|
neramaja
|
01.07.2013. 19:55
Tesko mi je ovome pisati, ali nekome se moram otvoriti. u dobi od 12 godina, djed je počeo od mene zahtijevati odredene "igrice", (zivjela sam sa mamom i djedom). jednog dana ostala sam sama sa djedom u kući i pitala ga dali mi može dati nesto novaca za kino, a on je odgovorio ako te samo malo dodirnem. Ja sam mu dala, i zbog toga cu se kajati cijeloga zivota. to je trajalo neke 4 godine. svaki put kad mi je zatrebalo nesto novaca, ili kada bi me on trebao pustiti van, uvijek je postavio isti ultimatum.,i ja bih uvijek dopustila. nisam nista vidjela krivo u tome. negdje duboko u sebi sam bila tuzna.. uvijek je ostalo samo na diranju. moram napomenut da prije tog dogadaja sam obožavala svog djeda, ali doslovno. odjednom je dosla moja 16 godina i kao da sam onda shvatila sto se dogodilo, nisam mogla vjeroveti sta sam dopustala sve te godine, pocela sam biti depresivna, stalno plakati, te sam sve rekla mami i teti. u to vrijeme je djed umro. mama je bila jako tuzna, i htjela ga je dici iz groba i ubiti ga. pitala me da li mi treba pomoć, ali sam odbila, jer sam se super osjećala kada sam priznala, kao da sam se oslobodila neceg odvratnog. periodicno su me hvatale depresije i uvijek isto pitanje, kakva sam ja to osoba koja je to dopustila. uspjela sam nauciti zivjeti s time, zavrsila srednju skolu, evo sada i fakultet. ali sad se javio jos veci problem, koji me ubija. naime, u vrijeme tih depresija citala sam po internetu i sto je trebalo i sto nije trebalo. tako sam procitala da vecina zlostavljenih postane i samo zlostavljaci. od tuda je sve krenulo, muci me pitanje sto ako ja postanem majka i to sama budem radila svom djetetu, izbjegavam djecu na ulici, a misli su stalno tu, jedna pa druga. citala sam da bi to mogao biti OKP, ali zelim biti u to sigurna. 5 dana mislim da sam pedofil ( ne gledam djecu, stovise izbjegavam parkove, ako i vidim koje djete okrenem glavu); a onda se pojavi period kada mogu normalno proći pored djece i o tome uopce ne razmišljam.
molim vas ako mi možete dati neki savjet? da li je to normalno? dali cu ja kada moci biti normalna osoba, i imati svoje djete i biti dobra majka? inace zivim sa deckom, u jako kvalitetnoj i ozbiljnoj vezi, te nemam nikakve seksualne smetnje, vodim uredan seksualan zivot. decko zna za tu situaciju od prije, ali nikada mu nebi mogla reci o svojim mislima. ne znam vise kako ovako zivjeti, jer je to prezivljavanje. problem sa djedom sam nekako sama sa sobom rjesila, i prolazi s godinama ta bol, ali razmisljanje o djeci, pa to je najveca bolest. skupila sam hrabrosti i rekla obitelji o zlostavljanju, ali o ovim mislima nikada ne bi mogla reci nekom bliskom. svasta sam u zivotu ocekivala, svasta prozivjela ali ovo nisam ocekivala. molim Vas da mi odgovorite jer cu doslovno poludit.
unaprijed zahvalna, ivana
|
|
Savjetodavna linija, za djecu
|
08.07.2013. 16:55
Draga Ivana,
prije svega Ti želim zahvaliti što si se javila upravo Hrabrom telefonu i ispričala nam svoju priču. Iskreno mi je žao zbog Tvog ružnog iskustva. Vjerujem da nije lako ovako se otvoriti te da je za to bilo potrebno mnogo hrabrosti. Drago mi je što je ovaj forum mjesto na kojem si se po prvi put s povjerenjem u potpunosti otvorila. Hrabri telefon postoji upravo zbog ovakvih hrabrih osoba kao što si Ti. Nadam da će ti naš odgovor biti od pomoći i da ćeš uspješno prevladati ovu prepreku na koju si naišla na svom putu u sretniju budućnost.
