|
Hana Hrpka, prof. psih.
|
09.01.2012. 17:45
Poštovani,
Prvo bih Vam htjela zahvaliti što ste se odlučili obratiti ovim putem za pomoć. Iz Vašeg upita vidim da Vam je doista stalo do Vaše djevojčice i da joj želite najbolje.
Kao najveći problem navodite agresivnost Vaše petogodišnje kćeri, koja je usmjerena uglavnom prema majci i baki te najizraženija u situacijama odlaska u vrtić. U vrtiću s njom nemaju nikakvih problema, kao što i Vi navodite da nemate s njom problema, hvalite ju kao pametno i dobro dijete. Htjela bih reći da je razumljiva Vaša zabrinutost oko nastale situacije. Vaša kćer, s kojom inače nemate većih problema, odjednom počinje bacati stvari, urlati i udarati, a Vi se pitate što se događa. Vjerujem da to može biti šok roditelju. Drago mi je da ste to prepoznali i kao priliku da potražite stručnu pomoć. Također, drago mi je čuti da situaciju rješavate mirnim tonom i lijepim riječima. To samo dokazuje da se ona može na odgovarajući način riješiti, odnosno da nije eskalirala u nešto ozbiljnije. Drugim riječima, to što je Vi uspijevate smiriti znak je da se može smiriti. To Vam može pružiti osjećaj određene roditeljske kontrole nad svojim djetetom. Čini mi se da Vas najviše brine što je Vaša supruga nema u tolikoj mjeri.
Nije rijetkost da roditelji imaju različit odnos s djetetom, to je sasvim normalno. Naveli ste kako s Vašom kćeri imate dobar odnos, da se i družite i da ste bliski, no da joj uputite i prijekor ako smatrate dok je potrebno. Istovremeno, stil odgoja Vaše supruge i punice opisujete popustljivijim. Za suprugu ste naveli i da je vrlo vezana uz dijete, no uz manje iskazivanja osjećaja u vidu davanja pusa ili živahne igre. Bez obzira na različit odnos s djetetom koji je normalan s obzirom da nismo svi jednaki, u odgoju djece važno je postavljanje granica. Naveli ste kako joj nikada niste nametali neka ograničenja. Međutim, postavljanje granica djeci od strane roditelja je nužno. Na taj način djeca znaju što im je dozvoljeno, a što nije. Važno je imati na umu da to nije izraz grubosti roditelja, već struktura koja je djeci potrebna. Pritom je važno da takve granice budu vrlo jasne, konkretne i dobro definirane te da ih se roditelj uvijek pridržava. Djetetu je potrebno jasno reći što želite, primjerice da je sada vrijeme za vrtić i da želite da krenete bez svađe, a važno je i nagraditi dijete ako surađuje.
Djeca u različitoj dobi različito reagiraju na granice koje im roditelji postavljaju. Dok su djeca mala često su vrlo vezana uz roditelje, nakon čega slijedi razdoblje u kojem počinju istraživati i iskazivati svoju nezavisnost i samostalnost. U tom je periodu češći njihov bunt, tvrdoglavost i stalno propitkivanje granica, koliko su granice čvrste i mogu li ih zaobići. Možda će Vam biti lakše ako znate da je Vaša kćerka u razdoblju u kojem su takvi pokušaji češći no u ranijoj dobi. Ovdje je izuzetno važno strpljenje i dosljednost roditelja u postavljanju granica. Ukoliko ste postavili neko pravilo ili granicu te joj objasnili zbog čega ono postoji (npr. da udaranje i svađa nisu prihvatljivi ), ustrajte u tom pravilu. Vrlo dobra ilustracija ovoga je čest primjer s djetetom koje „podivlja“ u trgovini kako bi dobilo željenu čokoladicu ili igračku. Ukoliko roditelj popusti, dijete će naučiti kako je to način na koji može dobiti ono što želi te ponavljati takvo ponašanje. Ukoliko roditelj izdrži dok se dijete ne smiri, ne popustivši mu, dijete vrlo vjerojatno više neće pokušati. Stoga, dijete ima pravo pokušati probiti granicu, no roditelj jednako tako ima pravo držati se postavljene granice. Roditeljima se to često čini kao grubo prema djetetu, pogotovo kad ono plače, moli i dere se, no ako ste sigurni u postavljeno pravilo, držite ga se. Na taj način se zapravo djeci daje struktura i sigurnost koju trebaju, daje mu se poruka da su roditelji dosljedni i da znaju što čine.
U vezi toga što ste rekli da pokušavate pustiti svoju suprugu i kćer da to same riješe, a Vi intervenirate kad primijetite da je otišlo predaleko, savjetovala bih Vam da takve situacije odmah zajednički rješavate. Jedna prednost toga je što zajedno imate veći utjecaj na dijete, a druga je ta da Vaša djevojčica vidi da i mama i tata imaju isti stav, od kojega neće popustiti.
