|
|
16.07.2009. 14:05
imam 14 godina. ne osjecam se dobro. otac me seksualno zlostavljao od moje 6-te godine do 11-te kada je poginuo. prije to nisam nikome rekla jer mi je bilo neugodno, a u zadnjih godinu dana me vise nije sramota to reci. rekla sam to decku i jos par prijatelja, ali moja majka niti itko iz obitelji nezna. s majkom i nisam u dobrom odnosu, zapravo to se ne moze nazvati odnosom, jer smo ja i brat prije godinu dana pobjegli od kuce i sada zivimo kod bake i djeda. majka zivi sa svojim dečkom, a ja i brat ju rjetko posjecujemo, jer naš posjet često završi svađom, i ona nas otjera. ne zivimo u dobrim uvjetima ni kod bake. jedva sklapamo kraj sa krajem, a djed je alkoholicar i cesto nas zlostavlja i psihički i fizički.
rijetko sam kod kuće, samo prespavam, doručkujem i odem negdje s prijateljima i dečkom i vratim se tek kasno navečer, oko 11-12...sada krecem u prvi srednje i neznam kako cu se uklopiti u novi razred... bila sam izolirana od drustva u bivsem razredu, sumnjam da je to zbog toga sto se nisam mogla otvoriti zbog svakodnevnog zlostavljanja kod kuce... sada imam svoje drustvo i otvorila sam se...
moj dečko ima također sličnih problema kod kuće kao i moj najbolji prijatelj. mog dečka otac nikad nije priznao, ima očuha, ali on je također alkoholičar i zlostavlja njega i mamu. otac mog najboljeg prijatelja je također alkoholičar i zlostavlja obitelj, tako da razumijemo jedni druge..iako to nikad nisu rekli, bojim se da i njih previše opterećujem svojim problemima, jer znam da ih i oni imaju dosta svojih.
trpim također svakodnevna omaložavanja od djeda i bake. vrjeđa me to što više puta znaju reći da sam im na ''grbači'', da me više neće uzdržavati, imam svoju majku, neka se ona brine o meni, a ja znam da bi se moja majka jos manje brinula o meni. već sam nekoliko puta pobjegla od kuće pa prespavala kod prijateljice...prijatelje ne smijem dovoditi kući jer djed otjera i njih i mene. često dođem kući i djed me ne pušta unutra, pa spavam ispred kuće...
ne želim živjeti s majkom, jer tamo nemam ni svoju sobu, a tuče me i zlostavlja zbog svake sitnice, tjera me da radim ko crnac cijele dane, ne smijem van, a i daleko sam od prijatelja i dečka. majka mi je već nekoliko puta zvala policiju, i morala sam se vratiti kod nje živjeti, ali to nije dugo trajalo, jer sam uvijek pobjegla i vratila se kod bake. ne znam kako ću kad počne škola, jer mi je škola dosta udaljena od kuće (bakine), a ne znam hoću li imati mira učiti...moj život je kompliciran i težak, i ovo je tek jedan dio mojih problema...
1. što da radim, ne želim živjeti s majkom, a djed je alkoholičar i tjera me od kuće kad se napije?
2. kako da znam jesam li prebrodila traume od oca?
molim pomoć, ne znam više što da radim...
|
|
Savjetodavna linija, za djecu
|
24.07.2009. 15:10
Draga maLa_ja,
hvala ti što si se obratila Hrabrom telefonu za pomoć. Također ti hvala što si podijelila sa nama svoju tešku životnu priču. Moram ti reći da sve to što si napisala jest jako tužno i teško, ali vidim da si ti izrazito hrabra. Čini mi se da shvaćaš da nasilje nikada nije dobar način rješavanja problema. Ono što si doživjela i što doživljavaš jest zaista zlostavljanje i zanemarivanje i naravno da se zbog svega toga loše osjećaš.
Iz tvog posta vidim da si proživjela više oblika nasilja. Navodiš da te tata seksualno zlostavljao od tvoje 6-te godine…Roditelji su osobe koje su tu da zaštite djecu i da skrbe o njima. Oni su dužni osigurati svojoj djeci što sretnije i bezbrižnije odrastanje. Ovo što je tata tebi radio predstavlja najgori oblik kršenja dječjih prava i strašno mi je žao što si sve to morala doživjeti.