U prvom dijelu svog upita opisuješ ponašanje koje ukazuju da je riječ o spolnom zlostavljanju od strane tvoga djeda. Iako kažeš kako je ´uvijek ostalo samo na diranju´, važno mi je da znaš kako spolnim zlostavljanjem nazivamo svaki čin u kojem odrasla osoba koristi dijete na seksualni način, odnosno za zadovoljenje vlastitih seksualnih potreba. Prije svega, jako je važno naglasiti da dijete ni u kojem slučaju zlostavljanja nije krivo ni odgovorno. Odrasla osoba je ta koja u odnosu s djetetom ima više znanja i moći koji joj onda daju svu odgovornost. Za takvo ponašanje prema djetetu, koje treba zaštitu, sigurnost, toplinu i ljubav, nema opravdanja - čak ni kada se radi o ljudima do kojih nam je stalo. Jedina osoba koja je odgovorna za to što ti se događalo i kako si se osjećala Tvoj je djed.
Pišeš o osjećajima tuge, krivnje i srama koji su se javljali u vrijeme dok se to događalo i nakon togam te o posljedicama koje traju i danas. Želim da znaš kako su u ovakvim situacijama ti osjećaji sasvim uobičajeni. Sve te oprečne i suprotstavljene emocije prema djedu i prema samoj sebi koje si kao dijete osjećala, i sve što danas osjećaš u vezi iskustva zlostavljanja, su normalne reakcije na nenormalnu situaciju u kojoj si se našla. Napisala si kako nikad nisi vidjela ništa krivo u ponašanju svoga djeda i kako se pitaš kakva si Ti osoba kad si to sve dopustila. Želim Ti reći kako si bila samo dijete. Svako dijete vjeruje odraslima, pogotovo odraslima iz svoje najbliže okoline, odraslima koje voli i za koje misle kako joj žele samo najbolje. No, ovakve stvari se događaju upravo zato što odrasli zlorabe tu dječju nevinost te polako njihov svijet sreće i veselja pretvaraju u svijet sivila – osjećaja tuge, srama i krivnje. Dijete je tada izgubljeno i ne zna što mu je činiti jer ga je izdala i povrijedila osoba uz koju je prije osjećala sigurnost, osjećaj koji je svima nama vrlo važan. Žao mi je pročitati kako je Tvoj djed na vrlo manipulativan način iskoristio i izdao Tvoje povjerenje i ljubav. Često se događa da dijete zlostavlja bliska osoba baš zbog toga što na taj način može svaliti dio odgovornosti na žrtvu i iskoristiti osjećaj krivnje kako bi osigurao da njegova žrtva ne progovori o tome što joj se događa. Ipak, još ću jednom naglasiti, bila si dijete i zato ne snosiš ni trunčicu odgovornosti za ono što Ti je Tvoj djed opetovano odabirao činiti.
Napisala si da si osjetila olakšanje kada si svoje iskustvo podijelila s mamom i tetom. Vjerujem da to nije bilo nimalo lako za tebe i moram ti reći kako možeš biti ponosna što si to tada izrekla na glas, kao što si i nama sada to sve napisala. Mnogo je djece i mladih oko nas koji šute jer se ne znaju kako izaći iz tog ogromnog sivila u kojem su se našli, osjećaju veliki teret i neugodu, boje se reakcije zlostavljača i svojih najbližih jer misle kako su oni ti koji su krivi. Drago mi je što si napravila taj ogromni korak i povjerila se mami, što si dobila njenu podršku i razumijevanje, te što si se trudila i što se još uvijek trudiš nastaviti sa svojim životom u što ljepšem smjeru.
