Dječja psihologija


Da bi mogli slati poruke na forum trebate se prijaviti. Novi korisnici mogu se registrirati ovdje. Molimo vas da prije registracije pročitate Pravila za korištenje foruma.

Broj tema: 432 | Broj poruka: 1417

anonymous

Hana Hrpka, prof. psih.

Hrabri telefon
Zagreb, Draškovićeva 72


Agresivno i inatljivo trogodišnje dijete


Morate biti prijavljeni kako bi imali pristup forumu. Prijaviti se možete na sljedeći način: ovdje

Autor Poruka

pcela maja

22.07.2011. 03:15

Poštovani,
majka sam trogodišnje djevojčice koja je u najmanju ruku zahtijevno dijete. Strahovito je tvrdoglava, inatljiva ali najviše od svega me brine agresivnost koju pokazuje na dnevnoj bazi. Teško mi je procijeniti što je bitno ispričati ali pretpostavljam da Vam je bitna informacija da se radi o djetetu s poteškoćama u razvoju. Već u trudnoći sam znala da će dijete biti rođeno s malformacijom glave. I suprug i ja smo se informirali o svemu putem interneta i razgovorom s drugim roditeljima čija djeca imaju isti problem i pokušali se pripremiti na ono što nas je čekalo. Djevojčica je rođena s rascjepom usne i nepca i u dobi od 4 i pol mjeseca je prvi put operirana a u dobi od 2 i pol godine je uslijedila druga operacija. Boravak u bolnici za obje operacije je bio uz prisutnost majke i danju i noću.Dva puta godišnje radimo preglede sluha, pod logopedskom smo terapijom unazad mjesec i pol, a na konzulatacije s logopedom smo odlazili svakih par mjeseci prije nego smo krenuli s tretmanima. Ona je inače jako bistro i zanimljivo čudo. Problem agresivnosti koji mene muči je prisutan već jako dugo. Ona je strahovito ratoborne prirode, nije plaha, dapače rekla bih da je vrlo prodorna. Ja koristim dopust za njegu i stalno sam s njom. Ispadi koji me zabrinjavaju je histeričan i jednostavno neutješan plač, bacanje po podu i valjanje čim nešto nije po njenom.Takvi ispadi su česti,uglavnom barem jednom dnevno i u svim situacijama, nema veze da li smo u dućanu, u gostima ili doma. U takvim trenucima ne dozvoljava da ju se uzme u naručje ili na bilo koji način pokuša privoliti da se zabavi s nečim drugim.Ne razumijem zašto to radi ako joj ja na takve ispade nisam popuštala.Mislim da je bitno napomenuti da je kod djeda i bake ipak uspjevaloKad takva situacija nastupi zna se dogoditi da potraje i po dvadesetak minuta a znalo se desiti i da tako plače do iznemoglosti.Pred dva mjeseca je prilikom takvog plača samu sebe udarala. Kad smo na ulici nikad ne želi dati ruku, ne boji se auta,što je još gore u zadnje vrijeme sam primjetila da diže nogu kao da pokušava udariti auto u prolazu. Kad je u društvu s drugom djecom radije za društvo bira starije dječake i gruba je s manjom djecom i u nekoliko navrata je iz čista mira udarila bebe. Ja se nisam "divila"toj djeci niti pokazala ikakav interes za tu djecu da bi mogla to pripisati ljubomori. Ponekad imam osjećaj da ona uopće ne čuje riječ NE..a budući da voli penjanje, trčanje po cesti, bježanje kad je dozivam ispada da je sve NE.Gruba je i samnom...recimo kad se kupamo me zna pljusnuti,kao malo me potapšala a onda kao da izaziva da vidi do kuda može ići i uopće je ne dira ako kažem nemoj to me boli ili ja ću plakati..Kad ulazimo u auto često mi pokušava pobjeći,kao da se igramo lovice i jako teško ju je nagovoriti da uđe u auto a kad se zainati jednostavno ne popušta nego to preraste u neutješno plakanje s bacanjem po podu. Ako je pokušam podignuti onda se opire i lamata rukama i nogama. Svadljiva je,a kad smo u parku s drugom djecom čak i prije nego je progovorila je tijelom davala do znanja da bi se svađala.Inače je strahovito živahna, imam osjećaj da nigdje nema mira,ćak i kad jede ona ne sjedi, uspijeva se zaigrati s nećim i sama ali je izbirljiva po pitanju igračaka i vrlo ju je teško s nečim oduševiti.Ona uopće ne priznaje autoritet...čak i kad dođemo u nepoznatu sredinu ne ustukne ako je nešto naumila napraviti ako joj recimo netko sa strane kaže to se ne smije.Mislim da je bitno da napomenem da je otac djeteta zbog posla odsutan tri mjeseca pa onda tri mjeseca ima slobodno. Kad je tata doma ovo sve je još gore,kad smo nas dvije same ponekad uspijevamo uhvatiti rutinu koja joj odgovara i kada ne dolazimo u konflikte svakodnevno,ali kad je tata doma onda vidi samo njega. Ali da onda barem njega posluša kad joj nešto kaže. Imam dojam da nemamo nikakvo reda i da neznamo odgajati dijete. Bez obzira na zdravstveni problem s kojim je rođena uvijek je svuda vodimo sa sobom, sve radimo zajedno i nismo je tretirali drugačije od sasvim zdravog djeteta osim pred samu operaciju i 8 tjedana iza svake operacije kad je bila na posebnom režimu prehrane i kad smo morali paziti da rukama ne povrijedi ranu. Svaki dan smo među djecom u parkiću, barem tri puta tjedno posjećujemo djedove i bake, idemo na lutkarske predstave, na izlete,pričamo priče, igramo se zajedno,gledamo crtiće zajedno...Na jesen kreće u vrtić i bojim se kako će to izgledati. Molim Vas za savjet kako se postaviti. Unaprijed hvala.

