|
obicna_cura
|
09.02.2008. 21:15
Eto, već kad sam slučajno upala na ovu stranicu, da ispričam svoju priču.
Naime, možete samo zamisliti koliko sam ja bila mala kada se ne sjećam kako i kada je to počelo, ali znam jako dobro da je trajalo godinama, sve do neke moje 12-13, valjda dok nisam počela biti svjesna toga.
Ja to sad nazivam zlostavljanjem, no čovjek koji je bludničio nada mnom i mojom sestrom, uvjerio nas je da je to igra. Otkako sam bila mala, pozivao nas je k sebi s raznim izgovorima poput „imam novoga peseka,dođite se igrati kod mene, imam čokolade, imam crtani, imam ovo, imam ono“, uglavnom namamio bi mene i moju seku kod njega. On je naš rođak, tako da nije bilo teško to izvesti, a moji roditelji nisu ni u najmanju ruku pomislili da bi mogao činiti nama nešto loše.
I tako, nas dvije bismo došle kod njega, sjećam se da je uvijek imao slike golih žena i raznih porno-slika koje bi nama pokazivao, pa bi nas pipao, dirao nas i nježno nam govorio gdje da mi njega diramo.
Sve je to on tako pažljivo radio, danas sam uvjerena da je jako promišljeno i pametno analizirao u detalje kako bi se mi osjećale opušteno s njime i ne bismo ništa rekle nikome.
Isto tako vjerujem da se nikada nije upustio u spolni odnos jer se bojao se da će roditelji nešto primjetiti, ali kao naknadu za propušteni seks s maloljetnicama nas je često molio da mu ljubimo spolovilo.
I tako je trajalo godinama, dok ja nisam počela razmišljati malo svojom glavom, i shvatila da je sam ja žrtva pedofilije. Naravno, nisam rekla roditeljima ništa zbog žalosti i tuge koju bi u njima probudila, no ispričala sam to bivšem dečku, sadašnjem i još nekim prijateljima. Svjesna sam toga što mi se dogodilo, i mogu o tome nesmetano pričati, ali ne želim da išta doprije do mojih roditelja. Ponekad se uvjeravam da to nije ostavilo tako teške posljedice na moje ponašanje, ponekad razmišljam o tome da li bi bila takva kakva jesam da mi se to nije dogodilo. Uzaludne misli, jer kako god bilo, ja sam bila, fizički i još uvijek jesam, psihički - žrtva pedofilije. Ipak, mislim da mi odlazak na psihotretmane ne bi pomogao. Prošle su godine, ja razumijem predobro neke stvari, a i bolje je da to sve opet sakrijem u ormar. Vjerujem da ponekad mislim da sam to gurnula sa strane, ali izgleda nemoguće to zaboraviti, pa mislim da će me moje djetinjstvo zauvijek podsvjesno pratiti u svemu šta budem radila i o čemu budem odlučivala.
Moja pitanja glase:
1. kako mogu znati da li živim traumu zbog toga, po čemu to mogu zaključiti?
2. kako mogu znati da li sam ja to prebrodila, odnosno po čemu se vidi da sam se oslobodila traume?
Unaprijed HVALA
|
|
Savjetodavna linija, za djecu
|
13.02.2008. 15:30
Drago mi je što si s nama podijelila svoje iskustvo i osjećaje. Hvala ti na iskrenosti i otvorenosti. Bitno je da znaš da ti nisi kriva za seksulano zlostavljanje.
Djeca slušaju odrasle i dive im se radi njihove snage, vještina i znanja, vjeruju im da će se brinuti za njih. Nažalost, događa se da odrasle osobe zloupotrijebe svoj položaj, znanje i činjenicu da im djeca vjeruju i iskoriste djecu da zadovolje svoje potrebe. Čini mi se da se to dogodilo i tebi, i žao mi je radi toga.
Djeca često pokušavaju opravdati ponašanja odraslih kojima vjeruju, pokušavaju ublažiti njihove postupke. Treba vremena da shvatimo i da prihvatimo da osoba kojoj vjerujemo i koja bi nas trebala zaštiti, zapravo nas povređuje i čini stvari koje nas zbunjuju, koje nam štete. Osim toga, često se boje da će povrijediti roditelje ako im otkriju tako strašne tajne. Međutim, roditelji su odrasle osobe koje se mogu brinuti za sebe, znaju se utješiti kad su tužni. Uloga roditelja je da štite djecu, a ne djeca njih.
Svi događaji koji nam se događaju kroz život utječu na nas i mijenjanju nas na razne načine. Traumatski događaji i izloženost zlostavljanju, posebno u ranoj životnoj dobi utječu na formiranje naše ličnosti, sliku o sebi i svijetu općenito, stavove i vjerovanja koja razvijamo.
Nakon što se u obitelji dogodi seksualno zlostavljanje svi članovi obitelji suočavaju se sa puno različitih i intenzivnih osjećaja i pitanja. Često je prvo pitanje koje si roditelji postavljaju: kakve će biti posljedice odnosno hoće li moje dijete moći „normalno“ živjeti nakon ovako nečega. Tretman seksualno zlostavljanog djeteta i njegove/njezine obitelji upravo je jedan od načina na koji pomažemo djeci da se nose sa onime što im se dogodilo.
Mnogi odrasli i djeca kao prvu reakciju na zlostavljanje ili neki traumatski događaj imaju želju da sve što prije zaborave. Ovo je vrlo očekivan i uobičajen način na koji se pokušavamo sačuvati od boli, straha i ostalih intenzivnih osjećaja. Međutim pokazalo se kako, iako je to možda djelotvoran način suočavanja u početku, kasnije je za osobu znatno korisnije da se suoči sa traumatskim iskustvom. Naime kroz suočavanje sa traumatskim iskustvom učimo kako prihvatiti to što se dogodilo i nastaviti kvalitetno živjeti.
Mislim da odgovor na pitanje da li si prebrodila traumu, najbolje znaš ti sama. Znakovi koji mogu ukazivati na neprorađenu traumu mogu biti: osjećaj da te sjećanja na doživljenje stvari „proganjanju“, da teško kontrolirate misli i osjećanje vezane uz seksualno zlostavljanje, ako radi tih iskustava imaš osjećaj da ne funkcioniraš u svakodnevnom životu ili imaš poteškoća u uspostavi intimnih odnosa, depresivno raspoloženje, negativističan stav prema sebi i svijetu, snažan osjećaj krivnje i sl. U tim situacijama je važno potražiti stručnu pomoć. Dok ne probaš i ne iskušaš psihoterapiju, zapravo ne znaš da li ti pomaže ili ne.
Želim ti puno sreće.
Pozdrav, Hrabri telefon
|