Navodiš i kako si se borila s depresivnim raspoloženjima što je vrlo česta posljedica ovakvih iskustava. Kažeš kako ti je majka, nakon saznanja o svemu što se događalo kroz te četiri godine, ponudila pomoć, no kako si ti odbila. Voljela bih da mi opišeš kakvu Ti je pomoć ponudila? Zanima me jesi li se ikada zbog takvih raspoloženja obratila nekoj stručnoj osobi? Mislim kako je stručna pomoć u ovakvim situacijama od izuzetne važnosti. Vjerujem kako je vrlo bolno otvarati stare rane i sjećanja, ponovno sve to proživljavati, no vrlo je važno suočiti se s takvim iskustvima. Nažalost, nemamo gumicu i prošlost ne možemo izbrisati. No, ispred nas je budućnost koja ovisi isključivo o nama i našoj želji kako ju želimo provesti. Ispred Tebe je puno vremena kojeg možeš iskoristiti na način koji samo Ti želiš. Ponekad za prihvaćanje prošlosti i okretanju budućnosti nismo spremni sami i zato su tu stručne osobe koje nam mogu pomoći. Svoje iskustvo nećeš zaboraviti, no možeš ga uklopiti u svoj život i naučiti živjeti s njime, a upravu tu ti najviše može pomoći stručnjak.
Pišeš da Te brine podatak koji si pročitala na internetu vezan za to da zlostavljači vrlo često i sami postaju zlostavljačima. Vjerujem da Te to zabrinulo i Tvoj je strah razumljiv, kao i želja da ne naudiš svome djetetu onako kako su Tebi naudili. Istina je da je velik postotak zlostavljača u djetinjstvu doživio neki oblik zlostavljanja, ali to ne znači da većina zlostavljane djece odraste u zlostavljače. Zlostavljači koji su i sami bili žrtve, često nisu osjetili ljubav i brigu svojih najbližih, nisu odrastali u sigurnoj i toploj atmosferi, nisu iskusili i naučili što znači voljeti, pa se prema drugima ponašaju na način koji su i sami iskusili. Isto tako, često žrtvu njeno ružno iskustvo dodatno učvrti u želji da nikada ne učine ništa slično nekom drugom jer znaju koliko je to bolno i teško, ne želi priuštiti nikome ono što je osjetila na svojoj koži. Iz Tvog upita stječem dojam da si vrlo pametna i zrela mlada djevojka, koja je voljena, koju njena okolina podržava i razumije, te koja vrlo ozbiljno pristupa promišljanju o svome iskustvu i njegovim mogućim posljedicama. Samim tim što razmišljaš toj mogućnosti da ti jedan dan učiniš drugome što su učinili tebi, daje mi naslutiti kako si brižna osoba koja svom djetetu jednog dana želi pružiti sigurnost i ljubav.
Ovim putem je teško reći mogu li misli koje spominješ biti simptom nekih poremećaja. Kada čitamo o nekim stanjima, često se događa da se pronalazimo u opisima tih stanja pa se onda može dogoditi da pomislimo da baš mi imamo neki poremećaj ili neko stanje. Potrebno je još mnogo informacija o tome kako se osjećaš i što doživljavaš kako bi se vidjelo postoji li nešto o čemu treba voditi daljnju brigu. Također, za ozbiljnu dijagnozu nekog poremećaja potrebno je opsežno testiranje psihodijagnostičkim instrumentima. Takvo testiranje provode stručnjaci mentalnog zdravlja, a ´samodijagnosticiranje´ putem interneta često može biti kontraproduktivno na način da nas još više zabrine. Ono što ja u Tvom upisu vidim jest stalna briga i nelagoda zbog misli koje Ti se javljaju. Napisala si kako o tome nikada nikome prije nisi govorila. Iako mi je s jedne strane drago što je upravo Hrabri telefon bio prvi korak u Tvom otvaranju o stvarima koje te muče, još jednom želim napomenuti da znaš kako u svojim brigama ne moraš biti sama. Postoje osobe koje će Te saslušati, koje Tvoja priča neće šokirati i zgroziti i, što je najvažnije, osobe koje Te neće osuđivati, jer svakodnevno slušaju slične priče te imaju sluha i razumijevanja za tuđe probleme i sudbine. Upravo taj Tvoj subjektivni osjećaj i ta briga da nešto s Tobom nije u redu koja Te opterećuje u svakodnevnom životu ono su zbog čega smatram da bi bilo dobro da potražiš stručni savjet i pomoć. Iz Tvog mi se upisa čini da silno želiš početi živjeti svoj mladi život punim plućima, bez opterećujućih strahova i misli koje Te sputavaju u uživanju u svakodnevici. Ta je želja iznimno važna kao pokretač procesa oporavka i puta prema boljitku.
