|
Emina123
|
28.07.2016. 09:45
Zdravo. Zovem se Emina imam 17 godina i zivim sa majkom sestrom i dvoje brace. Tatu nemam,nikad ga nisam upoznala. Sve je pocelo od kad sam krenula u srednju skolu. Mama je prije uvijek bila dobra,zelim reci puno bolja nego sada. Nije radila razliku medu nama, a sada je radi. Ja sam crna ovca u obitelji kako bi se reklo. Zavrsila sam trogodisnju skolu i sada sam na burzi i trazim posao,mama me tjera iz kuce. Svaki dan mi govori kada cu otici,vrijeda me.. proklinje dan kada me rodila,samo se na mene izderava svako malo jer se ja ne dam zezati. Prije dvije godine sam upoznala jednog decka tada sam imala 15 godina. Mi smo se zaljubili i usli u vezu bilo je sve dobro dok se moja mama nije umjesala. Dečko je bio stvarno okej,nista mu nije falilo,tada sam bila 1.razred srednje skole. Kako je vrijeme prolazilo ja i mama smo sve vise bile u svadi zbog njezinog ponašanja prema meni jer ja nisam bila savrseno dijete,njoj je smetalo sto nisam imala dobre ocjene u skoli. Uvijek je govorila da nista ne vrijedim. Kako sam krenula u drugi razred srednje skole pocela sam se zatvarati u sebe rezuckati po rukama i nogama,bilo mi je užasno provoditi dane kod kuce sa njom jer me terorizirala,i jednog dana postalo je sve gore prijavila me da pusim marihuanu. Morala sam kod psihologa koji mi nije vjerovao u to sve sta sam govorila sto mi mama radi i kako se ponasa prema meni. Bilo je i fizickog nasilja. Moja sestra je stala na maminu stranu sto me nije iznenadilo. Socijalna me smatrala delikventom zbog marihuane,nije slusala mene i moje probleme nego mamu koja bi dala sve da sam tada zavrsila u domu,a skoro i jesam. Na mojoj strani nije bio nitko. Jer nikog nisam imala vise sa deckom kojim sam bila me ostavio zbog moje mame. Moja braca se nisu htjela mjesati i mislim da imaju na to pravo. Kako je vrijeme prolazilo ja sam morala sa svom mukom i dalje ostati sa njom u istoj kuci,što je bila jako velika pogreska sve se zakompliciralo svaki puta kada bi se derala ja bi sutila kako mi je i receno. Kao djevojka od 15 godina nisam to mogla podnjeti pa sam pobjegla od kuce,nisam željela biti u njezinoj blizini. Sve je to proslo. Nekako sam to prezivjela. Cak sam i tada razmisljala da si oduzmem zivot jer nisam vise znala kako bi se nosila sa time. Ali nisam to ucinila bila sam pametnija od te odluke. Ali niti tu mojim problemima i stresu i suzama nije bio kraj. Nakon nekog vremena sam upoznala jednog drugog decka,sa kojim sam vec 2 godine i stvarno mi je jedina podrska koju imam i prosao je mnogo toga samnom. Jednu vecer me mama izbacila iz kuce imala sam 16 godina,moj decko me primio kod sebe. Zvali smo drugi dan policiju da joj stanemo na kraj. No,ni tu kraj nije bio. Socijalna me poslusala ali mi nije dala da ostanem kod decka barem još par dana. Morala sam isti dan doma. I bila sam jako razocarana u ljude koji su se navodno toliko trudili. Evo me sada imam 17 godina dozivjela sam zivcane slomove,imala sam napadaje panike,sama vec 2 godine hodam po bolnicama,kod psihijatra i svugdje di trebam bez mame. Nikad mi nije bila oslonac. Niti podrska. Kod psihijatra sam otkrila da sam u depresiji i da su mi potrebni antidepresivi. Koje i pijem. Ali ni tu nije kraj mojoj prici,za 5 mjeseci punim 18 godina za tih 5 mjeseci se ja moram iseliti iz kuce,rekla je da ce me inace ona izbaciti. A i gdje bi isla na ulicu. Tako da opet sve sama obavljam sve sta trebam i za sve sta mi treba mama a nema je. Zelim da ostali u ovakvoj situaciji ili slicnoj kao ja da ne gube nadu. Ja je nikad nisam izgubila..
|
|
Savjetodavna linija, za djecu
|
01.08.2016. 17:15
Draga Emina,
prije svega bih ti se željela zahvaliti na javljanju i povjerenju koje iskazuješ Hrabrom telefonu. Iz tvog upita dobila sam dojam da si u svojih 17 godina prošla kroz mnogo teških i iscrpljujućih situacija. Navela si mi kako si se osjećala kroz svako razdoblje koje si prolazila te smatram pohvalnim i hrabrim što si unatoč svemu zadržala potrebnu snagu i volju da se situacija kod kuće promjeni, što mi govori cijeli tvoj upit.
