|
LILY_X
|
15.01.2015. 11:05
Poštovana, majka sam 2. godišnjaka koji je previše vezan uz mene. Veći dio dana želi biti samnom a o stresnim situacijama da ne pričam. Pritom stalno ponavlja 'ići kod mame'. Inače ima hipertonus a od prvog dana je izuzetno plačljivo dijete. Hipertonus je dijagnosticiran tek sa 6. mjeseci iako sam ja ukazivala na to da mi taj plač i neka ponašanja ne izgledaju uobičajeno. Doduše na samom početku bilo je dosta sitnih problema – upale zanoktica, upale pupka, poteškoće sa dojenjem, gubitak na težini, grčevi, rani izlazak zuba…. pa je plač pripisivan nečem od navedenog. Koji stupanj hipoksije je bio nakon rođenje još ne znamo – čekamo MR mozga. UZV sa 6. mj je pokazao I. stupanj. U toj dobi smo krenuli na vježbe i tada je krenulo i 'ponašanje' – često ne želi kod nikoga osim mene i često cendra. Sada ide kod nekoliko ljudi koje jako dobro poznaje ili kod nekoga tko mu prilazi polako i pomalo ostvaruje kontakt a ako sam ja u blizini opet nakon malo vremena traži 'ići kod mame'. To ponavljanje je blago rečeno – iritantno. Ako ne dođe kod mene ponavlja do beskonačnosti i plače . Prije dva mjeseca smo promijenili fizioterapeuta i krenuli na Vojtu. Na vježbama je u stanju do onesvještenja ponavljati tu rečenicu i plakati. Inače je ili veselo dijete ili viče i plače. Prije mjesec dana bilo smo hospitalizirani zbog sumnje na paroksizmalni događaj a kako još nije stiglo otpusno pismo uputnicu za psihologa nisam dobila - pedijatrica čeka mišljenje neuropedijatra. Inače, obradom nije utvrđena epilepsija ili sl. već je dalekovidan pa zato radi te povremene neobične pokrete očima (kao kada bebe padaju u san). Osim lakših motoričkih odstupanja (između ostalog hoda na prstima) najveći problem su nam je njegovo ponašanje, cendranje, plač, urlanje, lako se razljuti, sve želi dobiti iste sekunde pri čemu mirno objašnjavanje ne dopire do njega. Puno priča (progovorio sa 17 mj) no prije 2 tjedna je počeo mucati – rečeno nam je da se radi o fiziološkom mucanju, inače jako je bistro dijete. Ne vičemo na njega, dosljedni smo, ukratko nastojimo ga dobro odgajati no kao da to ne radimo. Također, loše spava, i noću traži mene...U čemu je problem?
Zahvaljujem
|
|
Hana Hrpka, prof. psih.
|
20.01.2015. 14:05
Draga mama,
zahvaljujem Vam se na javljanju i povjerenju koje mi time ukazujete . Iz Vašeg upita iščitavam da Vas zabrinjava vezanost vašeg djeteta uz Vas te njegov teži temperament. Svi roditelji se u jednom trenutku suočavaju s teškim trenutcima djetinjstva gdje osjećaj frustracije i nemoći toliko naraste da mislite da će Vas preplavjeti. Htjela bih Vam prije svega samo reći da je roditeljstvo najzahtjevniji posao s kojim će se svi roditelji se ikada susresti. Ono nikada ne završava i zaista na mahove može biti iscrpljujuće, no to je zaista sve normalno. Iz svega što ste napisali jasno je kako ste iznimno uključeni u djetetov razvoj te kako činite sve kako biste mu osigurali sretno i zdravo djetinjstvo. Ponekad je teško brinuti o djeci i pod uvjetima kada ne idu stalno na liječničke pretrage tako da ne sumnjam da Vam je to dodatni pritisak. No, iz svega što sam pročitala, pa čak i sama činjenica da ste mi se obratili za pomoć, ukazuje na to da za svog sina radite najbolje moguće.