S obzirom na to da nisi napisala odakle dolaziš, predložit ću Ti kontakte na području Grada Zagreba kojima se možeš javiti i podijeliti svoju priču te potražiti savjet i pomoć. Za pružanje pomoći žrtvama raznih oblika zlostavljanja tu je i savjetovalište u sklopu Doma za djecu i odrasle Duga. Savjetovalište je otvoreno ponedjeljkom, srijedom i petkom od 16.30 do 19.00 sati, a nalazi se u Domu zdravlja Istok - Sesvete, u Ninskoj 10 u Sesvetama. Za informacije i najavu dolaska tu je broj 0800 8898 ili e-mail mirna-zona@zagreb.hr.
Ukoliko nisi iz Zagreba, voljela bih da se ponovno javiš kako bi te uputili na pomoć u tvom mjestu stanovanja. Voljeli bi da nam se javiš na naš mail savjet@hrabritelefon.hr. Na taj način možemo nastaviti razgovor u povjerljivoj atmosferi koja ni na koji način neće ugroziti tvoj identitet i sigurnost. Također, uvijek se možeš obratiti svom liječniku obiteljske medicine koji će Te onda uputiti stručnjaku mentalnog zdravlja u neku od dostupnih klinika.
Na kraju, pišeš o partneru kojeg voliš, do kojeg Ti je stalo i s kojim dijeliš sve osim onoga što Te najviše muči. Voljela bih kada bi razmislila o tome da s njime podijeliš svoje brige i strahove. Kao što ti je bio podrška kada si mu se povjerila prvi puta u vezi zlostavljanja u djetinjstvu, moguće je da ti ponovno pruži podršku i po ovom pitanju. Svima nama je vrlo važno dobiti podršku i razumijevanje naših najbližih. Ne mogu ni zamisliti kako je proživljavati strahove i brige u samoći i vjerujem da su oni ipak malo podnošljiviji kada se podijele s nekim bliskim i dragim. Na mjestima čije sam Ti kontakte ovdje napisala također možeš tražiti savjet o tome kako skupiti hrabrosti da se otvoriš svom partneru te kako komunicirati s njim o svojim problemima kako bi Te što bolje razumio.
Draga Ivana, još ti jednom od srca zahvaljujem što si se javila i odlučila podijeliti svoje najintimnije misli. Uvjerena sam da ispisati te rečenice nije bilo ni najmanje lako, i to što si uspjela učiniti ovaj prvi, veliki korak, daje mi nadu da ćeš u svome putu ustrajati. Nadam se da će Ti ovi savjeti i kontakti pomoći da više ne živiš u šutnji te da se riješiš misli i strahova koji te sputavaju. Nadam se da je ovo tek prvi u nizu hrabrih koraka koje ćeš učiniti kako bi jednoga dana mogla živjeti potpuno ispunjen život sa svojom obitelji. Pozivam Te da nam se, ako budeš imala još kakvih nedoumica i briga, opet s povjerenjem obratiš.
Želim Ti mnogo sreće, strpljenja i hrabrosti.
