Pedijatrija


Da bi mogli slati poruke na forum trebate se prijaviti. Novi korisnici mogu se registrirati ovdje. Molimo vas da prije registracije pročitate Pravila za korištenje foruma.

Broj tema: 6661 | Broj poruka: 26489

Prof. dr. sc. Milivoj Jovančević, dr. med.

Poliklinika Salvea
Zagreb, Zagrebačka cesta 126


periintraventrikularno krvarenje


Morate biti prijavljeni kako bi imali pristup forumu. Prijaviti se možete na sljedeći način: ovdje

Autor Poruka

orchid09

03.04.2008. 23:35

postovani
moja je nećakinja rodena carskim rezom zbog sumnje na intrauterinu asfiksiju, apgar 3/9, nije odmah zaplakala, nije bilo znakova disanja ni srčane akcije, koža i usnice cijanotične. Aspirirali su joj dišne puteve, masirali srce, primila je suprarenin i bikarbonate, nakon čega je počela disati i pojavio se srčani ritam. 8 dana je provela u inkubatoru, uz potporu kisikom 6 dana. Pedijatar ju nakon 1 mjeseca salje kod fizijatra i na uzv glave. Fizijatar kaže da je malo ukočena i preporuca joj vjezbice tokom mjesec dana. Danas je bila na uzv mozga, pa Vas molim ako mozete pojasniti nalaz, jer je pedijatar koji je radio pregled bio "izrazito" ljubazan i rekao sestri da je dosadna i naporna, te da ce sve pisati u nalazu
Nalaz je slijedeći: falks cerebri postavljen medijalno bez pomaka mozgovine koja je uredne ehogenosti uz uredan prikaz sulkuse i girusa. Subarahnoidealni prostor i interhemisferočne pukotine nisu prošireni. postranične klijetke urednog su smještaja i širine. U lumenu lijeve postranične klijetke uz pleksus krvarenje u uznapredovaloj kolikvaciji veličine 4*7mm. Ne širi klijetku. Uredan je prikaz treće i četvrte klijetke. Zaključak: periintraventikularno krvarenje drugog stupnja

Darko Richter, dr. med.

04.04.2008. 10:55

Nalaz je nalaz. Periintraventirkularno krvarenje stupnja II = periintraventrikularno krvarenje stupnja II. Ne znam što se tu ima pojašnjavati. Ako je pitanje, da li će djetetu hodanje, ili matematika biti problem, to se iz ovog nalaza ne može izvoditi. Najvjerojatnije ne, jer, u principu, krvarenja ocijenjena sa stupnjem II, ne ostavljaju većih ili značajnijih posljedica na psihomotorni razvoj. Ako je to jedino što dijete ima, i ako je UZ pregled uhvatio sve. A niti jedan pregled niti nalaz ne obuhvaća sve.
Zato je, kao i obično, pitanje o nalazu potpuno promašeno. Jer, pitanje treba glasiti: doktore, što je, ili, kako je mojem djetetu? Vas se nalazi ne trebaju ticati, i ultrasoničar je nalaz napisao, vrlo korektno i dobro, i nije se upuštao u ocjenu toga kako je inače vašem djetetu. To će učiniti pedijatar/ica djeteta, neuropedijatar ili fizijatar. Oni će obuhvatiti sav uvid u anamnezu, klinički nalaz i rezultate raznih pretraga, kao i uvid u dosadašnje napredovanje, i u jednom će času moći reći da se stvari dobro razvijaju, ili ne, i da treba još to i to (obično neke razvojne vježbe). Ja vas pokušavam podučiti kako s liječnicima treba razgovarati, jer, upitati ga, kakav je nalaz, ne može dobiti točnijeg i prikladnijeg odgovora, od onoga koji je dao ultrasoničar vašeg djeteta: sve napisano, i potpisano.
Danas u medijima, ali, čini mi se i u medicini, odakle se konačno mediji pothranjuju, kolo vode tipovi koji misle da je bitan nalaz, a ne liječnik i pacijent (iako bi se odmah pobunili i rekli da je njima čovjek na prvom mjestu; no, hvatanje za nalaz, i zanemarivanje opće slike, posljedica je slabog općeg medicinskog znanja, što je za ljude u medijima donekle razumljivo, no za liječnike je zabrinjavajuće, i zato, po mojem mišljenju, cvjeta tzv. alternativa). A ja uvijek tvrdim, jer je to istina bez obzira na trenutnu modu u jednoj perifernoj zemlji kao što je Hrvatska, da nije svejedno tko je liječnik, i tko je pacijent, jer, tek u suradnji se neki pacijentov problem može rješavati. Ako se pacijent, huškan ili indiktriniran nekim prešutnim općim ujverenjem da je u nalazu sve, odgurne od liječnika,i pita: što je ovaj nalaz ! (obično bez upitnika, a s nekim naredbodavnim stavom, jer "imamo prava .... "blunk, onda dobije točan odgovor, s kojim ne može najčešće ništa. Jer, većina je nalaz tek dio opće slike, koju stvara osobni liječnik pacijenta i koju, kada mu je dovoljno jasna, treba i mora podijeliti s pacijentom. Ne tvrdim da je s te strane sve savršeno, no, sada se bavim pokušajem da objasnim ulogu bolesnika u medicinskim interakcijama. To bi bila neka teoretska polovica problema.