|
zanida
|
26.12.2010. 21:05
Pozdrav svima,
nova sam na forumu, pa se unaprijed ispričavam ako sam pogrešno pokrenula temu. Imam 22 godine, živim u jednom malom mjestu i moj život izgleda gotovo savršeno. Naglasak je na "izgleda". Svjesna sam da trava kod susjeda uvijek izgleda zelenije i da nitko ne zna kako je točno kome unutar 4 zida. Znam da ima puno većih problema od ovog mog, no mislila sam da će mi možda biti lakše kada se izjadam, jer ovo mi izgleda kao mjesto gdje ima suosjećanja, razumijevanja, a nema zataškavanja i lažnih osmjeha. Pa da počnem...
Moj otac odgojen je vrlo skromno i bio je zanemarivan, na taj način odgaja i svoju djecu (sestru-23, brata 16, i mene). Od malena nas je maltretirao, u početku je pio, no sada više ne pije uopće, ne puši i nema nikakvih poroka. Bili su dosta siromašni. No s vremenom je otac postao bogat, tzv. gazda u selu. Još iz djetinjstva ima potrebu za dokazivanjem, a više od toga, potrebu za divljenjem i pažnjom. Tako mu se svi stalno moraju dodvoravati, govoriti kako mu se dive, kako je uspio... Stalno priča o tome, a nama "nabija na nos" kako mi sve imamo... Ja JESAM zahvalna, ne mogu nikada reći da mi je nešto (materijalno) nedostajalo, ali otac je time kompenzirao ljubav i pažnju i sve ono što svakom djetetu treba. S vremenom smo točno naučili obrasce ponašanja, zajedno sa mamom. Nismo smjeli plakati, zbog ničega, jer je to značilo slabost. Nismo se smjeli igrati, jer smo morali raditi -da steknemo nešto u životu- SA 10 GODINA? Sjećam se da sam nebrojeno puta sa njim popravljala kamion dok su ostale curice u haljinicama i kečkama išle u školu, a ja sva zamazana... No, s vremenom se sve još pogoršalo. Nedavno sam saznala da je mamu natjerao da pobaci kad je saznao da nosi curicu, (nek se rodi dijete al neka bude muško). Teško je sve sročiti u par rečenica, ali sa sigurnošću mogu reći da on uživa u svojoj moći i autoritetu koji ima, ne mareći za osjećaje drugih. Problem je što sam ja (jedina) se usudila usprotstaviti se njemu. Ali, onda je MAMA kriva za sve, kako nas je to odgojila... Trenutno pije tablete za živce i ima visok šećer i to jako dobro zna iskoristiti da ga se sažalijeva. S vremenom je došlo do toga da moramo paziti da ne lupamo žlicom po tanjuru dok jedemo jer mu smeta, doslovno paziti kako dišemo jer mu smeta, paziti kako pričamo....ma nema te stvari što njega ne živcira. Ne smijemo imati dugačke nokte, ne smijemo se šminkati- zato što kaže da smo sa sela i da se nemamo što pretvarati da smo gospoda. ??? Sa 14 sam otišla živjeti u Dom učenika srednjih škola, no bilo mi je mučno kad sam se sjetila kako za vikend moram kući. Jednom sam mu nešto odgovorila (ne sjećam se točno što), a on me bacio na pod i počeo udarati nogama. Ništa me fizički nije boljelo, nego nisam shvaćala, a ne shvaćam ni sada KAKO možeš tako nešto raditi svom DJETETU... U meni je razvio ogroman strah, ali ne i poštovanje. Ne bih rekla da ga mrzim, ali ni ne volim ga previše. Trenutno sam apsolventica Upravnog prava, no ni to mu nije dovoljno. U meni je razvio strašne komplekse, stalno se osjećam kao loša osoba, stalno sam na oprezu da potrčim ako vikne, ako sam na kavi gledam na mobitel da me ne bi zvao... Udajem se 21.5. nagodinu, D. zna sve o mom odnosu sa njim i odnosima općenito u našoj kući, no nekako mu se to čini nevjerovatno, jer izvana je on nasmijan, zabavan, najnormalniji. I strašno mi smeta to licemjerje. Neprestano traži da ga se služi - npr. dodaj mi kalkulator, iako mu je već na stolu, dodaj mi ovo, dodaj mi ono...ako mu se ODMAH ne donese, počne vikati i užasno psovati. Ja sam vjernica, pa mi barem malo bude lakše, utjehu nalazim u tome, no ponekad je zaista neizdrživo. Jedan dan D. roditelji i stric su bili kod nas i tata je zezao strica, a ja sam na to rekla -pa bilo bi čudno da ne zeza- . Točno tako sam rekla kako sam sad i napisala. Dok smo jeli, otišla sam u drugu prostoriju po još soka, a otac me dočekao, uhvatio za ruku i povukao, vikao je kako ga mogu tako ponižavati pred svima, on mene kruhom hrani, a ja njemu tako... Kao da ostali roditelji ne hrane svoju djecu, kao da je on moj vlasnik, kao da on daje nešto posebno više za mene. NISAM MISLILA NIŠTA LOŠE tom rečenicom, svi smo se šalili i nitko to nije ni primjetio, osim njega. Kada su otišli opet je vikao na mene, ja sam mu pokušala objasniti ali je vikao da "začepim" i da jedva čeka dan da odem iz njegove kuće. Srce mi se slomilo u komadiće. Možda i nije tako mislio, možda je to u ljutnji rekao, ali ZAŠTO? Jer sam rekla da se često šali? Nevjerovatno... Strah me kakvu ću ja obitelj izgraditi i kako ću podizati svoju djeću, što ako ću nesvjesno ponavljati njegove pogreške?