Srdačan pozdrav,
Tvoj Hrabri telefon
|
|
melaniB
|
10.05.2016. 17:05
Poštovani,iskreno ja ne znam odakle bih počela.Trenutno imam 36 godina ,dijete sam roditelja koji su završili skupa a nisu se voljeli te su cijeli život bježali od toga.Otac je pio jako a majka radila po dvije smjene da ga ne bi gledala.Svo svoje nezadovoljstvo obično bi fizički ispraznila na meni.do pete godine živijela sam sa babom i djedom za koje sam smatrala da su mi roditelji,zatim su se oni pojavili i odveli me 600 km dalje.Razveli su se kad sam ja imala 12 s tim da su se stalno tukli svađali a onda bi i mene jer ja sam bila razlog jer su morali biti zajedno...Onda je majka otisla u drugu Državu kod svoje obitelji..ja sam inače bila odličan učenik iako nisam mogla ni učiti jer nas je živjelo previše u dvije sobe,učila sam po cijelu noć dok su drugi spavali.Kada je majka otišla zvala je mene sa sobom ali tata je glumio da će umrijeti da je bolestan ako odem i ja sam ostala.Kako nisam manje više imala šta jesti,di se kupati jer smo imali vanjski wc bwz bojlera i prozora te me otac čak zaključavao u kući da ne bih otisla kod mamine obitelji jer navodno oni su loši,ubrzo sam se razboljela,imala sam aritmije i visok tlak .Završila sam u bolnici i tu je šef odjela bio čovjek od 52god.koji mi je pružio podršku,pažnju,štitio me od oca,čak mu i zabranu posjeta stavio jer bi došao pijan u bolnicu i vrijeđao me.To je sve bilo i podnošljivo dok me nije taj isti doktor počeo sexualno zlostavljati,pošto ja s roditeljima nikad nisam razgovara o sex-u,tv nisam gledala jer mi nisu dozvolili osim crtića,ja doista nisam ni znala što se to i zašto dešava.Svaki dan sam bila na ljekovima raznim došlo je do toga da se fizički više nisam mogla kretati a on je to i dalje radio..Obitelj mi je dolazila ali nitko nije primjetio ništa
ili nisu ni htjeli vidjet.Na kraju su mi dali još tri mjeseca života i onda je tek mamina obitelj to rekla njoj iako je ona znala da sam u bolnici ali nije dolazila sve do tad.To se još nastavilo sve dok je nisam ja nazvala iz bolnice i molila da me izvuče van.Doktorima je sve to bilo jako čudno pa su i oni rekli mojoj majci da me izvuče van.To je trajalo dvije godine.Ono što se poslije dešavalo me najviše mučilo.Osjećaj samookrivljavanja,nepoštivanje sebe same ,kad sam pokušala reći majci ona nije takvo što niti htjela čuti a otac kad sam plakala i govorila o tome nije kužio nista jer je bio pijan i bojao se za sebe.Tek sad sam počela pričati o tome jer mi to doista radi velike probleme.Majka mi kaže da se ljudi i sa gorim stvarima nose a ja jednostavno ne mogu .Kad je fešta neka i popije se malo ja samo plačem i pričam o tome....S obzirom da sam i majka sama i živim za svoju djecu ne mogu to shvatiti a s druge strane bas zbog njih nemogu to pustiti tek tako.Bila sam prestala konzumirat alkohol u potpunosti s obzirom da sam osoba koja nikad nešto drugo nije ni probala nije bilo ni to teško.Nedavno mi se brak raspao zbog tih moji problema u intimi ja i bivši suprug imamo odličan odnos družimo se i dalje idemo skupa na pizzu ali ja sam trazila razvod jer on doista zaslužuje nekog ko će ga voljeti i davati mi tu ljubav,jer ja ga vise ne volim na taj način.Ono što me najviše brine u zadnje vrijeme izašla bih s prijateljima vani ,popili bi malo zezali se i ja bih se počela ponašati totalno nedolično nudila bih se svima sve ljubila grlila uzas jedan kao da sam opet to sve htjela proživljavat ( ,i kao mlađoj bi mi se to desilo ali obično bih tada rekla ljudima on o sve što mi smeta kod njih prema men)i ,nikad kao sada .Najveći problem je to što se ja toga nebih sjećala uopče ,u tom trenutku ne bih znala ni tko sam ni što sam niti što radim to se odnosi na ovo zadnje vrijeme i to me zabrinjava jako .Znači nisam agresivna ne svađam se ali molim za sex .To se kači sa svim mojim moralnim načelima s druge strane me strah toga jer ja u tom trenutku ne prepoznajem svoje prijatelje partnera nikog,na momente se ispričavam zbog ponašanja i onda opet se vraćam na to nedolično ponašanje i tako opet...ne znam zašto se to dešava i obavezno na kraju to završi plačem i pričanjem o tom doktoru i o tome što mi se to desilo.Neznam što mi se to dešava...?
|
|
Savjetodavna linija, za djecu
|
16.05.2016. 15:20
Draga Melani B,
prije svega želim napomenuti koliko mi je drago da ste se javili kao i koliko mi je žao što ste proživjeli niz teških događaja u Vašem životu. Žao mi je što, prema Vašim navodima, prethodni pokušaji traženja pomoći nisu urodili plodom. Nadam se da će Vam ovaj odgovor biti od pomoći.
