malozvono
|
09.07.2012. 14:40
Poštovani, molim Vas za pomoć i savjet,
imam kčer staru 9 godina, ali ne po ponašanju i zrelosti. Ali da počnem od početka. Rođena je iz rizične trudnoče održavane lijekovima kao neurorizično dojenče sa distonim sindromom.Uz uporan rad i vježbanje svi problemi kod motoričkog razvoja su poboljšani i dalje se normalno razvija. U vrtić kreće sa 2 godine uz normalni proces adaptacije i bez velikih problema kod odvajanja, odnosno normalan kao i kod druge djece(po mišljenju teta iz vrtića). U početku je slabo reagirala na socijalizaciju odnosno nije htjela biti u blizini druge djece već se zavlačila u kutić gdje su joj tete i davale jesti jer nije htjela ni sjediti za stolom sa drugom djecom. S vremenom stanje se popravlja, počinje se družiti i stječe prijateljstva kako u vrtiću tako i kod odlaska u park gdje pristupa djeci bez srama i igra se. Sa polaskom u školu počinju problemi u ponašanju. Odbija pisati zadaću, teško se koncentrira, ometa djecu i neprikladno se ponaša na nastavi i za vrijeme dnevnog boravka. Odlučujemo se za savjet stručnjaka i odlazimo na obradu u Klaićevu bolnicu gdje dobiva dijagnozu poremečaj pažnje i rad po individualnom posebnom programu za školu. Međutim tu nije kraj našim problemima. Dolazi do još večeg odbijanja pisanja zadaća, ne želi čitati i loše joj ide, ne razumije matematičke procese i shvaća da nije kao druga djeca i ljuta je zbog toga. Pojavljuju se tikovi, ružno ponašanje-učestalo govori ružne riječi , vrišti i baca se po podu . Odlučujemo potražiti pomoč i dalje na svoju ruku i odlazimo psihologu i psihijatru na obiteljsku terapiju. Dobiva dijagnozu infantilnog ponašanja, anksiozna je i moramo je "odgurivati" prema prihvatljivom odraslom ponašanju.Krećemo sa njome i po pomoć u učenju i na to pozitivno reagira, tikovi su nestali, učiteljica sa njome radi na nastavi i pomaže joj, piše prilagođene testove i ostvaruje dobre ocjene. Evo na kraju drugog razreda je prošla sa vrlo dobrim.Međutim upravo sad dok traju školski praznici njeno ponašanje se je pogoršalo, najvjerovatnije uslijed dosade i nemotiviranosti. Imamo i malu bebu od 1,5 godina što je jako važno za spomenuti jer se moja djevojčica vratila na tu dob. Svađa se sa bebom oko igračaka za bebe, otima igračke ,skače,vrišti,govori na bebast način i iritantnim zvukovima. kada joj nešto zabranimo i dobije kaznu "cendra" i baca se po podu, udara rukama i nogama. Kad izađemo vani u park nalazi društvo djece mlađe vrtičke dobi i igra se na njihovoj razini. Pokušavamo sa njom razgovarati, posudili smo joj knjige u knjižnici za njenu dob, dajemo joj da gleda "odrasle" filmove npr. ET i sl. ali ništa nema učinka.Vjerovatno možete shvatiti koliko je to sve vrlo poražavajuče i obeshrabljujuče za nas roditelje kad ju gledamo da se tako ponaša i da nije na razini za svoju dob i da nema nikakvog interesa ni volje sa njene strane za normalnim ponašanjem i komunikacijom. Jer njeno ponašanje je nenormalno i to joj je rekao u lice i psihijatar da ju malo trgne. Samo govori bit ću dobra,popravit ću se ,a onda sve po starom. Naš obiteljski život jako pati jer ne možemo nikud otići a da nas ne osramoti. Možda ružno zvuči, ali je tako jer se neprimjereno ponaša i govori.Čak ne možemo ni svi zajedno sjesti za stol i ručati jer jede sa rukama ,pljuje hranu ,govori fuj,odvratno itd.
Molim Vas za savjet i pomoć ili da nas uputite kako dalje i kome se dalje obratiti jer ju jako volimo kao i ona nas ,ali smo došli do zida kad su svakodnevne svađe sa njom postale normalan obrazac ,a ima i ružnih riječi od strane nas roditelja iako nam je poslije žao, ali u tom trenutku i mi "puknemo" i onda ju stalno odvajamo i šaljemo u njenu sobu ,a voljeli bi da to nije tako već da možemo biti sretna obitelj.
Unaprijed puno hvala i lijepi pozdrav.
|
Hana Hrpka, prof. psih.
|
17.07.2012. 21:45
Poštovana,
prije svega želim Vam zahvaliti što ste se obratili za pomoć. Cijenim što ste jasno i detaljno iznijeli svoj problem kako bih što jasnije mogla razumjeti situaciju u kojoj se nalazite. Prema onom što ste napisali čini mi se da ste, u želji da pomognete svom djetetu činili sve što ste mislili da je u Vašoj moći i da ste sada došli do trenutka kada osjećate da ste iscrpili sve mogućnosti.