|
|
Savjetodavna linija, za djecu
|
30.12.2010. 00:30
Draga Zanida,
dobrodošla na Forum Hrabrog telefona! Drago mi je da si se osjetila slobodnom obratiti nam se i s nama podijeliti svoju priču. Vjerujem da nije bilo lako sve ovo napisati, a pogotovo doživjeti to.
Čitajući tvoj post, stekla sam dojam da si zrela osoba koja dobro zapaža i mudro zaključuje, koja je sposobna i jaka, unatoč tome što je povrijeđena.
Ponašanje tvog oca, kako si ga opisala, često nije bilo u skladu s tvojim potrebama i normalno je ako se osjećaš zakinuto, nesretno i zabrinuto. Roditelji su tu kako bi brinuli o djeci ne opterećujući ih brigama odraslih (rad). Bilo bi idealno kada bi osim materijalnih zadovoljili i dječje emocionalne potrebe, no roditelji kao i svi ljudi, nisu savršeni. Vjerujem da otac voli tebe, sestru, brata i mamu, ali za neke njegove postupke nema opravdanja (npr. slučaj kad te izudarao nogama, majku natjerao na abortus). Imao je teško djetinjstvo koje je vjerojatno ostavilo traga na njemu, no to mu ne daje dopuštenje da se ovako ponaša.
Čini mi se da te više od fizičkih napada muči ovo psihičko maltretiranje za koje mi je zaista teško čuti. Ne mogu ni zamisliti kako je tebi živjeti pod svakodnevnim pritiskom što ćeš reći, kako ćeš izgledati, hoćeš li mu se suprotstaviti… Po ovom što si napisala čini mi se da je otac osjetljiv i 'težak' čovjek, stalo mu je da bude autoritet. Jeste li ti ili mama pokušale razgovarati s njim o tome kako se osjećate zbog njegovih postupaka? Ili da netko do čijeg mu je mišljenja izrazito stalo razgovara s njime? Ti se uskoro udaješ i odlaziš iz tog okruženja, no brat i sestra ostaju i bilo bi dobro kada bi otac poradio na sebi.
Spomenula si da je tvoj dečko upoznat sa situacijom i drago mi je da možeš s njim pričati o tome. Kažeš da mu je pomalo teško povjerovati u sve to, no doista nije neobično da se ovakvo ponašanje manifestira samo prema najbližima, dok se osoba prema drugima ponaša sasvim u redu pa čak i ugodno. No, na dosta toga se može utjecati pa bi bilo dobro da ocu, ako možete, oprezno predložite razgovor sa stručnom osobom. Obzirom da već pije tablete za živce, probajte ga potaknuti da porazgovara s liječnikom koji mu ih je prepisao.
Razumijem da te plaši budućnost tvoje nove obitelji, ali ljudi su razumna bića sa slobodom izbora i ti možeš svjesno odabrati kako ćeš se ponašati i odgajati svoje dijete. Možeš izabrati odgojne metode kakve je koristio tvoj otac, no s obzirom da znaš kako se dijete osjeća u takvoj situaciji, vjerujem da ćeš odabrati upravo suprotno ponašanje i biti jako dobra i pažljiva majka.
Nisi kriva za očevo ponašanje i zbog toga nisi loša osoba. Kada te obuzmu osjećaji koji te muče i imaš loše mišljenje o sebi, pokušaj razgovarati s nekom osobom od povjerenja (npr. budućim mužem, prijateljicom). Ako smatraš da te negativni osjećaji ometaju u svakodnevnom funkcioniranju i ne možeš se sama nositi s time, nećeš pogriješiti ako porazgovaraš još s nekim. Možeš se obratiti npr. svećeniku ili zatražiti pomoć psihologa (prvo možeš otići liječniku opće prakse da bi dobila uputnicu za psihologa ili se sama obratiti privatnom psihologu).
Ako se otac ne promijeni u željenom smjeru, pokušaj ga prihvatiti kao traumatiziranu osobu koja nažalost ne zna za drugačiji odnos prema bližnjima. Uz to, budi dostupna sestri i bratu za podršku i ohrabrivanje kako da se nose sa svime time, kao i majci.
Ako ti je potreban dodatni razgovor, osim ovim putem, možeš nam se obratiti i na savjetodavnu liniju Hrabrog telefona radnim danom od 9 do 20 sati na 0800-0800,
ili na Chat Hrabrog telefona svakim radnim četvrtkom od 15 do 18 sati.
Želim ti uspješan završetak školovanja i mnogo sreće u novoj obitelji!
Srdačan pozdrav,
Tvoj Hrabri telefon
|