Iz opisa koje navodite zaključujem kako je vaš sin dijete težeg temperamenta. To ne znači ništa negativno, no takva djeca kod roditelja često izazivaju osjećaj nekompetentnosti, napetosti i nesigurnosti. Temperament opisuje kako dijete nešto čini, a ne što dijete čini. To znači da temperament opisuje način na koji se dijete ponaša. Primjerice, dva djeteta mogu voljeti da im se pjeva i pocupkuje ih se na koljenima. Jedno će reagirati burno, vrišteći od uzbuđenja, dok će drugo mirno uživati i smiješiti se. Kao što se djeca razlikuju po visini, težini, boji kose, tako se razlikuju po temperamentu.
Razlikujemo tri vrste temperamenta kod djece: lak, težak i oprezan. Dijete teškog temperamenta rijetko je vedrog raspoloženja, brzo mijenja interese i aktivnosti, teško prihvaća odgodu potreba, ne prihvaća utjehu, motorički je vrlo aktivno i jako teško se prilagođava promjenama uvjeta. To je posebno bitno naglasiti jer je sad Vaš sin i u fazi kada strahuje od odvajanja od voljenih osoba - Vas.
Djetetu je od rođenja potreban kontakt, pažnja i briga bliskih odraslih osoba koje će mu pružiti osjećaj zaštite, sigurnosti i povjerenja. Najčešće je je upravo majka ta koja s djetetom razvije takvu čvrstu emocionalnu vezu, odnosno odnos privrženosti. Dijete prema Vama pokazuje posebnu nježnost, traži Vašu blizinu, bliskost i kontakt s njom. Ono traži utjehu i sigurnost kada je uznemireno, a pokazuje strah i nesigurnost kada se od Vas odvaja. Takvo ponašanje pokazatelj je normalnog i zdravog razvoja djeteta.
Privrženost se počinje jasno izražavati u dobi od šest, sedam, odnosno osam mjeseci (pa sve do dobi od godinu i pol do dvije godine starosti djeteta). U toj dobi dijete počinje pokazivati uznemirenost prilikom odvajanja od skrbnika (na primjer plakanjem) te strah od nepoznatih ljudi. Vi kao roditelj najbolje i najbrže možete utješiti dijete kada je ono uznemireno. Takve njegove reakcije rezultat su prirodnog sazrijevanja. Iz ovoga što ste nam naveli čini mi se da je upravo u dobi od 6 mjeseci Vaš sin počeo iskazivati takva ponašanja. Čini mi se da je to i vrijeme kada ste počeli ići na više terapija i on se vjerojatno počeo nalaziti u više nepoznatih, novih situacija. Gledajući iz njegovog kuta, svijet je vrlo nesigurno i promjenjivo mjesto gdje ste mu Vi uporište i sigurna luka od koje kreće sa svojim istraživanjem.
Kako biste svom sinu olakšali odvajanje bitno je zapamtiti da dijete treba pripremiti na odvajanje od Vas. Na taj način će Vaš sin zadržati osjećaj povjerenja u Vas i osjećati manje straha, no to ne znači da će biti sretan zbog odvajanja. Također, nakon povratka, potrebno je provesti dovoljno vremena za kontakt i bliskost s djetetom, za izražavanje emocija ili frustracija vezanih uz odvojenost. Djetetu treba pokazati da ga se razumije, poštuje i prihvaća sve njegove osjećaje nježno i uz puno ljubavi. Naveli ste nam da ste dosljedni u odgoju Vašeg sina i pohvaljujem Vas zbog toga jer je to zaista i jedan od načina na koji mu pomažete. Naime, djeca vole rutinu i ona im pomaže u stresnim situacijama (npr. dolazak k doktoru ili fizioterapeutu).
