|
Savjetodavna linija, za djecu
|
14.09.2023. 18:45
Draga prijateljice Hrabrog telefona,
za početak ti želim zahvaliti što si nam se javila, iskazavši nam na taj način povjerenje. Ponekad kada osobe osjećaju da im je teško u životu, dijeljenje i razgovor s drugima može im pomoći da se osjećaju bolje. Traženje pomoći nije lak korak, stoga bih pohvalila snagu i hrabrost koju si pokazala svojim javljanjem.
Također, voljela bih ti zahvaliti na strpljenju dok čekaš naš odgovor i ispričati se što je potrajalo duže od predviđenog.
Opisuješ želju za umiranjem i nestajanjem, te bolne senzacije i osjećaj pritiska u srcu. Navodiš da si se pokušala umiriti plakanjem i samoozljeđivanjem, ali kažeš da ti to nije pomoglo da se osjećaš mirnije. Iz onoga što si napisala mi se čini kako se jedini smisao života krije u tvojoj obitelji kojoj ne želiš priuštiti patnju i bol oduzimanjem vlastitog života.
Prije svega želim reći kako me ovo što sam pročitala zabrinulo, stoga mi je drago da si se javila i još jednom te pohvaljujem na tome jer je od iznimne važnosti da dobiješ pomoć koja će odgovoriti na tvoje potrebe. Također sam iz tvojeg upita shvatila kako i ovo javljanje smatraš velikim korakom jer si, osim nama, i sama sebi sada priznala i osvijestila da ti je teško i da ti je potrebna pomoć, stoga te pohvaljujem na hrabrosti. Ljudima je često teško priznati samima sebi ili nekome u okolini da im nije lako nositi se s brigama, poteškoćama i osjećajima koje imaju i sasvim je prirodno da se pri tome javlja otpor ili da je potrebno neko vrijeme da se osoba nekome obrati, no važno mi je da znaš da nikada nije kasno jer postoje osobe koje mogu pomoći.
Suicidalna razmišljanja se kod osobe mogu javiti iz različitih razloga i ne mora postojati jedan konkretan problem zbog kojeg se javlja nego može biti posljedica interakcije raznih faktora. Ponekad neka teška životna iskustva mogu pridonijeti pojavi suicidalnosti, a ponekad se razvija kroz neki dulji period bez očitog razloga ili problema. Suicidalna razmišljanja uključuju misli o završetku života, mogu predstavljati i namjeru, odnosno plan kako izvršiti samoubojstvo, a kod nekih se javlja u obliku želje da osoba više ne živi. Pitam se o čemu ti razmišljaš i kakve su tvoje misli. Zanima me imaš li plan kad i kako bi počinila suicid. Često se usporedno sa suicidalnim mislima javljaju osjećaji beznađa, tuge, bespomoćnosti, praznine i krivnje. Ti navodiš osjećaj boli i pritiska u srcu, što se često veže za anksioznost ili depresivnost. Suicidalna razmišljanja u svakom slučaju predstavljaju ozbiljan simptom jer upućuju na osobnu patnju pri čemu se nikako se smiju zanemariti, posebice ako uz njih postoje i druge tegobe ili drugi psihički poremećaj kao što je neki anksiozni poremećaj ili depresija. Stoga ti želim naglasiti kako je važno da potražiš stručnu pomoć psihijatra i psihologa. Psihijatar nakon dijagnostike može dati primjerenu farmakoterapiju, a psihijatar i psiholog ili psihoterapeut mogu pružiti savjetovanje ili psihoterapiju što u kombinaciji pomaže u smanjenju ovih simptoma i sprječavanju povratka suicidalnih misli, olakšava nošenje s teškoćama i brigama i podiže kvalitetu života osobe. Pitam se kako ti zvuči prijedlog da se obratiš stručnjaku psihičkog zdravlja.
Osim suicidalnih misli, spomenula si i samoozljeđivanje pa bih se voljela i na to osvrnuti. Djeca i mladi koji nam pišu o samoozljeđivanju često kažu da im samoozljeđivanje pomaže kada se osjećaju preplavljeno neugodnim emocijama ili žele odmaknuti misli od briga. Važno mi je da znaš da postoje drugi načini kako da se umiriš, a koji nisu opasni i ugrožavajući za tebe i tvoje zdravlje. Postoje razne tehnike umirivanja kao što je pisanje u dnevnik, tehnike disanja i razne druge o kojima više možeš pročitati na poveznici https://tinejdzeri.hrabritelefon....nci/samoozljedivanje-kako-si-pomoci/. Samoozljeđivanje je još jedna tema o kojoj je važno popričati sa stručnjakom psihičkog zdravlja kako bi dobila pomoć i smjernice kako se oduprijeti tom porivu.