Hana Hrpka, prof. psih.

25.07.2011. 17:45

Draga Mama,
hvala Vam što ste se ovim putem obratili za savjet.
Pohvalno je što se trudite pronaći objašnjenje i rješenje za situaciju u kojoj ste se našli zbog neposlušnosti i agresivnih postupaka Vaše kćeri. Čitajući Vaš post dobila sam dojam da ste pomalo zbunjeni i preplašeni. Primijetila sam da se osjećate bespomoćno i da ste jako zabrinuti za svoju kćer i njezinu okolinu jer niste sigurni kako biste trebali pristupiti neposluhu i agresivnom ponašanju djevojčice.
Vaša reakcija nije neočekivana, s obzirom na činjenicu da neposlušnost i agresivnost djeteta redovito predstavljaju nepoželjan, težak i neugodan oblik socijalne aktivnosti za njegovu okolinu, a pogotovo roditelje. No, na sreću, nema razloga za preveliku brigu, jer je takav tip ponašanja očekivan i učestalo se javlja kod vršnjaka Vaše kćeri. Naime, djeca u toj dobi postaju svjesna svojeg Ja, znaju da mogu nešto raditi po svojoj volji, da nešto može biti onako kako ona žele. Vaša kći sada započinje razvijati svoju samostalnost i individualnost, ona se "bori" za sebe te svoje konflikte s okolinom rješava agresijom ili inaćenjem.
Na žalost, ona još ne zna verbalno izraziti svoje želje i ljutnju, a u spomenutim stresnim situacijama za nju je trenutno najlakše i najučinkovitije upotrijebiti fizičku agresiju.
Naravno, to nije prihvatljiv način ponašanja i ne treba ga odobravati. U postu ste spomenuli kako provodite puno vremena sa svojom kćeri, što je pohvalno i zasigurno pozitivno utječe na nju i njezin razvoj. Dio tog vremena mogli biste iskoristiti za razgovor o konfliktnim situacijama. Naime, kada se roditelji nađu u ovakvim situacijama vrlo je važno da razgovaraju s djetetom o svim aspektima i posljedicama agresivnog ponašanja: "Što se dogodilo? Što si htjela postići? Kako ćeš to zatražiti (zamoliti, pitati)?...".
Tijekom razgovora pripazite da Vaš rječnik i objašnjenja budu razumljiva djetetu. Bilo bi dobro da obratite pozornost na to da poruke koje šaljete ne budu previše apstraktne; pokazalo se učinkovitim korištenje Ja-poruka, npr. "Tužna sam kada me udariš." i usmjeravajućih poruka, npr. "Reci joj Makni se.", umjesto direktne zabrane "Nemoj gurati djevojčicu.". Također, možete je podsjetiti na njezina iskustva i povezati ih sa iskustvima djece koju udari, npr. "Sjećaš li se kako te je boljelo kad te dječak iz parka udario? Tako i ovu djevojčicu boli kada ju udariš.". Pritom bi bilo dobro da pripazite kako djevojčicu ne biste pretjerano opterećivali ovom tematikom; ostavite prostora za razgovor o drugim temama.
U svakom slučaju, uvjerena sam da će razgovor i poticanje prosocijalnog ponašanja te jasno neodobravanje agresije zasigurno potaknuti Vašu kćer na početak verbalnog rješavanja konflikata i što brže svladavanje razvojne faze u kojoj se trenutno nalazi. Razgovor je važan i zbog informacija koje ćete joj prenijeti i zbog primjera koji joj tim načinom rješavanja problema dajete, jer sklonost agresivnom ponašanju počinje se stabilizirati već u ranom djetinjstvu pa dijete bira agresivno ponašanje kao izlaz iz različitih socijalnih situacija. Ako ne nauči nove načine ponašanja te ako ga u agresivnim ispadima svjesno ili nesvjesno podržite, povremena i privremena agresivnost može s vremenom postati uobičajeni oblik ponašanja u većini socijalnih situacija u kojima se dijete osjeća nelagodno.
