|
potištena
|
18.06.2016. 14:45
Poštovani,
Javljam Vam se jer se nalazim u veoma teškoj situciji i zato mi je potreban savjet,iako više nisam dijete,imam 25 godina ali bi Vam bila jako zahvalna na savjetu.Živim s ocem invalidom,slabo vidi i čuje ali je mogućnosti kretat se.Moja majka je umrla kad sam imala 13 godina.Nakon te strašne tragedije sve kućanske obaveze sam ja morala preuzeti,kuhanje,čišćenje,peglanje,bašča pa čak i neke muške poslove kako bih pomogla ocu i pored svega škola,prolazila sam uvijek sa vrlo dobrim uspjehom i nikad nisam bila problematično dijete,naprotiv svi su me hvalili,bila sam jako poslušno dijete,mirna ,povučena.Otac mi nikad nije pomogao u kućanskim obavezama ali meni to nije smetalo,bilo mi ga je žao zbog te situcije u kojoj smo se našli,uvijek sam ga žalila zbog njegove invalidnosti.Do moje punoljetnosti branio mi je izlaske ali ja se nikad nisam pobunila protiv toga,smatrala sam da to radi za moje dobro.U srednjoj školi bila sam zlostavljana od strane mojih vršnjaka iz razreda,ismijavali su me,ponižavali jer sam bila jako povučena i depresivna.Ocu nikad to nisam rekla jer sam ga htjela poštedjeti dodatne brige u već veoma teškoj situaciji u kojoj smo se našli.Očeva sestra me nije baš prihvatila,nikad nisam mogla s njom otvoreno popričat,samo mi da poklon za rođendan i tako neke prigode i ništa više.Kad sam nakon škole dolazila tamo vidjela sam da sam bila nepoželjna čak mi je tetka jednom i rekla da najbolje da ne dolazim tamo,znala je kad ja dolazim pa bi oni otišli negdje prije nego što ću ja doći.Ja sam tamo išla jer je otac tako htjeo.Moja tetka je nažalost umrla ali otac je s njezinim mužem i sinom jako dobar a oni su podržavali moju tetku,nikad nisu bili mene prihvatili kako bi trebalo.Otac je nakon moje punoljetnosti imao nekoliko veza ali bilo je to čak i istovremeno što smatram da nije u redu.Ja sam vozila oca kod njegovih partnerica i nikad se nisam miješala u njegov život.Jedna njegova partnerica je bila otprilike godinu dana kod nas ali je 6 puta odlazila,dolazila jer bi ju moj otac potjerao kući.Moj prvi dečko,sadašnji i nadam se budući muž upoznala sam kad sam imala 21 godinu i ta veza je stabilna.Veliki problemi nastaju kad zadnjih godinu dana kad moj otac me napada bez razloga,govori kako ću ja njega ostavit,kako je on invalid,on ne može živjet sam,ja sam dužna brinut za njega,mene će svi osuđivat ako ne budem s njim živjela.Kad bi htjela otic kod dečka prigovara mi,kaže trošim gorivo,kaže da dečko iskorištava i mene i njega.Govori za dečka da je lijen iako ja tako ne mislim tako,radi otkako je završio školu 7 godina ali to mom ocu nije dovoljno,govori kako ću proklet dan kad sam ga upoznala,kaže da ga trebam mijenjat ali ja to ne želim,kaže kako je škrt a kad treba njemu pomoć onda kaže meni da pitam dečka da dođe radit.Sve više i mene ponižava,prigovara mi,rekao je dečku na početku veze da ne može od mene ništa puno očekivat s obzirom da mi je majka bila psihički bolesna.Meni je nekoliko puta rekao da sam sve dobre gene preuzela od njegove familije a loše od majčine familije.Govori mi da bi volio da patim za svojom djecom isto toliko koliko on pati zbog mene.Zbog očevog prigovaranja se osjećam loše i nemam prijatelja,imam problema sa samopouzdanjem.Otkako smo dečko i ja odlučili ići u Njemačku situacija je teško podnošljiva,prigovaranje svakodnevno,teško mu je prihvatit jer ne želim živjet onako kako je on zamislio.dečko mi govori da odem iz te kuće jer ne živim kao njegova kćer nego kao njegov rob,kaže da nije zaslužio da mu pomognem iako mi ga je s jedne strane opet žao,novčano bi mu pomogla ali se bojim kako će dečko to prihvatit jer on smatra da moj otac nije zaslužio moju pomoć.Otac ima mirovinu koja je dovoljna za njegove potrebe no međutim moj otac sad želi da mu dajem novaca koliko on odredi. Izvinjavam se na ovoliko dugom tekstu ali htjela sam što detaljnije opisat moju situaciju,očajna sam, molim Vas recite mi da li moj otac zaslužuje moju pomoć imoje poštovanje prema njemu bez obzira na ovakvo ponašanje a vjerovatno će se nastaviti ponašati ovako,možda čak i gore.Pozdrav
|
|
Savjetodavna linija, za djecu
|
27.06.2016. 16:00
Draga djevojko,
prije svega ti želim zahvaliti na javljanju i iskazanom povjerenju. Dok sam čitala tvoj upit cijelo sam vrijeme razmišljala o tome koliko si hrabra i zrela.
Ako sam dobro razumjela, od svoje trinaeste godine na sebe si preuzela odgovornost za svog oca i sebe, nosila se s gubitkom majke, prolazila kroz razne narušene odnose u obitelji i školi te sve snage i energiju uložila u pomoć ocu. Na na mene si ostavila dojam jedne prekrasne, pažljive i brižne djevojke koja se sada nalazi u razdoblju u kojem ima dovoljno godina kako bi donosila odluke za sebe prema vlastitim željama i potrebama. Čini mi se da si već donijela odluku o nastavku svog života i mislim da sad odvaguješ jesu li ti prihvatljive posljedice takve odluke u kontekstu tvog odnosa s ocem. Potičem te da razmisliš o tome kakav život želiš voditi i kakve će odluke tome doprinijeti te što ti može pomoći u nošenju s nekim neželjenim posljedicama.
S obzirom na to da je Hrabri telefon specijaliziran za djecu do 18. godine te roditelje, savjetovala bih ti javljanje Psihološkom centru „Tesa“ koji se bavi odraslim osobama i njihovim teškoćama. Kontakt broj telefonske linije za pružanje besplatne psihološke pomoći je 01/48 28 888 te ih možeš nazvati svakim radnim danom od 10 do 22 sata. Također, ako ti je draža pismena komunikacija, možeš im poslati upit na psiho.pomoc@tesa.hr te saznati daljnje informacije.
Svakako bih pohvalila tvoj trud, hrabrost i volju za traženjem pomoći i podrške za sebe kao i preuzimanje odgovornosti za svoj život. Vjerujem da si takvim koracima osiguravaš buduće sretne i ispunjene dane.
Želim ti puno sreće, strpljenja i vjere u sebe kako bi razriješila sve trenutne teškoće i nedoumice! Zaslužila si misliti na sebe!
Lijepi pozdrav šalje ti,
tvoj Hrabri telefon
|