Važno je da u svemu s čime se nosiš nisi sama. Stručna pomoć je važna, a način na koji možeš doći do nje, ako si maloljetna, uključuje obraćanje roditeljima ili drugoj odrasloj osobi iz okoline kojoj vjeruješ. Budući da spominješ obitelj i kako imaš osjećaj da te baš obitelj sprječava od toga da si oduzmeš život, pitam se jesi li razmišljala o tome da s nekime iz obitelji podijeliš kako se osjećaš i kroz što prolaziš. Također me zanima ima li tvoja škola psihologa i, ako da, kako ti zvuči ideja da mu se obratiš. Školski psiholog stručnjak je koji ima znanja i vještine o brigama i teškoćama s kojima se javljaju djeca i mladi. Osim kroz podršku i razgovor, psiholog dijete može podučiti o načinima nošenja s neugodnim emocijama, ali i koracima koji se mogu poduzeti kako bi dijete dobilo odgovarajuću pomoć. Pomoć stručnjaka psihičkog zdravlja kao što su to psiholog i psihijatar osoba može zatražiti putem liječnika obiteljske medicine koji tada daje uputnicu i preporuku kamo se obratiti.
Vjerujem da ti nije lako nositi se neugodnim osjećajima i negativnim mislima koje si opisala. Zaslužuješ dobiti pomoć kako bi se osjećala mirnije, zadovoljnije i bolje. Tvoj život je vrijedan i važno je da dobiješ pomoć.
Voljela bih čuti kako ti zvuči sve što sam ti napisala. Možeš nam ponovno pisati ovim putem ili putem e-maila na savjet@hrabritelefon.hr. Ako bi voljela s nekime razgovarati, savjetodavnu liniju Hrabrog telefona za djecu na broju 116 111 možeš nazvati bilo koji radni dan između 9 i 20 sati.
Ako ti se jave suicidalne misli i budeš preplavljena neugodnim osjećajima, važno mi je da znaš da postoji linija za pomoć koja je otvorena od 0 do 24 sata u sklopu Centra za krizna stanja i prevenciju suicida na broju 01 2376 335.
Još jednom te pohvaljujem što si se javila i učinila prvi, veliki, korak za sebe, potičem te da isto tako potražiš stručnu pomoć, kao i podršku tvoje obitelji koja ti u svemu ovome pruža smisao. Zaslužuješ se osjećati zadovoljno i mirno.
Puno snažnih pozdrava šalje ti,
tvoj Hrabri telefon
|
|
|
18.09.2023. 21:35
Hvala Vam na odgovoru.
Često razmišljam kako je sve ovo previše za mene i kako se ne mogu nositi sa svime. Svaki dan čini se istim iako sam pokušavala promijeniti kolotečinu i pronaći npr. novi hobi, krenuti u šetnje ili isprobavati nove stvari, ali uvijek odustanem, te se ne mogu natjerati da napravim prvi korak. Isto tako, postoji strah da ću razočarati ljude oko sebe. Da neću biti dovoljna ili ću napraviti nešto krivo. Ne želim da pomisle kako se mijenjam nagore ako odlučim biti ono što jesam, a ne ono što oni smatraju i kakvom me vide jer se takva predstavljam kako bi njima udovoljila.
Tužno i sramotno mi je priznati da sam puno puta pomislila kako i kad počiniti suicid. Često razmišljam i zamišljam da skočim s mosta, ali ni misli o uzimanju tableta ili rezanju vena nisu mi strane. Većinu vremena provodim sama kod kuće i tada je moja mašta najbujnija.
Strah me podijeliti svoje osjećaje s obitelji. Ne želim opet da se razočaraju, ljute, krive sebe ili da mi samo kažu “ma tebi nije ništa” jer bi takav odgovor mene razočarao u njih. Vjerujem da je zato bolje živjeti u neznanju.
Povjeriti se prijateljima ili nekim stručnim službama zvuči još strašnije. Strah od osuđivanja ili mogućnosti da drugi ljudi saznaju, te pričaju meni iza leđa je nešto što ne bi preživjela. Zbog sramote i neke misli da bi svi gledali u mene sa sažaljenjem. Ne vjerujem da ljudi mogu čuvati tajne.
