Mama-Zeljka
|
21.09.2010. 15:55
Poštovani dr. Rihter,
javljam se vama, jer ne znam odakle bih započela svoju "potragu" za rješenjem vlastite dvojbe. Nadam se da ćete mi odgovoriti iskreno, iz znanja stručnjaka, i čovjeka - roditelja.
Dakle, moje je dijete u dva navrata krenulo u vrtić, i oba je puta bio jako bolestan, a skupa s njime i mi. Nakon prvog pokušaja (bilo mu je 2.5 godina, koji je završio tako da je on gotovo dva mjeseca bio stalno na antibioticima, a ja s teškom upalom sinusa i komplikacijama koje su bile posebno teške jer sam bila trudna), odustali smo, a ove školske godine pokušali smo opet.
Ostao je doma (pogotovo jer smo imali bebu, nije nam bilo zgodno voditi starijeg obzirom za mjesto stanovanja itd. itd.) do pete godine.
Nadala sam se da će ove godine stanje biti podnošljivo, ali nije.
Prvo su djeca dobila adenovirus, onaj s visokom temperaturom i respiratornim tegobama, potvrđeno u Zaraznoj, i to nakon samo odlaska na razgovor u vrtiću u sedmom mjesecu, gdje su se igrali na igračkama iz hodnika - bili smo samo na razgovoru, i znam da nakon toga par dana nismo bili nigdje, nego u vikendici, mi sami, obitelj, i djeca su provela divnih par dana na zraku. Tamo nisu imali što dobiti od koga, nemamo ni životinje. Djeca su se igrala i šetala. Prvo je dobilo mlađe dijete - koje je više jašilo one konjiće i igračke i slično, a zatim i starije dijete, kojeg je virus pogodio tako da je ostao u bolnici.
Prošlo je ljeto, a zatim je dijete otišlo na jedan dan u vrtić i dobilo crijevnu virozu koja se zakomplicirala, suprug je isto obolio i ostao doma deset dana zbog jako povišene temperature, a zatim i ja i mlađe dijete.
Nakon dva tjedna otišao je u vrtić na tri dana, i donio još jednu crijevnu virozu, zbog koje je bio dehidriran.
Također je obolio i suprug.
Ukupno gledano - suprug je izgubio dio plaće zbog čestih bolovanja, dijete nam je smršavilo, bezvoljan je i nervozan, a medicinska sestra nam je rezignirano rekla kako su kod njih stalne neke crijevne viroze, ima puno streptokoka i moramo biti pripravni na sve.
E sad.
Mi smo ljudi koji smo od bebinih par mjeseci uvijek išli na rođendane s puno djece, u kino, kazalište, u restorane, na svadbe, roštilje i druženja, i djeca su nam uvijek bila zavidno zdrava.
Kadgod mi u vrtić - kuga i kolera.
Posebno me pogodila rezignacija medicinske sestre iz vrtića. Čekajte - streptokoka kao u priči, stalno je neka viroza, a vama je to normalno?!
I sad ja vas pitam, kao žena koja je kod kuće, i kojoj vrtić nikako nije nužda, nego tek želja da dijete doživi kolektiv, da se druži i igra - je li to sve skupa normalno? Jer ako treba staviti kruh na stol, ne pita se. Onda je svaka cijena premala. Ali ako nije nužda - jel to meni treba?!
Kažu ljudi - to ti je normalno.
Ali ja ne znam što točno od toga je normalno.?
Da djetetu curi nos, da je povremeno bolesno - to da.
Ali te razorne viroze, ta učestala bolovanja cijele obitelji, ta učestalost hitnih posjeta Klaićevoj i Zaraznoj... ma kome ljudi govore da je to normalno?!
Ogorčena sam.
Zar je normalno da jedan kolektiv gdje idu djeca bude živo predgrađe Calcute? Da nas spopadaju tifusi i kolere i bakterije čim uđemo? Tko je tu lud?
Kažu mi neki liječnici - treba dijete to proć, bolje prije nego kasnije, a meni opet nije jasno da baš - mora?!
Znam vrtiće gdje tete nakon svakog posjeta zahodu brišu školjku vlažnim maramicama, i pomažu djeci ruke prat (jer kažu - nema tople vode, pa je djeci nelagodno, i ne peru ruke uopće...), i znam vrtiće gdje tete hodaju sa otopinom Plivasept, pa prebrišu plohe - i mame kažu da nije takva užasna situacija. Zar je to neki luksuz za naš vrtić? Ja ću osobno kupit što treba, ma dolazit pomagat .
Roditelji su iznureni od toga, a nikoga nije briga. U našoj grupi ima trideset djece upisano (?!) a dolazi desetak, što znači da je dvije trećine redovito bolesno. Jel to nas netko u zdrav mozak?! Mene nisu učili da je to nešto za što smo se borili. I ne sjećam se u svom malom mistu odakle jesam da smo toiko bolovali - nismo. Prosvijetlite me!
Ovo je sve ludo, ako mene pitate.
I samo me korak dijeli od toga da sve pošaljem u neku stvar, izvučem dijete iz vrtića, i nastavim lijepi život koji smo živjeli prije. Možemo i u igraonice na par sati, i na dječje aktivnosti, i s prijateljima, i obići sve muzeje, zbivanja, sve maketare, knjižnice, sekcije ovoga svijeta - financijski sam još na dobitku - obzirom koliko me košta vrtić, lijekovi, muževa bolovanja, a ljudski - da ne govorim... i dalje ćemo zaslinit, i zakašljat,, ali da baš znam svakog doktora u hitnim širom grada - čemu?!
Ali - samo je jedan ali - ako je istina da to dijete mora proć... u tom obimu, tako bijesno i divlje (inače je on zdravo dijete, jako, napredno) - onda to moram otrpit - pa mi vi recite.
Ili - možda mora jer su uvjeti tako loši, jer su djeca kao u gulagu, jer nema dosta soba, zahoda, novca, osoblja, ali to isto tako želim znati.
Ako je do toga, otvorit ću privatni vrtić - ako je socijalizacija važna, i ta neka izmjena virusa - pa nek sve to bude, ali u manjem obimu, ljudskije i ljepše. Na moj trošak. Tako svejedno. Ali neću da mi se dijete muči veći dio mjeseca.
Gdje je crta onoga što je ljudski, što je stvarno, a gdje je crta naše društvene nebrige, neimaštine i javašluka?
I što biste mi rekli da radim - obzirom da ne moram nikoga slati u vrtić, i da ako mi je do toga mogu otvoriti svoj vlastiti vrtić... eto, bahata sam, ali ova me situacija dovela do toga da sam ljuta i bijesna i da sam spremna boriti se za što treba - čak i za to da roditelji brišu vrtić, ili pomažu u vrtiću - a da bude bolje. Bez da stručnjaci kažu kako je - ne samo opišu situaciju, nego je i valoriziraju - mi laici ne možemo ništa pametno poduzeti.
Pitam se - ako ga pustim doma do škole, ili otvorim vrtić za par djece sebi doma, je li stvarno da će ga tamo to isto dočekati? Kako to točno - ako su ovi svi to preboljeli, i ojačali - zašto bi onda opet prolazili kroz to isto? Ili to isto prolaze jer prolaze - ne zato jer im koristi, nego zato jer su izloženi dreku stalno i stalno, i nikoga nije briga.
Ja vam to ništa ne razumijem. Objasnite mi, molim vas. Spremna sam doći i kod vas na razgovor.
Ostavljam i svoj mail, ako nešto od onoga što ćete mi reći nije za forum.
I puno, puno hvala!
Lijep pozdrav!
|