Papilarni rak štitne žlijezde

Papilarni rak štitne žlijezde je najčešći rak štitne žlijezde te čini oko 60 - 70% svih malignih neoplazmi štitne žlijezde. Žene 2 do 3 puta češće obolijevaju od muškaraca te je učestaliji u mlađih osoba, no mnogo je maligniji u starijih osoba. Češće obolijevaju bolesnici koji su bili izloženi zračenju, a širi se putem limfnog sustava.

Ovaj dobro diferencirani rak štitne žlijezde može biti ovisan o TSH te se može razviti i u guši kod Hashimotova tireoiditisa.

Inkapsulirane neoplazme manje od 1,5 cm koje su lokalizirane u jednom režnju štitnjače liječe se lobektomijom i isthmektomijom, premda neki stručnjaci preporučuju opsežniji kirurški zahvat.

Hormoni štitne žlijezde primjenjuju se u dozama koje suprimiraju lučenje TSH kako bi se smanjila mogućnost ponovnog rasta ili izazvala regresija svakog mikroskopskog ostatka papilarnog raka štitne žlijezde. Kirurško liječenje gotovo uvijek dovodi do izliječenja.

Neoplazme veće od 1,5 cm treba liječiti totalnom ili gotovo totalnom tireoidektomijom, a nakon postoperacijske radiojodne scintigrafije, ablacijom rezidualnog tkiva štitne žlijezde s odgovarajuće velikom dozom ¹³¹I primjenjenog tek kada je bolesnik hipotireoidan.

Ponavljanje liječenja svakih 6 do 12 mjeseci može biti potrebno kako bi se postigla ablacija preostalog tkiva štitne žlijezde. Doze L-tiroksina potrebne za postizanje supresije lučenja TSH primjenjuju se u kasnijem liječenju, a serumsko određivanje tireoglobulina je korisno za dokazivanje recidiva ili trajne bolesti.