Roditelji se razvode, a djeca?

Razvod je jedan od najvećih izazova s kojima se bilo koji roditelj može suočiti. Kad se roditelji pokušavaju prilagoditi na šok i bol zbog nestanka jednog od najvažnijih dijelova njihovog života, važno je u mnogim trenucima zatomiti vlastite osjećaje da bi smanjili štetu svojoj djeci. Iako je razdvajanje roditelja vrlo stresno za djecu te iako djeca i roditelji smatraju razdvajanje glavnim gubitkom, važno je znati da se razvod obično događa nakon kronično nesretnog braka. Upravo kronični sukobi u obitelji dovode do emocionalnih problema djeteta, više nego razvod sam po sebi. Istraživanja pokazuju da nesretne cjelovite obitelji uzrokuju veće poteškoće kod djece nego razvedene obitelji, ako se tijekom razvoda vodilo računa o emocionalnim potrebama djece.

Roditelji koji su pod stresom zbog stalnih svađa i sukoba prije razvoda te nastavljaju svađe i nakon razvoda, manje su sposobni dati djeci podršku te su najčešće oni ti koji razvod čine stresnim za djecu.

Postoje tri oblika razvoda: razvod kao sklapanje posla, prijateljski razvod i konfliktan razvod. Oko jedne trećine razvoda obilježeno je visokim konfliktom u kojem se najčešće roditelji međusobno optužuju za raspad obitelji, za teškoće nastale kod djece, odbijaju međusobnu komunikaciju i suradnju, pa tako i o pitanjima djece, opstruiraju druženja djece s drugim roditeljem, govore djeci protiv drugog roditelja, dijete izlažu razvojno neprimjerenim informacijama (pitanja alimentacije, imovinske raspodjele i problema, novih partnera drugog roditelja). Ponekad idu čak toliko daleko da majke lažno optuže bivše partnere, a očevi nove partnere bivših supruga za seksualno zlostavljanje djeteta. Takvi roditelji ne mogu prebaciti emocionalna očekivanja iz partnerske uloge u roditeljsku ulogu, ne mogu empatizirati iz pozicije djeteta i drugog roditelja, čvrsto su uvjereni da je drugi roditelj loš, ne uviđaju važnost drugog roditelja i rodbine po tom roditelju u životu djeteta te iz potrebe da kazne bivšeg partnera preko djeteta čine nesagledivu štetu djetetu.

Nažalost, stručnjacima mentalnog zdravlja sve češće se upućuju djeca iz visokokonfliktnih razvoda, prema kojima se jedan ili oba roditelja ponašaju na takav način. Gotovo svakodnevno viđamo djecu koja, pod utjecajem manipulativnog roditelja, navode da mrze jednog roditelja, da nikad nisu ništa lijepo doživjeli s njim, a kao razloge odbijanja kontakata s drugim roditeljem navode apsurdne i beznačajne fraze naučene od manipulativnog roditelja. Istovremeno, idealiziraju drugog roditelja, uvijek su na njegovoj ili njezinoj strani, preuzimajući razvojno neprimjerenu brigu za roditelja koji manipulira. U takvim situacijama kada se roditelji ne ponašaju zrelo i ne vode računa o djetetovim emocionalnim potrebama, djeca razvijaju nesigurnost, vulnerabilnost, konflikt lojalnosti, boje se voljeti jednog roditelja ili pokazivati ljubav prema jednom roditelju u prisutnosti onog drugog, a zapravo čeznu za ljubavlju i dobrim odnosom s oboje roditelja. U tako konfuznoj situaciji stvaraju savez s jednim roditeljem, pokušavajući se na taj način osjetiti manje anksioznim ili nesigurnim. Zauzimaju stranu jer drugačije ne mogu prevladati unutarnju tenziju i anksioznost. Ili, nauče govoriti svakom roditelju ono što taj roditelj želi čuti, pa tako uče ljubav i pažnju dobivati manipulacijom.

Manipulativni roditelj je često spreman manipulirati, ne samo svojim djetetom, već i cijelim sustavom. Nije rijetkost da raznim postupcima kroz zdravstvene, socijalne ili pravosudne institucije "kupuje" vrijeme, u kojem opstruirajući druženja i govoreći protiv drugog roditelja, otuđuju dijete od tog roditelja te nakon nekog vremena dijete i samo, shvaćajući da je to uvjet ljubavi roditelja koji manipulira, odbacuje drugog roditelja. U međuvremenu ga je manipulativni roditelj već odveo i stručnjacima, koji su mu čak dali i preporuku da se zbog npr. "separacijske tjeskobe" preporuča smanjiti obim kontakata s roditeljem kojeg dijete odbija. Također je već napisao i brojne podneske sudu, centrima za socijalnu skrb, u kojima optužuje drugog roditelja za nedostatak roditeljskih kompetencija, neprimjerene odgojne postupke, fizičko i seksualno zlostavljanje i sl. Ponekad prođu, ne samo mjeseci, nego i godine u kojima dijete smanjeno ili nikako ne kontaktira s lažno optuženim roditeljem, koji, umjesto na dijete, troši energiju i vrijeme na dokazivanje da može biti  roditelj i sudjelovati u svakodnevnom životu i odgoju djeteta. No, često se dogodi da je do tada dijete već sasvim otuđeno od tog roditelja, a u otuđivanju je sudjelovao i sustav, ne prepoznajući na vrijeme manipulaciju i ne zaustavivši svojim mehanizmima roditelja koji nanosi štetu djetetu.

Jedna od najvažnijih roditeljskih kompetencija je poštivanje utjecaja drugog roditelja na život djeteta i uvažavanje kvalitete koju drugi roditelj unosi u živote djece. Time se djeci omogućuje da poštuju sve aspekte sebe, posebno one u kojima se identificiraju s drugim roditeljem.

Za fizički, emocionalni, intelektualni, socijalni i moralni razvoj djeteta važna je stabilnost i neprekinuta podrška obitelji i okoline. Zato je važno djeci rastavljenih roditelja osigurati kontinuitet odnosa s oba roditelja. Razvod će imati najmanje negativne posljedice na razvoj djeteta ako roditelju surađuju u njihovoj kontinuiranoj roditeljskoj ulozi.

Istraživanja pokazuju da su za dobru prilagodbu djeteta nakon razvoda roditelja najvažnija dva uvjeta - stalna dostupnost i trajna uključenost oba roditelja, te suradnja roditelja koji su u stanju donositi zajedničke odluke u najboljem interesu djeteta, bez obzira što oni osjećaju jedan prema drugome. Ljubav prema roditelju vodi i do identifikacije. Dijete želi isto što i mama i tata, roditeljska očekivanja, implicitna ili eksplicitna, postaju djetetova vlastita očekivanja koja nadalje utječu na kapacitet djeteta za samoregulacijom i samousmjeravanjem. Stoga je u najboljem interesu djeteta da roditelji potiču odnos s drugim roditeljem, kao i udio drugog roditelja i rodbine po tom roditelju u odgoju djeteta.

Dobro je da roditelji koji posumnjaju da njihovo partnersko funkcioniranje značajno utječe na njihovo roditeljsko funkcioniranje i nisu sigurni kako se postaviti prema djetetu u situaciji visokokonfliktnog razvoda, potraže stručnu pomoć kako bi im se pomoglo da razdvoje roditeljsku od partnerske uloge, svoje od dječjih osjećaja i svoje od dječjih potreba.