Najprije bih Vas pohvalila kao roditelja jer ste se pri susretu s određenim izazovima u razvoju Vaše djevojčice izravno suočili sa situacijom i usmjerili se na to kako ih prevladati. Kada je Vašoj djevojčici dijagnosticiran distoni sindrom, bili ste uporni i dosljedni, radili ste s njom i vježbali te je takav trud urodio plodom. Kada joj je dijagnosticiran poremećaj pažnje pronalazili ste strategije koje najviše odgovaraju Vašem djetetu i postupno ste vidjeli kako napreduje u školi.
U posljednje vrijeme ste primijetili kako se Vaša djevojčica počinje pokazivati ponašanja koja su primjerena djetetu mnogo mlađe dobi. Unatoč velikom trudu koji ulažete, ne primjećujete poboljšanja kakva biste željeli. Čitajući Vaš upit stekla sam dojam da Vas ova situacija ljuti te se pitam leži li možda ispod te ljutnje osjećaj bespomoćnosti. Vjerujem da Vam nije lako suočavati se sa svakodnevnim izazovima s kojima ste suočeni i da to može biti fizički i emocionalno iscrpljujuće. Sasvim je razumljivo da imate određena očekivanja i želje za Vas i Vašu obitelj i da Vam nije lako, posebice zato što se ova situacija unatoč trudu nastavlja. Usred svih tih nastojanja, roditelju se može dogoditi da ponekad osjeća veliku iscrpljenost i zanemari svoje potrebe. Pokušajte uzeti vremena za sebe, odmoriti se i raditi ono što volite (npr. djecu preko vikenda ostaviti kod bake i djeda ili dati nekome da Vam pričuva djecu ukoliko imate mogućnost) jer je važno da i Vi napunite "baterije" kako biste se lakše suočili sa svakodnevnim izazovima.
Mnogi stručnjaci kažu da je djeci jedan od najvećih promjena dolazak prinove u obitelj. Do tog trenutka sva je pažnja i ljubav bila usmjerena na starije dijete, a sada to mora dijeliti s bebom. Takvi događaji mogu jako utjecati na život djeteta.
Vaša kćer, kao i sva druga djeca, uči oponašajući druge ljude, a posebice nastavlja ponavljati određeno ponašanje s obzirom na to je li taj njen objekt promatranja dobio nagradu ili kaznu. Drugim riječima, ukoliko je vidjela da mlađe dijete nagrađujete npr. svojom pažnjom i pojačanom brigom ukoliko plače, baca stvari i sl. veća je vjerojatnost da će i Vaša kćer odlučiti privući Vašu pažnju na takav način. Ono što je važno, ukoliko je moguće, da ju pokušate tijekom ovih praznika (dok nema škole) voditi na mjesta gdje su češće prisutna djeca njezine dobi ili čak malo stariji, da što više promatra njihovo ponašanje, a poslije skupa možete komentirati koja su njihova ponašanja bila dobra, što ona misli kako se trebaju ponašati starija djeca i sl. Vi ste već sami počeli provoditi neke aktivnosti, poput posuđivanja knjiga i filmova koja su primjerena njenoj dobi, razgovor o njenom ponašanju i sl. što je jako dobro.
Vjerujem da to već činite, no nije naodmet napisati da je jako važno da je nagrađujete za ponašanja prikladna njenoj dobi, a probate ignorirati ponašanja koja to nisu. Recimo, možete reći ozbiljnim glasom, ukoliko krene pričati bebastim glasom ili ispuštati određene zvukove neprimjerene za njenu dob sljedeće: "Evo, ja bih stvarno željela da mi kažeš što želiš, ali te jako teško razumijem, pa bih voljela da mi to kažeš na način na koji razgovaraju velike djevojčice". Ukoliko krene plakati i skakati, pričekajte dok plakanje ne prestane i smirenim glasom joj recite da vjerujete da joj je teško ili je ljuta zbog nečega, ali da vam je jako teško razgovarati s njom dok ona tako jako plače, pa ste voljni pričekati dok prestane (ili da ode u svoju sobu) pa kada bude spremna na razgovor neka Vam se obrati. Izaberite koje ćete ponašanje ignorirati (npr. cviljenje ili psovanje, ali ne i udaranje). Ova taktika je također uspješna kod smirivanja „Kad prestaneš vrištati razgovarat ćemo o tome što želiš.“
Vaša djevojčica se često susreće sa situacijama koje su teške, u kojima se može osjećati nedoraslo i nedovoljno dobro. Stoga je njena potreba da se ponovno vrati u ranije razdoblje, koje je ispunjeno pažnjom, nježnošću, ljubavlju i u kojem se nije potrebno suočavati s različitim zadacima, donekle razumljiva. Jedan od načina na koji joj možete pokušati pomoći da se vrati je pokazivanje razumijevanja i verbaliziranje onoga što možda osjeća, ali ne može izraziti. Primjerice, "Čini mi se da se možda osjećaš malo izostavljeno.", "Vjerujem da si možda primijetila da se bebi posvećuje puno pažnje jer je mala i jer još ne može brinuti o sebi. Osjećaš li se i ti ponekad kao da bi htjela opet biti beba?" Također joj možete predložiti da nacrta kako izgleda bebin svijet i kako izgleda svijet nekog njenog vršnjaka iz razreda i razgovarati s njome o tome po čemu se oni razlikuju, što joj je lijepo u njima te koji joj se više sviđa. Na taj način možete pokušati polako i strpljivo doprijeti do njenih razloga. Na njih je dobro reagirati s razumijevanjem i toplinom, ali istovremeno djetetu jasno naglasiti da svi mi odrastamo i postajemo veliki. Ponekad nam je teško, ponekad smo tužni, ali ćete Vi biti uz nju, voljeti je i maziti je i kada bude velika djevojčica.