Nadalje, mislim da je važno posebno se referirati na činjenicu da je Vaša kći u nekoliko situacija udarila bebu. Iako takvi postupci mogu biti vrlo opasni, a uz to predstavljaju vrlo neugodnu situaciju, postupak Vaše djevojčice nije neočekivan. Ona naprosto ne zna što bi radila s bebom, kako bi se s njome igrala. Ubuduće možete s djevojčicom porazgovarati o malim bebama i tome što se sve s njima može raditi (npr. podragati ih, dati im igračku, nasmijati ih, poškakljati...). Dopustite joj da s bebama provodi onoliko vremena koliko ona želi, jer forsiranjem možete izazvati samo suprotan učinak. Isto je tako potpuno razumljivo da su Vašoj kćeri puno zanimljivija starija djeca. Takva tendencija prisutna je tijekom gotovo čitavog razvojnog puta djeteta. Starija djeca mogu nas svačemu naučiti, zanimljiva su jer mogu i smiju puno više od nas, predstavljaju nam svojevrstan uzor, izazov.
U svom ste postu kao primjer problematične situacije spomenuli kupanje tijekom kojeg Vas djevojčica ponekad udari i čeka Vašu reakciju. U takvoj bi situaciji bilo dobro odmaknuti se (kako bi se spriječio nastavak udaranja) te istovremeno (ponovno) Ja-porukama djevojčici objasniti da Vas ti udarci bole i da ne želite da ona to radi; da nećete tolerirati takvo ponašanje. Rečenice poput "Ja ću plakati ako ćeš me tući" često se pokažu nekorisnima u razgovoru s trogodišnjacima jer oni još ne povezuju informacije i ne iščitavaju iz konteksta tako dobro kao odrasli. Naime, djeca te dobi ne znaju iščitati slijed: ako je udarim, to će je boljeti, pa će plakati. Stoga bi bilo dobro da se usmjerite na rečenice u kojima se izravno oslanjate na svoje osjećaje i osjete (npr. "Tužna sam", "Prestani to raditi, to me boli"blunk. Možete joj dati prijedlog što da radi dok se kupate (npr. da se igra s balončićima od sapunice, malo Vas poprska s vodom, itd.).
Čitajući Vaš post stekla sam dojam da Vas jako brine kćerin prkos, inaćenje, odnosno "histerični ispadi", pa smatram važnim pozabaviti se još malo tim problemom. Dobro ste primijetili da ovakvi postupci predstavljaju oblik ponašanja kojim Vaša kći ispituje granice do kojih može ići. Kao što ste naveli u svom postu, bacanjem po podu i plakanjem u nekim je situacijama uspjela ostvariti svoj cilj (kod bake i djeda). Djevojčica je kroz tih nekoliko iskustava naučila da takvim postupcima može postići ono što želi. Sada je zapravo zbunjena jer zna da ponekad bacanje i plakanje "pali", a ponekad ne i stoga ih u raznim situacijama prakticira. Zbog toga mislim da bi bilo dobro da razgovarate s bakom i djedom (i mužem) te zajedno dogovorite pravila kojih ćete se svi zajedno, dosljedno pridržavati u odgoju djevojčice. Prvo bi pravilo moglo biti da ne popuštate prilikom spomenutih "histeričnih ispada". Naravno, ukoliko se djevojčica samoozljeđuje, zbog njezine sigurnosti trebali biste intervenirati, ali nikako na način da joj date ono zbog čega je započela spomenuto neprihvatljivo ponašanje. Mogli biste, također, u razgovoru s djevojčicom (kad je smirena, jer vas