Darko Richter, dr. med.
|
08.03.2008. 16:15
Vi ste od svoje pedijatrice, kojoj vjerujete i koju poštujete, dobili savjet, da ne uzimate Silapen. Objasnite vi sada meni: zašto ste me onda to išli pitati, i zbog čega ste nezadovoljni mojim odgovorom? Pa ne odgovaram ja roditeljima ono što si oni žele, već ono kako bih po najboljoj stručnoj savijesti učinio. Jer, ponovit ću: da moje dijete ide u vrtić pun streptokoka, i da sam nosi streptokoka u ždrijelu, ja bih ga tretirao. I tu je točka. Ja bih tako učinio, i nikako drugačije. A neki bi drugačije. Ja se u to ne petljam, ali vi ste me pitali, ja vam odgovaram. Ne možete od mene dobiti neki odgovor po svome, već isključivo po mome, jer to je moj odgovor. Kada se mišljenja liječnika ne razlikuju, onda se kaže da to liječnici pokrivaju jedni druge, a kada se razlikuju, onda se neki razbjesne. A u ovom slučaju vša je reakcija došla zato, što se ja nisam složio s vama (vi ste "sretni što ne mora piti antibiotik", a ne zato što sam iznio drugačije mišljenje od vaše pedijatrice. Ovime nisam niti najmanje ugrozio strunost i korektnost veše pediajtrice, koja može za svoje mišljenje u pogledu tretmana vašeg djeteta a možda i neke druge njezine djece iz istog vrtića, imati određene razloge, koje ja ne znam.
|
Darko Richter, dr. med.
|
09.03.2008. 17:00
Ja sam jako dobro shvatio vaše pitanje, pa vam ponavljam svoj prvi odgovor:
"Nije vam jasno kako će streptokok proći bez terapije. Nemam pojma, ali i to se događa, češće da, nego ne. Ipak, nije mi jasno zašto vaša mala ima posebni tretman, kada svi piju antibiotik (pretpostavljam Silapen). Da su našli meningokoka, biste li bili tako hrabri da ne uzmete antibiotik, i sretni što ga, eto, ne pijete, a meningokok isto tako prođe i bez terapije, samo što u jednom postotku umjesto na zrak, ode u mozak."
I dodajem: i meningokok dođe i prođe, bez terapije, ali ipak, jednom odluči da, umjesto na zrak, skrene u mozak. A streptokoku se može dogoditi i da prouzroči poststreptokokni glomerulonefritis ili, rjeđe, reumatsku groznicu, a da se, često, nitko ne može zakleti kada je ta kolonizacija prešla u infkeciju i bolest (za koje se vežu poststreptokokne komplikacije), jer, imuni sustav, ako je u kontatku s klicom, obračunava s njome kako zna i umije, i nema pojma da li se radi o kliničkoj infekciji, ili kolonizaciji, a poststreptokokne komplikacije posljedica su te imune reakcije. Zato bih ja postupio onako kako sam vam rekao, makar ima doktora i stavova koji pričaju da kolonizaciju ne treba liječiti.
Sada ću ja dati malo oduška svojoj mašti u obliku jedne pričice. Bila jednom jedna majka koja je znala jako puno o antibioticima, otišla svojoj doktorici i bolno zapitala: "A da li je baš nužno uzeti taj Silapen, znate , ti su antibiotici tako strašni". I doktorica onda kaže: " .. pa ima ih koji to ne liječe, nemojte to uzeti, bumo napravili kontrolni mikrobiološki nalaz za par dana.". Nakon toga, majka, svjesna ili polusvjesna da je sama iznudila taj odgovor, ode pitati nekog na internetu ili u susjedstvu. I onda padne odgovor kakvog sam vam u konkretnom slučaju ja dao, a taj se ne slaže s umirivanjem savjesti junakinje naše priče. Malo je drugačiji, i, što je najgore, jasan je k'o dan.
Evo to se dogodilo, događa se i događat će se sve dok roditelji budu liječnicima tumačili njihov posao, umjesto da se brinu za svoj dio posla. Oni svojim poslom smatraju uplitanje u terapiju, oni znaju koji su teški ili jaki antibiotici, zanima ih broj leukocita i trombocita, da li se nešto čuje na plućima i sijaset drugih gluposti - gluposti, jer ih nikada ne mogu razumjeti - samo im ne pada osnovno pitanje:: Doktore, što je mojem djetetu? Ja to pitanje povremeno čujem, obično od roditelja koje bismo klasificirali kao s lošijeg kraja socijalnog spektra, uz rijetke iznimke i iz ostalog dijapazona socijalno-obrazovne lepeze, ali, već jako, jako dugo, nisam to pitanje čuo. Evo, ove godine, još nijednom. Kada pitam rodtelje što je s njihovim djetetom, odgovor je u 80% slučajeva: poslala nas je doktorica; neki specijalist traži obradu, itd., samo ne čujem koje to tegobe ima dijete. Paradoksalno, i vrlo često, roditelji citiraju svoje dijete od 3 ili 4 godine, da im je reklo da ga nešto boli tu i tu, ili da im nešto radi "bum, bum" ovdje i ondje u nozi,ili tijelu. Dakle, roditelji se ograđuju: oni se ne bi izjasnili koje to tegobe ima njihovo dijete, već dolaze ili zato što je to rekao neki drugi doktor, ili zato što je to reklo dijete. Kako god okrenuli, roditelji se u našim ambulantama distanciraju od svojeg djeteta. A pedijatar ipak želi doznati o tegobama djeteta, koje potom nadopunjava pregledom i pretragama. To poznavanje togoba, ili anamnestički podaci, čine 70% dijagnoza, pretrage tek 10%. Znatni broj roditelja nije uopće spreman na takvo zanimanje za dijete (ali očekuju da im se riješe svi problemi, pričaju da je bolesno od rođenja, da je stalno bolesno, ali nikako da kažu što, kada i kako bolesno ... Većina se iznenadi, a neki se izbezume kada ima kažem da bi mi koristilo da su donijeli kratku video snimku djeteta dok je bolesno, jer iz njihovog opisa ne razaznajem puno). Roditelji jednostavno ne opažaju svoje dijete. Njih zanimaju antibiotici, krvna slika, slike pluća, pretrage ... . A pedijatra, po prirodi posla, ipak zanima kako je tom djetetu, i vrlo mu komplicira posao to što roditelje tog djeteta zanima kako dr obavlja svoj posao ili kako po pitanju leukocita stoji medicina danas, a ne kako je njihovom djetetu. Jer, ako su zainteresirani za dijete, a ne za doktora ili za medicinu, ima šanse da djetetu pomognu, ali, ako ih brine na prvom mjestu doktor i medicina, onda nema ni minimalne šanse da se napravi dobar posao, uključujući i na njihovo zadovoljstvo. Doktor će se suočiti s roditeljima i stanjem kakvi jesu, učiniti svoj dio, i problem obično neće biti riješen, već se se ići na nove i daljnje pretrage i preglede.. Sva je sreća da su djeca razmjerno rijetko teško bolesna.
|