Naveli ste kako je Vašoj kćeri dijagnosticiran i poremećaj pažnje, što karakteriziraju kratkotrajni opseg pažnje, nedostatak upornosti, brzo odustajanje od zadataka, osoba ne uči na iskustvu, prati ju loša organizacija, ima strah od komunikacije s drugima i strah od ispita. Jedan od čestih simptoma koji je vezan uz poremećaj pažnje je i impulzivnost, što u kombinaciji s individualnim posebnim programom u školi (što kod Vašeg djeteta može izazvati ljutnju i frustriranost jer vidi da ne postiže jednake uspjehe kao druga djece njene dobi) može jako utjecati na djevojčicu. Zato je jako važno, što ste uspjeli da Vaša kćer osjeti uspjeh u mnogim područjima školskog gradiva jer ste skupa s učiteljicom pronašli pristup koji joj odgovara i koji slijedi njezin tempo. Bitno je pohvaliti djetetov trud i napredak. Osim pohvale, nagrade mogu biti zagrljaj, lijepa riječ, zajednička igra ili gledanje filma, dozvola da ostane budna dulje nego inače ili da pozove prijatelja na večeru ili spavanje, odlazak u kino, na koncert, organiziranje zabave ili neka sitna igračka (naljepnice, balon). Imajte na umu da nagrada bude motivirajuća za dijete i realistična, što znači da ju možete ispuniti. Veličina i vrijednost nagrade nema veze s učinjenim postupkom, mora biti pravedna i prikladna. Tada će utjecat na razvitak dobrih navika i imat pozitivan učinak na razvoj djetetove ličnosti.
U komunikaciji s djetetom možete koristiti tzv. „JA“ rečenice, umjesto „TI“ rečenice. Rečenice koje počinju sa „JA“ obično započinju sa „Želim“, „Mislim“, „Osjećam“, „Trebam“, „Hoću“ i sl. Razgovarajući na taj način potičemo iskrenost, otvorenost i prenosimo drugoj osobi poruku o tome kako se mi osjećamo i što nam je potrebno od nje. S druge strane su poruke koje su usmjerene na drugu osobu, tzv. TI poruke. Kada se usmjerimo izravno na ponašanje ili osobine druge osobe ona se može osjećati napadnuto, što može dovesti do toga da se povuče, obrani ili reagira ljutnjom. Među njima najviše nas pogađaju poruke koje započinju sa „TI uvijek“, „TI nikad“ ili „Zašto TI“. To su poruke koje u najvećoj mjeri koče zdravu i otvorenu komunikaciju. Stoga, sa svojom djevojčicom možete pokušati razgovarati na sljedeći način: "Osjećam se zbunjeno/ljuto/tužno kada pričaš dječjim glasom/bacaš svoje stvari/bacaš se po podu/jedeš rukama. Pokušaj ovako" (i zatim joj dajete uputu kako bi se trebala ponašati). Izjava bi uvijek trebala biti usmjerena na ponašanje djevojčice, a ne nju osobno. Primjerice, umjesto: "Ljuti me kada si tako neuredna." može se reći "Ljuti me kada ne pospremiš igračke.". Umjesto vikanja i čestog govorenja "Nemoj!" i "Zašto to radiš?" dobro je preusmjeriti djetetovo ponašanje odvraćajući joj pažnju nekom igračkom ili joj predložite neku novu aktivnost. Ono što je također važno je da Vaše dijete zna uzrok i posljedicu svog ponašanja. Npr. postavite posljedicu: „Molim te, pospremi igračke za stolom kad se više ne igraš. Nećemo napustiti sobu dok nije uredna.“. Ovo najbolje funkcionira ako postavite očekivanja i objasnite posljedice ponašanja unaprijed. Tada svakako to provedite i budite dosljedni. Posljedice možete i dogovoriti zajedno djevojčicom. Kada djeca sudjeluju u donošenju pravila sklonija su ih prihvatiti i pridržavati ih se.