Naravno, ne možete izbjegavati situacije u kojima se morate odvojiti od Vašeg sina no, ako je dijete uznemireno, odgovorite mu na njegovu potrebu za zaštitom i sigurnosti, primite ga i nježno ga utješite. Ako je dijete jako uznemireno ono se možda neće odmah smiriti, već će mu biti potrebno određeno vrijeme da proradi ljutnju, izrazi tugu koju osjeća i povrati izgubljeno povjerenje i sigurnost. Željela bih Vam reći da su sve te njegove reakcije normalne, ali je i sasvim uobičajeno da Vam povremeno može biti teško nositi se s njima. Zato je važno da, osim o djetetu, brinete i o sebi. Različite dijagnoze, vježbe i terapije ne predstavljaju stres samo Vašem sinu – one su i stres za svakog roditelja koji se brine za svoje dijete, pogotovo kada se jave neočekivano. Kada osjetite da nema snage i strpljenja u trenutku kada dijete plače, odmaknite se, udahnite nekoliko puta i onda mu se približite – Vaš sin osjeća Vaše emocije i onda se one prenose i na njega. Da biste mogli biti podrška svom sinu i odgovarati na njegove potrebe, važno je i da su Vaše potrebe zadovoljene. Pokušajte se uključiti u aktivnosti u kojima uživate ili ste prije uživali, a sada više nemate vremena. U ovakvim situacijama može Vam pomoći i razgovor s bliskom osobom.
Naveli ste i niz fizioloških problema s kojima se Vaše dijete suočava , no čini mi se kako po tom pitanju imate sve pod kontrolom te ste angažirali niz stručnjaka koji Vam u tome pomažu. Željela bih Vas ohrabriti i reći kako uz takvu punu podršku stručnjaka samo zadržite pozitivne misli i idete korak po korak.
Uz to, svakako se možete obratiti našoj savjetodavnoj liniji za roditelje na broj 0800 0800, od ponedjeljka do petka od 09:00 do 20:00. Naši volonteri uvijek su spremni saslušati i pomoći te Vam pružiti savjet i podršku. Nemojte oklijevati kontaktirati nas makar i ako Vam je potrebna podrška nakon nekog težeg dana i nošenja s temperamentom i emocijama Vašeg sina.
Također, informacije možete dobiti i na savjetodavnoj liniji namijenjenoj roditeljima najmlađe djece – Telefončiću. Njihov telefonski broj je 01/4850-555, a svakodnevno pružaju informacije o ranom razvoju djece te o raznim temama iz suvremenog roditeljstva. Linija Telefončića dostupna je od 07:00 do 22:00 sata a njihov tim čine medicinske i patronažne sestre, primalje, psihologinje, socijalne pedagoginje i logopedinje s višegodišnjim iskustvom u radu s roditeljima i djecom mlađe dobi.
Unatoč tome što je ponekad teško odgajati dijete teškog karaktera, pogotovo u dobi kada ono osjeća tjeskobu od odvajanja, to ne znači da ne možete dati svom djetetu ono što mu je potrebno. Vi ste ti koji daju sve od sebe a najbitnije je ono što mu već obilato pokazujete a to je ljubav. Naučiti živjeti zajedno, zapravo, nije teško. Dovoljno je uložiti samo malo više truda kako biste razumjeli Vaše dijete i način na koji ono reagira u određenim situacijama. Bitno je naglasiti da njegove reakcije nisu ponašanja koja su čudna ili pogrešna, no zahtijevaju puno pažnje i strpljenja. Želim Vam puno sreće i upornosti u procesu prilagodbe i odrastanju Vašeg sina. Drago mi je što čujem kako je bistro dijete koje se unatoč manjim smetnjama dobro razvija i vidi se da je Vaša ljubav i upornost tu zapravo najbitniji činitelj. Budite strpljivi i puni ljubavi kao i do sada i ne zaboravite brinuti za sebe.
Želimo Vam puno uspjeha!
Vaš Hrabri telefon
|
