|
Autor
|
Poruka
|
|
Zabrinuti tata
|
06.05.2004. 01:16
Poštovani!
Molimo za Vaš savjet!
Naš devetogodišnji sin ide u 2. razred i što se tiče savladavanja gradiva to nije neki problem. Problem je njegovo ponašanje.
Rođen je sa pes equinovarusom i motorika mu nije jača strana, prisutna je hiperaktivnost ali ne sa primjesama agresivnog već više regresivnog karaktera. Komunikacija sa vršnjacima uključivši igru je na nivou djeteta mlađeg recimo dvije-tri godine. Oni ga zbog toga ne prihvaćaju. Često imitira neka ekstremna ponašanja, a naši pokušaji da razgovaramo s njim savjetujući ga ne nailaze na pravilnu reakciju. Jednostavno kao da je odsutan i možda se par trenutaka i pridržava roditeljskih savjeta ali ubrzo je sve po starom. Zadaću neće početi pisati ako netko ne sjedne s njim, često se "glupira", "bebasto" ponaša, a poticaj nagrađivanjem ne uspjeva uvijek. Vrlo je tvrdoglav i ustrajan da bude po njegovoj volji.
Iako imamo i 2 godine mlađeg sina obojici posvećujemo istu pažnju, a njihov međusobni odnos je dosta dobar (često puta mlađeg sina savjetujemo da pokuša razumjeti neuobičajene situacije koje se znaju dogoditi zbog ponašanja starijeg brata).
U ranijoj dobi smo bili par puta kod psihologa, ali ili nismo naišli na pravog ili jednostavno nije bio zainteresiran za naš problem tako da bih volio čuti vaše savjete ili iskustva u rješavanju problema drugih roditelja - napominjem da nam financijska situacija nije blistava.
Srdačan pozdrav i zahvala svima koji nam pruže pomoć savjetima.
|
|
prof. dr. sc. Ana Votava-Raić
|
09.05.2004. 08:58
Cijenjeni gospodine, čini mi se da je Vaš problem ozbiljan i stoga se ne mogu upućivati u davanje općenitih savjeta koji će biti tek od teoretskog značenja. Vjerujem da do sada niste imali uspjeha u obilaženju pojedinih profesionalaca, to više što su za rješavanje ovakvih problema, osim "pravih" ljudi potrebni i dugo vrijeme i veliko strpljenje. No, ono što mi se čini sigurnim jest: djetetu je svakako potrebna pomoć (postoji i rizik od pogoršanja sadašnjih teškoća) i ne bi bilo loše krenuti od pedijatrijskog neurologa kako bi se provjerio i somatski (organski)status. Možete se obratiti Klinici za pedijatriju, u Zagrebu, na Rebru (tel. 01 2388 888; kancelarija Klinike: 24 21 824). Želim Vam mnogo uspjeha i mnogo sreće.
|
|
aklob
|
20.08.2010. 11:35
Imam sina 8 godina moj največi problem je taj što od svoje 4 godine izbjegava da ide na wc kad ima veliku nuždu al to se dešava kad se on zaigra sa prijateljima ili igricama,u zadnje vrijeme je počeo da laže kao pravi profesionalac gdje se ja i moja supruga uhvatimo zaglavu jednostavo da ne povjerujete.Razgovaram s njim da je mu zabrane al on jednostavno nemari za to sve inače je inteligentan i jak je psihički.
|
|
Darko Richter, dr. med.
|
21.08.2010. 13:25
Nisam shvatio u čemu je problem. Je li kaka u gaće, krevet, je li mrlja gaćice, je li zatvoren?
|
|
aklob
|
22.08.2010. 05:45
zadržava stolicu i na taj način i isprlja gaćice a ponekad i skroz ukaka iste. inače je zatvoren i teško nam je doprijeti do njega
|
|
Darko Richter, dr. med.
|
22.08.2010. 15:50
Opstipiran je, te mu je kakanje bolno, pa zadržava, i još se više opstipira.