I sama sam kroz ovih nekoliko dana tražila razlog svog stanja i što me tjera da se tako osjećam. Pa sam pomislila da je stvar u tome što nemam puno prijatelja ni društveni život. Ne izlazim, rijetko se družim s nekim i to uključuje samo dvosatne kave jednom tjedno. Moj otac je stvorio stakleno zvono oko mene koje me sprječava da uživam u svojim najboljim godinama. Njega je strah da će mi se nešto loše desiti jer “svi su ljudi zli”, te da je najbolje za mene da ostanem u kući, a to znači 365 dana. Svaki put kada želim izaći i malo uživati ponaša se kao da nisam punoljetna osoba koja zna što je dobro, a što loše i kako paziti na sebe. Umjesto da se izborim za sebe i svoju nazovimo to slobodu ja odustanem, odem linijom manjeg otpora, pa odlučim jednostavno ostati jer ne želim ulaziti u svađe s njim.
Kada bi Vam rekla da moram lagati da idem na koncert, a zapravo idem na zabavu sve bi Vam bilo jasnije.
Sada kad pišem ovo čini mi se da je to najveći problem i razlog.
Znam da mi Vi ne možete pomoći kao odgovarajuće službe, ali i ovo mi puno znači. Moja anonimnost i Vaša neutralnost i sami čine veliki posao. Zato hvala Vam puno na tome.
|
|
Hana Hrpka, prof. psih.
|
21.09.2023. 09:05
Draga prijateljice Hrabrog telefona,
hvala ti na ponovnom javljanju i dijeljenju s nama dodatnih informacija o onome kroz što prolaziš. Iz svega što si mi napisala, djeluješ mi kao zrela i brižna mlada osoba i voljela bih te pohvaliti što si odlučila s nama podijeliti svoje misli, osjećaje i brige.
Napisala si kako si pokušala razne načine nošenja s neugodnim i intenzivnim emocijama koje ti se javljaju, poput isprobavanja novog hobija i fizičke aktivnosti. Imaš dojam kako ti one ne pomažu i bojiš se da ćeš razočarati ljude u svojoj okolini. Kažeš da često razmišljaš o tome kada i na koji način bi počinila samoubojstvo, što me posebno zabrinulo. Bojiš se to podijeliti s roditeljima, kao i s prijateljima i stručnim osoba jer ne bi voljela da te osuđuju ili sažalijevaju. Imaš dojam kako su tvoje teškoće uzrokovane manjkom socijalnih odnosa i podrške te narušenim odnosom s ocem, što mi je žao čuti.
Iz svega što si mi napisala, čini mi se kao da se nosiš s puno toga i vjerujem da se u svemu možeš osjećati usamljeno, bespomoćno i umorno. Važno mi je da znaš kako sve ovo što si napisala shvaćam ozbiljno i stalo mi je do toga da dobiješ pomoć i podršku kakve i zaslužuješ. Često mladi koji nam se javljaju kažu kako se zbog osjećaja kao što su sram, krivnja ili nelagoda boje podijeliti svoje misli i osjećaje s osobama u svojoj okolini. Međutim, htjela bih da znaš kako u svemu ovome nisi i ne trebaš biti sama. Postoje razni stručnjaci koji su posebno educirani za brige s kojima se javljaju mladi, koji te mogu saslušati, pružiti ti potrebnu podršku i razumijevanje. Upravo to može biti prvi korak ka tome da se situacija u kojoj se trenutno nalaziš promijeni. Znaj da je za promjenu potrebno strpljenje, vrijeme i trud, ali važno mi je da ne odustaneš u traženju podrške za sebe, sve dok istu i ne dobiješ. Tvoj je život vrijedan i zaslužuješ se osjećati sretno, zadovoljno i ispunjeno. Postoje razne udruge i savjetovališta u koja se možeš javiti i dogovoriti termin sa stručnjakom mentalnog zdravlja, kao što su to psiholozi ili psihijatri. Također, možeš se obratiti i liječniku obiteljske medicine te od njega zatražiti smjernice, kao i uputnicu za psihologa. Budući da si punoljetna osoba, psihološku pomoć možeš potražiti samostalno, bez pratnje roditelja ili prijatelja. Iako o tome ne mora nitko znati, voljela bih te ohrabriti da ipak razgovaraš i osloniš se na podršku bliskih osoba u tvojoj okolini. U traženju pomoći ne postoji ništa što je loše ili sramotno, već naprotiv. Upravo taj korak govori o tome koliko si snažna i hrabra te ustrajna u tome da ti bude bolje. Zaslužuješ dobiti pomoć kako bi se lakše nosila sa svime što doživljavaš. U svemu ovome ne moraš biti sama.
Za kraj, htjela bih te još jednom pohvaliti što si se odlučila javiti i zahvaliti ti na povjerenju koje si nam time iskazala. Želim ti puno sreće, snage i hrabrosti u daljnjim koracima i znaj da nam se uvijek možeš javiti kada i ako za to osjetiš potrebu. Tu smo za tebe.
Puno snažnih pozdrava šalje ti,
tvoj Hrabri telefon
|