U početku svog upita opisujete zaista nesretno djetinjstvo, obilježeno nestabilnostima unutar obitelji te problem Vašeg oca s alkoholom. Alkoholizam kao ovisnost i bolest velik je teret za obitelj, pogotovo ako su u obitelji prisutna i djeca. Također mi je žao što Vaši roditelji svoje nesuglasice i probleme u braku nisu bili u stanju rješavati zajedno. Takav pritisak koji su oba dijela Vaše obitelji stavljala pred Vas zasigurno je pogoršao Vaše zdravstveno stanje. Priznajem da mi je bilo jako teško čitati dio u kojem opisujete kako se liječnik, osoba koja se za Vas trebala brinuti u trenutku kada ste najranjiviji (što bolesno dijete svakako jest) povrijedio na tako strašan način. Način na koji opisujete njegovo ponašanje tipičan je za seksualne zlostavljače koji svoje žrtve prvo mame uslugama, poklonima i raznim sitnicama kako bi pridobili njihovo povjerenje i kasnije osigurali šutnju. Željela bih na ovom mjestu još jednom naglasiti kako niste niti na koji način odgovorni za zlostavljanje koje Vam se dogodilo i koje Vam je tako grubo obilježilo život.
U drugom dijelu pisma opisujete kako se sada nosite s tim što se dogodilo. Kažete da Vaša majka tvrdi da se ljudi nose i s težim stvarima. Smatram da je bitno istaknuti da je seksualno zlostavljanje jedna od najvećih trauma koja se može dogoditi djetetu te da iz svega što ste napisali vidim da se Vi s njom pokušavate nositi na brojne načine. Tako teška trauma ostavlja posljedice, baš kao i fizička rana: ako se ne liječi, onda se može zagnojiti, to jest nastavlja stvarati probleme u životu osobe, kao što su kod Vas pretjerana seksualna otvorenost u neprimjerenim situacijama i propast Vašeg braka. Očekivano je da traumatska iskustva koja ste doživjeli u ranoj dobi imaju utjecaja na Vaš daljnji život, ponašanje i doživljavanje. Ne iznenađuje me da, posebice u slučajevima konzumacije alkohola koji djeluje na ljude tako da umanjuje inhibiciju i kontrolu, ponovno proživljavate teške situacije koje ste doživjeli. Ovakva iskustva iziskuju razgovor i terapijsku pomoć i podršku. Jednako kao što biste posjetili liječnika da shvatite da Vam je davno slomljena kost krivo zarasla, tako je važno da posjetite educiranog psihoterapeuta (psihologa ili psihijatra) i zatražite njihovu pomoć ako želite da se lakše nosite sa svojom prošlošću.
Niste mi napisali otkud dolazite pa ću Vas za početak usmjeriti da se javite u psihološki centar Tesa na broj 01 48 28 888. Oni nude mogućnost telefonskog savjetovanja odraslih i usmjeravanja na druge institucije, ali i individualne i obiteljske terapije ako se nalazite u Zagrebu.
Unatoč svemu, iz Vašeg upita vidim kako imate podršku u prijateljima i bivšem suprugu, kao i veliku motivaciju u djeci. Mislim da je to vrlo važno u procesu Vašeg ozdravljenja. Iako u svom djetinjstvu niste imali mogućnost zaštititi se od ružnih situacija i ljudi koji su Vas iskorištavali jer ste bili dijete, sada imate priliku preuzeti kontrolu nad tim događajima i pokušati ih uobličiti u dio svoje prošlosti s kojom ćete se moći nositi u svakodnevnom životu. Vjerujem u Vas i čestitam Vam na hrabrosti s kojom se nosite sa svojom situacijom, kao i na umijeću prepoznavanja da Vam je pomoć potrebna.
Puno sreće Vama i Vašoj obitelji želi,
Vaš Hrabri Telefon
|
