najčešće je riječ o neredovitom, slabom ili nikakvom uzimanju protuupalne terapije, što ne odražava ništa drugo nego nepoznavanje prirode bolesti, ili negativizam prema stvarnosti. Osobito su u riziku oni bolesnici koji imaju razmjerno duge faze mira, prestanu uzimati protuupalnu terapiju, i onda, u jednom času dožive masivnu ekspoziciju alergenu i pri tome reagiraju teškom bronhoopstrukcijom – suženjem bronha i lučenjem guste bistre sluzi koja može ugušiti bolesnika bez izgleda da mu se efikasno pomogne. Takvi su slučajevi opisani kod intenzivnih peludnih aktivnosti u proljeće ili jesen, ili nagloj većoj količini prašine (grinja). Takav je događaj krajnje izuzetan ukoliko pacijent makar malo pazi da kontinuirano uzima protuupalnu terapiju. U nekim slučajevima bolesnik ne osjeća postupno pogoršavanje, a inače zanemaruje protuupalno liječenje, i u jednom se času nađe onkraj točke u kojoj je svakom, pa i njemu samom jasno da mu je jako loše. Naravno da je u takvim situacijama prva mjera davanje inhalacije Ventolina (salbutamol). Međutim, tešku grešku predstavlja oslanjanje na više-manje stalnu intervenciju tim lijekom uz zanemarivanje protuupalne terapije, jer je to otvoreni poziv u pogoršanje iz kojega je pacijenta teško spašavati. Protuupalnom se terapijom suzbija upala, onemogućuju nagla pogoršanja i smanjuje, pa čak i eliminira potreba za Ventolinom. Ventolin u velikim dozama, koje su u pravilu potrebne kod astmatskog napada, ima obligatne i vidljive nuspojave na kardiovaskularnom sustavu: ubrzanje rada srca i lupanje srca te pad krvnog tlaka, što u kombinaciji s nedostatkom kisika zbog dišnog problema može smrtno završiti.

Jedna od češćih zabluda bolesnika s astmom jest da, ako više nije dijete, inhalacijske lijekove iz pumpica ne treba uzimati uz pomoć komore ili pomagala za udisanje. Izravno inhaliranje stlačenih lijekova iz pumpica vrlo je neefikasno liječenje, jer samo neznati dio, najviše 10 posto, konačno uđe u pluća. Ostali dio lijeka zabije se u usta i ždrijelo, a s tog mjesta može prouzročiti više nuspojava, nego koristi.

Zato treba jako dobro voditi računa o tome da se inhalacijski kortikosteroidi i osobito Ventolin (salbutamol) inhaliraju pravilno uz pomoć komore za inhaliranje. Noviji oblici nekih inhalacijskih kortikosteroida su stlačene otopine, a ne suspenzije, s nižim potisnim tlakovima, i vješto educirani bolesnik može ih inhalirati izravno (npr. ciklesonid), ili dolaze u novim napravama koje prate pacijentov udah i same se aktiviraju kod usisne sile koju stvara bolesnikov udah ("stari" beklometazon "u novom ruhu"). Neki inhalacijski kortikosteroidi dolaze u obliku praška za inhaliranje u tzv. diskusima ili drugim napravama, npr. turbuhaleru.

S obzirom da Ventolin dolazi jedino u obliku stlačene suspenzije u pumpici, ili kao otopina za inhalaciju na električni inhalator, bitno je naglasiti da, osobito u astmatskom napadu, nema velike koristi od paničnog pritiskanja pumpice Ventolina u usta bolesnika, jer on jedva diše, a nema niti koncentracije, niti vremena, niti snage da sinkronizira potisak na pumpicu s vlastitim udahom. Zato je od izuzetne važnosti naglasiti nuždu da se Ventolin uzme preko komore za inhaliranje, ili, ako za to postoje mogućnosti i dovoljno vremena, na električni inhalator.