Članci

Probiotici su živi mikroorganizmi koji pozitivno utječu na održavanje mikrobiološke i imunološke ravnoteže u crijevu. Prebiotici su nerazgradive sastavnice hrane (polisaharidi i oligosaharidi fruktoze, inulin, arabinoksilani, oligosaharidi majčina mlijeka) koje potiču rast i/ili aktivnost povoljnih ili dobrih crijevnih bakterija, dok su simbiotici mješavine prebiotika i probiotika koje poboljšavaju nastanjivanje i preživljavanje probiotika nakon ulaska u probavni trakt selektivnim poticanjem rasta i metabolizma korisnih skupina bakterija.

Svaka ozljeda kože, bilo da se radi o posjekotini, opekotini, nagnječenju ili sl., koja zahvaća dublji, tzv. retikularni sloj kože, dovodi do cijeljenja ožiljkom. Ukoliko ozljeda zahvaća površnije slojeve kože, epidermis i papilarni sloj dermisa, sanacija rane neće rezultirati stvaranjem ožiljkastog tkiva.

Postoje četiri tipa virusa gripe: A, B, C i D. Pojedini tipovi razlikuju se prema sposobnostima širenja i težini simptoma koje izazivaju. Od virusa tipa A mogu se razboljeti ljudi, ali i životinje (psi, mačke, ptice, svinje, konji, kitovi), dok je virus tipa B "rezerviran" samo za ljude. Virus tipa C inficira i ljude i životinje, ali nema veliku važnost jer izaziva blage oblike bolesti, dok virus tipa D inficira stoku. Virus tipa A dijeli se još i na podtipove, ovisno o svojim površinskim proteinima.

Skarlatina ili šarlah je febrilna osipna bolest koju uzrokuje beta-hemolitički streptokok grupe A (Streptococcus pyogenes grupe A) koji luči eritrogeni i pirogeni egzotoksin. Do 10% streptokoka grupe A izlučuje egzotoksin. Postoje tri egzotoksina, a nazivaju se streptokoknim pirogenim/eritrogenim egzotoksinima A, B i C. Oni su glavni činitelji tipičnog osipa koji je glavna značajka skarlatine. Sijelo infekcije u >95% slučajeva skarlatine je u krajnicima i/ili ždrijelu, ali skaraltinu mogu prouzročiti toksigeni streptokoki koji inficiraju druga mjesta, npr. kožu, nos i srednje uho.

Gonoreja je spolno prenosiva bolest uzrokovana bakterijom Neisseria gonorrhoeae koja zahvaća sluznični epitel. Način prijenosa je primarno spolni (tijekom vaginalnog/analnog/oralnog odnosa) kojim dolazi do kontakta između sluznica, no također se može prenijeti tzv. vertikalnim prijenosom s majke na dijete, tijekom prolaska kroz zaraženi porođajni kanal. Najčešće zahvaća uretru (mokraćnu cijev), cerviks (vrat maternice), rektum (završni dio debelog crijeva), farinks (ždrijelo) i konjunktivu (spojnicu) oka. Obilježava ju kratka inkubacija, do pojave simptoma dolazi 2 do 5 dana nakon kontakta sa zaraženom osobom.

Kronične upalne bolesti crijeva su nezarazne upalne bolesti crijeva nejasnog uzroka. Javljaju se u dva osnovna oblika: Crohnova bolest i ulcerozni kolitis. Bolesti imaju određene sličnosti obzirom da obje zahvaćaju probavnu cijev, kroničnog su tijeka, liječe se sličnim lijekovima, autoimunog su porijekla. Međutim, postoje i značajne razlike obzirom na kliničku sliku i moguće komplikacije.

Gastropareza je poremećaj rada želuca pri kojem se hrana sporije potiskuje u dvanaesnik (duodenum). U zdravom probavnom sustavu snažna stezanja mišićne stjenke želuca omogućuju pomicanje hrane iz želuca dalje u probavni trakt. Kod gastropareze želučani mišići rade slabije (ili uopće ne rade) što onemogućuje pravilno pražnjenje želuca što posljedično dovodi do nakupljanja hrane u želucu. Kod nekih bolesnika ovo stanje uzrokuje jak osjećaj mučnine i učestala povraćanja te se ne može zadovoljavajuće kontrolirati uzimanjem standardnih lijekova.

Bolest je stanje koje odstupa od normale i kao takvo utječe na kvalitetu života. Rak dojke na razne načine utječe na kvalitetu života bolesnica. Sama dijagnoza raka dojke kao i izazovi liječenja predstavljaju emocionalni stres i pritisak na bolesnice koje se uz sve, moraju nositi i sa stresovima koje nosi svakodnevica. Iako dijagnoze mogu nalikovati jedna drugoj, svaka bolesnica nalazi se u njoj svojstvenoj situaciji.

Vrućica, bol (glavobolja, bol u kostima, zglobovima, mišićima, trbobolja) i opće loše osjećanje, gotovo su redovito prisutni opći simptomi akutnih infekcijskih bolesti u djece. Liječenje vrućice tradicionalno se sastoji od primjene takozvanih mjera "fizikalne antipireze" koje podrazumijevaju razodijevanje djeteta, kupanje u mlakim kupkama, postavljanje obloga od mlake vode na veće površine kože (prsa, trbuh, leđa, noge) i suzbijanjem simptoma primjenom lijekova (farmakoterapijom). Lijekovi koji se u pedijatriji načešće koriste za kontrolu vrućice i suzbijanje umjerenih bolova jesu paracetamol i ibuprofen.

Idealan način prehrane za dojenče tijekom prve godine života je dojenje, uz isključivo dojenje tijekom prvih 4 do 6 mjeseci. U razdoblju od 17. do 26. tjedna života dojenčeta polagano se započinje s dohranom, te se nastavlja s dojenjem. Ukoliko majka iz bilo kojeg razloga ne doji, dojenački mliječni pripravak ili dojenačka formula zadovoljit će nutritivne potrebe dojenčeta.