Pažnju je moguće trenirati. Naravno, svi mi imamo svoje granice, koje su nam genetski dane. Pošto vaše dijete ima poremećaj pažnje, njegove granice za promjenu su vrlo uske - to nije izbor djeteta, niti vas, te je u takvim slučajevima najbolje prilagoditi se djetetu i njegovim sposobnostima. Ukoliko želite pomoći djetetu da poboljša vještinu održavanja pažnje, postoje i načini za to. Određene igre jako pomažu razvoju pažnje - općenito je pravilo da što je igra mirnija, strukturiranija, pa čak i dosadnija, više se kroz nju trenira pažnja. Niste naveli koje aktivnosti Vaša kćer voli. Na početku ste naveli kako se njeno ponašanje tijekom praznika pogoršalo, uslijed dosade i nemotiviranosti, pa je važno da joj strukturirate vrijeme i tijekom praznika, a time može jačati i pažnju. Npr. puzzle i slagalice (bilo kojeg oblika, bilo kojih dimenzija odlične su za vježbanje pažnje i koncentracije), crtanje, kiparenje, rad s glinom, precrtavanje, bojanje (odličan je način da se dijete usmjeri na jednu aktivnost, s puno detalja), mozgalice, labirinti, traženje razlika (ima ih na mnogo dječjih portala kao kompjutorske igrice, tako da se uz pomoć Interneta, što će svakako biti djetetu interesantno) kao i motorički strukturirane igre pomoću kojih treniranje pažnje ne mora biti pasivna aktivnost. Bavljenje strukturiranom fizičkom aktivnošću (u što spada i treniranje svakog sporta ili plesa) također može na zanimljiv način trenirati pažnju. Igre kao što su "školica", "gumi gumi", "ide majka s kolodvora" koje uključuju fizičke pokrete, ali i pravila i strukturu isto traže obraćanje pažnje i koncentraciju na to da se ne prekrše pravila. Kako biste se detaljnije upoznali s poremećajem pažnje i pronašli jednostavne i korisne ideje kako je razvijati kod djeteta predlažemo Vam odličan tekst profesorice Ane Plazonić Fabian kojeg možete pronaći na Portalu za škole (http://www.skole.hr/roditelji/sav...5288&news_id=6278&mshow=349).
Vjerujem da Vam nije lako, ali mi je jako drago vidjeti koliko energije i volje ulažete u ulogu dobrog roditelja i to je zaista vrijedno i pohvalno. Ako i dalje budete imali nedoumica, možete se i javiti besplatnoj i anonimnoj savjetodavnoj liniji Hrabrog telefona na broj 0800 0800 svakim radnim danom od 9 do 20 sati. Uvjerena sam da bi vas volonteri saslušali, podržali i eventualno u suradnji s Vama promotrili ostale mogućnosti. Također, možete im se i obratiti putem chata svakim radnim danom od 15 do 18 sati na www.hrabritelefon.hr/chat .
Napisali ste da je zajednički trud Vas, stručnjaka u sklopu obiteljske terapije i učiteljice doveo do određenog napretka djevojčice, što mi je bilo drago pročitati. Voljela bih napomenuti kako se vezano uz Vaše sadašnje nedoumice gdje dijete pokazuje 'infantilno' ponašanje uvijek možete obratiti stručnjacima u Klaićevoj kojima ste se obratili ranije. Ukoliko u nekom trenutku poželite mišljenje drugog stručnjaka, toplo Vam preporučamo Polikliniku za zaštitu djece grada Zagreba. Poliklinika objedinjuje tim educiranih stručnjaka s velikim iskustvom u radu s djecom koji između ostalog pružaju dijagnostičku obradu te naravno, savjetodavni rad i podršku djeci i roditeljima. Poliklinika se nalazi na adresi Ignjata Đorđića 26, a naručiti se možete putem telefona na broju 01/34 57 518.
Na samom kraju, željela bih reći da mi se čini da u Vama postoji duboka želja da prevladate izazov s kojim ste u posljednje vrijeme suočeni. Put koji je pred Vama možda će ponekad djelovati obeshrabrujuće te ćete možda imati osjećaj da stojite na mjestu, no uz Vas je niz stručnjaka koji svojim znanjem i podrškom mogu pomoći u tome da postignete ono čemu se nadate, a što Vam i ja od srca želim, sretnu i skladnu obitelj, punu smijeha i topline.
Srdačan pozdrav,
Hana Hrpka, prof.
|