prilikom histeričnog plača vjerojatno niti ne čuje) zajedno doći do nekih opcija kako zatražiti nešto na lijep način ili joj objasniti zašto joj u nekim situacijama jednostavno ne možete popustiti. Jedna od tih situacija zasigurno je prelazak ceste, kada je pod svaku cijenu morate držati za ruku. Mogli biste nabaviti slikovnice ili neke zanimljive brošure za djecu u kojima je kroz crtež i jednostavnu priču opisano kako se treba ponašati u prometu. Tako možete kroz zanimljiva, poučna, interaktivna druženja unaprijed pripremiti dijete na neke opasne ili neugodne situacije i izbjeći njezine neadekvatne reakcije.
Već sam na početku spomenula kako djeca u dobi od oko tri godine započinju razvoj svoje samo stalnosti, individualnosti, postaju "mali istraživači". Zbog toga držanje za ruku i slična pravila Vašu djevojčicu sputavaju u njezinom istraživanju i ona im se stoga opire. Jasnim i dosljedno postavljenim granicama s vremenom možete ju naučiti da postoje neke opasne situacije tijekom kojih nema vremena za igru.
Spomenimo još kako zasigurno na njezino ponašanje utječu i boravci u bolnici, česti posjeti liječnicima i stručnim suradnicima (logopedu), kao i česta, dugotrajna izbivanja oca. Pokušajte joj sve te stresove i nagle promjene olakšati; pripremajte ju razgovorom i osluškujte što ona želi, kako se osjeća, boji li se. Spomenuli ste kako "vidi" samo oca kada je on kod kuće i to je potpuno normalno jer ga se zasigurno jako zaželi. Važno je da zbog toga i njega pripremite i upoznate ga s pravilima i načinom odgoja kojeg prakticirate, s rutinama koje djevojčica i vi stvorite tijekom njegova izbivanja. Naravno da njegovim dolaskom nužno nastupaju neke promjene, ali pokušajte ostati maksimalno dosljedni i voditi što sličniji tempo života kao i inače.
Važno je napomenuti da je gotovo iluzorno očekivati ogromne, brze, nagle promjene, ali svakako, ukoliko se ponašanja koja ste opisali, bez obzira na Vaš trud i angažiranost, ipak učestalo intenziviraju i počnu značajno remetiti normalno funkcioniranje Vaše obitelji možda bi bilo dobro da se posavjetujete sa psihologom ili nekom drugom stručnom osobom.
Iz Vašeg sam posta stekla dojam da ste vrlo zabrinuti zbog činjenice da djevojčica najesen kreće u vrtić. Bilo bi dobro kad biste svoju kćer povremenim, "usputnim" razgovorima polagano pripremali za polazak u vrtić, ali pritom pripazite da razgovor usmjerite u pozitivnom tonu. Možete joj ukratko opisati kako izgleda jedan vrtićki dan, što se tamo radi, tko je sve tamo i slično. Potrudite se ne ju unaprijed zastrašivati pričama o kažnjavanju neposluha ili ju opterećivati svojim strahovima o teškoćama prilagodbe.
Ukoliko se želite još detaljnije pozabaviti tematikom odgoja djeteta, preporučila bih Vam knjigu "Vaše kompetentno dijete" Jespera Juula ili 'Odgajam li dobro svoje dijete' Gordane Buljan Flander i Ane Karlović.
Uživajte u svom djetetu!
Ako imate dodatna pitanja vezanih uz odgoj možete nazvati i besplatnu i anonimnu savjetodavnu liniju Hrabrog telefona svakim danom od 9 do 20 sati na broj 0800 0800. Također, Hrabri telefon ima i chat na www.hrabritelefon.hr, svakim radnim danom od 15 do 18 sati.

Sretno i lijep pozdrav,
Hana Hrpka, prof.