Roditelji su odrasle osobe koje su tu kako bi zaštitile svoje dijete u situacijama koje su opasne za njegovu dobrobit te da poduzmu najbolje mjere kako bi dijete odrastalo u što bezbrižnijim uvjetima. Također, jedan od roditeljskih i djetetovih „zadataka“ jest i ostvarivati odnos koji bi se trebao sastojati od međusobnog razumijevanja, uvažavanja i povjerenja. Čini mi se da ste ti i tvoja obitelj zajedno prošli kroz različite teške situacije te je svaki član obitelji te situacije prolazio na svoj način što se vjerujem odrazilo na to da se već duže nalazite u situaciji u kojoj prevladavaju teškoće te učestale svađe i prijetnje.
U svom postu navela si mi mnogo događanja u obitelji te nisam sigurna da sam razumjela kakvu bi pomoć voljela dobiti od Hrabrog telefona. Spomenula si mi kako se tvoj i mamin odnos počeo narušavati u tvom prvom razredu srednje škole. Navela si kako mama nije bila zadovoljna time te ju je smetalo što ocjene u školi nisu u skladu s njezinim očekivanjima. Ti si se tada počela i samoozljeđivati, konzumirati marihuanu te si nekoliko puta bježala od kuće. Zabrinuli su me neki opisi koje si mi spomenula, a to je da je u obitelji došlo do fizičkog zlostavljanja te da si razmišljala o tome da si naudiš. Pitam se kako si se morala osjećati u tom trenutku te mi je zaista žao što čujem da si kroz to prolazila. Kroz to razdoblje bili ste uključeni u Centar za socijalnu skrb te si posjećivala i psihologa, a navodiš kako smatraš da nisi naišla na potrebnu potporu i razumijevanje od strane stručnjaka. Ako sam dobro razumjela, trenutno si u tretmanu kod psihijatra te uzimaš redovnu terapiju zbog dijagnoze depresije.
Iz tvog upita uspjela sam dobiti dojam trenutne obiteljske situacije te zabrinutosti koju osjećaš pa se pitam kakav odnos ste ti i mama imale prije te jeste li ikada razgovarale o tome što se dogodilo da se on u tolikoj mjeri narušio. Ono što se u gotovo svim odnosima događa, pa tako i onim obiteljskim, jest da obje strane polaze iz pozicije vlastitih očekivanja, vrijednosti koji se ponekad suprotstavljaju mišljenjima druge strane. Kako takve situacije postaju sve učestalije, osobe gube motivaciju i nadu da se odnos može promijeniti te često niti jedna strana ne želi više raditi na njemu. Na žalost, takva rješenja nisu najbolja te ne doprinose dugoročnom rješavanju problema. Također, često se događa da osobe ne preuzimaju odgovornosti za svoje postupke već su usmjereni na drugu osobu i u njoj vide glavnog krivca. Pitam se postoji li mogućnost da pokušaš razgovarati s mamom pod drugačijim okolnostima kako bi podijelile vlastite emocije te odgonetnule kako postupci kojima jedna drugoj pristupate ostavljaju posljedice na onoj drugoj.
Ono što mi se trenutno čini kao nešto što te najviše brine jest činjenica da ćeš kroz par mjeseci biti punoljetna te je mama rekla da se tada moraš iseliti iz kuće. Vjerujem da te to opterećuje te da te plaši mogućnost da na taj način moraš započeti svoj samostalni život koji bi trebao biti početak nečeg novog i izazovnog popraćeno osjećajem spremnosti za takav korak. Ono što bih ti savjetovala jest da se javiš u nadležni Centar za socijalnu skrb te provjeriš mogućnosti koje postoje ako dođe do takve situacije. Svakako bih ti sugerirala razgovor o toj situaciji sa stručnjakom mentalnog zdravlja, psihijatrom kod kojeg si u tretmanu kako bi i s njime podijelila svoje brige i strahove te kako bi ti mogao pomoći u što učinkovitijem i dugoročnijem rješavanju teškoće. Također, voljela bih da promisliš postoji li mogućnost za razgovor s mamom u kojemu bi pokušale pronaći zajedničku komunikaciju u kojoj ćete si dati priliku da se saslušate. Ponekad ne možemo utjecati na to kako će druga osoba reagirati, ali možemo dati sve od sebe da promijenimo tu komunikaciju i budemo prvi koji su učinili neku promjenu.
Ako budeš imala dodatna pitanja, nejasnoća ili samo želju da te netko sasluša možeš nam se opet javiti na našu besplatnu liniju za djecu na broju 116 111 svakim radnim danom od 9 do 20 sati. Ako ti je draža pismena komunikacija, možeš se ponovno javiti ovim putem ili na naš chat na adresi www.hrabritelefon.hr/chat svakim radnim danom od 17 do 20 sati.
Želim ti puno sreće, strpljenja i snage na putu prema nekim ljepšim i mirnijim danima!
Puno te pozdravlja,
Tvoj Hrabri telefon
|