Koliko sam shvatila, sada ti i brat živite sa bakom i djedom, ali nisi zadovoljna sa situacijom u kući, navodiš da djed pije i da te maltretira. Iz tog razloga provodiš cijeli dan izvan kuće. Također kažeš da te djed ponekad ne pusti u kuću pa spavaš ispred vrata, vani. Sve to što si navela sigurno nije ponašanje kakvo zaslužuješ. Ti zaslužuješ da se prema tebi ponašaju kako se treba ponašati prema djetetu, sa ljubavlju, smirenošću, tolerancijom. Naravno da trebaju postojati granice, pravila, uvjeti, ali oni trebaju biti u postavljeni u normalnim granicama. Drago mi je što imaš dečka sa kojim se dobro slažeš i što imaš prijatelje. Nažalost, roditelje i obitelj ne možemo birati, ali zato ostale možemo. Pobrini se za to da budeš okružena sa dobrim i poštenim prijateljima koji će biti uz tebe kad ti je teško. Podrška je svima bitna u životu.
Ovo sve što si proživjela i što još uvijek proživljavaš (seksualno, psihičko zlostavljanje, zanemarivanje), kao što i sama znaš, predstavlja veliki stres i šok za tebe. Vjerujem da se sa svim tim događajima jako teško nositi. Svi ti osjećaji nastali su zbog neadekvatnog odnosa odraslih osoba prema tebi. Seksualno zlostavljanje zbilja ostavlja traumu te je to nešto na čemu moraš raditi zajedno sa stručnjakom mentalnog zdravlja (psiholog, psihoterapeut). Da li si razmišljala o tome da potražiš takav oblik pomoći? Razgovorom sa stručnjakom radila bi na tome da sve sa svim tim događajima naučiš nositi na što bolji način te da unatoč svima njima živiš sretno i zadovoljno. Za uputnicu za psihologa možeš se obratiti liječniku opće prakse. Iskreno, s obzirom na tvoj život, vjerujem da bi ti takva pomoć definitivno pomogla.
Iz ovoga što sam pročitala vidim da ti je hitno potrebna pomoć. Situacija je dosta ozbiljna i teška za tebe zbog zanemarivanja od strane tvoje mame te omalovažavanja i alkoholizma od strane bake i djeda. Ne znam da li si već razmišljala o tome da se za pomoć obratiš centru za socijalnu skrb? To je institucija koja brine o onima kojima je to najviše potrebno (djeci, starijim osobama, invalidima, samohranim roditeljima…). Možeš otići u centar prema mjestu svog prebivališta te im povjeriti svoju životnu priču sa što više detalja. Socijalni radnici će izvršiti uvid u obiteljsku situaciju, razgovarati sa tvojom mamom, bakom, djedom te sa svim ostalim osobama za koje oni smatraju da je to potrebno. Također će donijeti neke mjere koje su potrebne za tvoju zaštitu. Ono što možeš naglasiti u centru za socijalnu skrb jest da ti budeš anonimna(da se ne zna tvoje ime i prezime) kao osoba koja je prijavila situaciju. Ako ti to predstavlja preveliki problem, postoji mogućnost da Hrabri telefon umjesto tebe prijavi sve navedeno centru za socijalnu skrb prema mjestu tvog prebivališta i to na način da se tvoj identitet ne zna (kao osobe koja je prijavila situaciju). Za to je potrebno da nazoveš savjetodavnu liniju Hrabrog telefona na broj 0800-0800 . Linija je besplatna i anonimna te otvorena svakim radnim danom od 9-18 sati. Na liniji možeš očekivati volonterku koja će razgovarati sa tobom, poslušati te, podržati te uzeti sve potrebne podatke za obavijest centru za socijalnu skrb.
Sretno!
Hrabri telefon
|
|
kica
|
13.08.2009. 19:15
Ja te molim da tražiš Centar da te stave u Dom. Živi svoj život, imaš na to pravo. A što se tiče trauma one mogu biti izliječene uz pomoć vjere. Ako si vjernica ili to želiš biti obrati se nekoj molitvenoj zajednici. Ako si iz Zagreba ili okolice znam iz osobnog iskustva više njih koji uz pomoć molitve i sakramenata mogu te odvesti na put k Bogu, Isusu Kristu. To se zove kristoterapija i jedino Isus može izliječiti tvoje srce koje je ranjeno.
Ja sam doživjela svašta- alkoholizam, odbacivanje, seksualno iskorištavanje rođaka, agresiju, galamu, nemir .... kad sam pukla jednostavno nitko mi nije mogao pomoći kao Isus. Savjetovala bih ti i psihoterapiju kod psihijatra jer bi tada sve izašlo iz tebe, tada ne bi opterečivala svoje prijatelje. Psihijatar je tu da te sluša, sluša i sluša! Vidjela sam ljude duboko ranjene koji danas hodaju sa smješkom, uključujući i mene! Iskreno to želim i tebi!!!!!!!!!!
|