Treba ga dobro očistiti i zatim sebi, osobito mami, pojasniti činjenicu da je gastrokolički refleks normalna stvar koja se javi svako jutro nakon prvog zalogaja ili gutljaja hrane. Tada treba otići i imati stolicu, a ne trčati u školu, na ove ili one tramvaje i sl. Glavni i odgovorni za takva ponašanja obično su majke, koje su i same opstipirane.
|
|
Ttomost
|
04.03.2014. 23:00
Poštovani, imam veliki problem sa sinom. Napunio je 10 godina i ide u peti razred. Još od vrtića je bio jako živahan, ali to je najčešće pokazivao kroz agresivnost prema drugoj djeci. Tete u vrtiću su ga znale smiriti i dovesti u red. Kada je krenuo u školu pratio ga je loš glas( da se tuče i da napada drugu djecu bez razloga). Tada je počelo laganje meni supruzi i nastavnici. Sli to nije bilo često. U školi je znao napadati djecu ako prije njega uđu u razred, ako krivo ostave stvari pored stola. Čak je napao dijete iz drugog razreda jer je bacio smeće pored kante. Često je zaboravljao zadaće pa je supruga morala od drugih mama tražiti da joj javljaju što je za zadaću, što treba ponijeti u školu i druge stvari. Kada bi razgovarali sa njime o svim tim temama on bi se nekada ljutio na nas što to spominjemo te bi demonstrativno otišao u sobu na neko vrijeme dok se ne smiri, nekada bi plakao i izvinjavao se zato što je to napravio te obećao da neće više nikada neće ponoviti. Nekoliko puta smo bili pozvani u školu na razgovor zbog njegovog ponašanja i drskog odgovaranja nastavnicima. Pokušali smo ga smiriti na sve moguće načine, dobio je sve što je htio čak i više. Izašli smo mu u susret do te mjere da ga se i pita što hoće za ručak, ni to nije pomoglo. Ovo njegovo ponašanje se pojavljuje na mahove, bude dobar u školi nekoliko tjedana i i onda jedan tjedan ili se potuče ili napravi nešto od navedenoga. Supruga mi je 2012 godine imala rak štitnjače i bila je u bolnici 30 dana, za to vrijeme sam ju koda kuće u svim poslovima ja mijenjao. U to vrijeme nije bilo nikakvih ispada u školi niti kod kuće. I prošle godine dok je supruga bila na terapijama jodom opet sam bio kod kuće i nikakvih problema nije bilo. Ovaj tjedan je opet u školi vikao na druge zato što nije prvi ušao u školu i od bijesa je šakom udarao po zidu. Nitko od nastavnika ga nije uspio umiriti te su ga poslali psihologu. Kod nje se smirio. Školski psiholog kaže da je to normalno, nas dvoje ne znamo više što da mislimo. Kada je došao kući sa vrata je govorio kako nas je iznevjerio i kako se to više neće ponoviti. Inače kada se ponaša normalno i kada nema epizode onda ući bez problema, ponekad se zaprepastimo koliko je pametan i bistar. Od svih predmeta povijest i strane jezike najbolje savladava, a za sve ostalo mu treba minimalan napor. Meni je sve teže jer ja se ne mogu vratiti kući samo tako, jedino da dam otkaz a supruga je na rubu živaca, pogotovo od kada su joj izvadili štitnjaču i od kada pije hormone kojima se još prilagođava. Kod kuće nam je normalna atmosfera, on ima svoju sobu, ne mora obavljati nikakve kućanske poslove niti ga na išta drugo tjeramo osim na učenje. Ima nas 4 u kućanstvu, drugo dijete je žensko i mlađe je od njega 2 godine. Supruga je nezaposlena, a ja radim 400. km od kuće i dolazim samo vikendom kući i kada su godišnji i praznici. Molim Vas pomozite jer mi stvarno više ne znamo što da radimo.
|
|
Prof. dr. sc. Milivoj Jovančević, dr. med.
|
11.03.2014. 20:40
Mislim da bi trebalo potražiti pomoć psihologa koji radi u zdravstvenoj ustanovi. Očigledno svi imate velikih problema i treba detaljnije analizirati situaciju u vidjeti kako pomoći. Alternativno se može potražiti pomoć dječjeg psihijatra.
|