Važno je i da se pokušate što više usuglasiti oko odgoja. Ukoliko jedan roditelj zastupa jedno stajalište, a drugi ga pobija, trud oko dosljednosti bit će uzaludan. Stoga, Vaša kćer mora znati da su stav Vaše supruge i Vaš stav u ovoj situaciji jednaki te da ga ona svojim ponašanjem (bila to agresivnost ili što drugo) ne može promijeniti. Ovakav stil odgoja nije jednostavno usvojiti, pogotovo ako je dosadašnji stil odgoja bio usmjeren na popuštanje. Popuštanjem dijete trenutno dobiva što želi, no to za njega dugoročno nije dobro iz razloga što tada ono uči da ima kontrolu nad roditeljima, a ne obrnuto. Dijete ne želi biti roditelj, zapravo ne želi imati toliku kontrolu. To je prevelika odgovornost za njega, no ono će tu kontrolu preuzeti ukoliko to ne učine roditelji. Stoga, djeci je potrebno roditeljsko postavljanje granica. Možda će Vam se ovo učiniti grubo, no pritom ne mislim na korištenje sile ili na fizičku kontrolu, već na jasno i dosljedno postavljanje granica, objašnjavanje zašto su određene granice postavljene i zašto je važno da ih se pridržava. Naravno, dijete će zasigurno nekoliko puta prekršiti postavljena pravila. Na taj način propitkuje granice i uči koja su pravila važna i ozbiljna, a koja u određenim okolnostima mogu biti prekršena. Izrazito mi je drago čuti što situaciju rješavate mirnim tonom i lijepim riječima. Već sam prethodno napisala kako je to znak da se ona može riješiti, no to je i znak kako Vi kao roditelj znate izaći na kraj s tom situacijom bez svađe i ružnih riječi, što je veoma važno.
Također, možemo pokušati istražiti što stoji iza njene agresivnosti. Agresivnost je ponašanje djeteta te obično izvire iz snažnog osjećaja ljutnje. Ponekad je to odraz osjećaja bespomoćnosti. Dijete se ponaša na agresivan način ukoliko ne zna na koji bi drugi način izrazilo svoju ljutnju. Mnogi su od nas učeni kako je ljutnja nešto loše, nešto što ne bi trebalo iskazivati. Ovakva pogrešna uvjerenja katkad uzrokuju da se teže nosimo s ljutnjom naše djece. No, ljutnja je sasvim prirodna. U dječjem svijetu postoji mnogo situacija i događaja koji uznemiravaju i ljute djecu i to je sastavni dio njihovog života. Roditeljeva uloga ovdje je dozvoliti djeci da prožive sve svoje osjećaje i nauče ih prihvatljivo usmjeriti.
Ne znam jeste li pokušali u takvim trenutcima pitati kćer što ju ljuti. Možda je u pozadini neka njena potreba koju ne zna na drugačiji način izraziti. Vrlo često, dijete je u stanju izreći točno što osjeća. No, ponekad mu treba pomoći opisati osjećaje. Pokušajte joj objasniti kako je ljutnja prihvatljiva, no agresija nikako nije. Osim toga, možete joj ponuditi neke druge, Vama prihvatljive načine iskazivanja ljutnje, gdje se možete poslužiti osobnim primjerima (primjerice, „Ovo ja činim kad sam ljut...“)
Djeca se često ponašaju agresivno kad ne znaju drugačije, odnosno kad imaju osjećaj da im ništa drugo ne preostaje. Također, djeca se znaju ponašati agresivno kada nauče da time mogu dobiti što žele. Ako joj i jednom popustite „za mir u kući“, dijete će vrlo brzo naučiti da je to način na koji može postići ono što želi. Važno je da zna kako svojom agresivnošću ne može manipulirati. Moguće da je navikla da svojim ponašanjem ima veći utjecaj na mamu i baku, pa to i koristi.
Nadalje, naveli ste kako je Vaša supruga vrlo vezana uz dijete, kako ne mogu jedna bez druge i kako čak spavaju zajedno. To upućuje na postojanje vrlo velike povezanosti u njihovom odnosu. Kako ste napisali da se „ispadi“ agresivnosti najčešće događaju pred odlazak u vrtić, moguće je da Vaša djevojčica pokazuje znakove straha od odvajanja. Odmah bih htjela jasno napomenuti da to na temelju informacija koje zasad imam ne mogu zaključiti. No, svakako bih htjela nešto napisati o tome, a Vi onda možete prosuditi prepoznajete li koje od znakova.
Ukratko, strah od odvajanja ili separacijska anksioznost je strah napuštanja sigurnosti emocionalno bliskih osoba ili doma djeteta. U predškolskoj dobi može se pojaviti kao strah od ostajanja u vrtiću. Povremena odbijanja odlaska u vrtić normalna su i očekivana i ne treba ih posebno isticati ako dijete u većini vremena rado i s uživanjem tamo odlazi. Separacijska anksioznost u ozbiljnijem smislu najčešće se javlja u djece koja su posebno osjetljiva na odvajanje od za njih bitnih osoba (majke, oca, bake ...) ili od prostora stana/kuće.
Neki od znakova separacijske anksioznosti su ekstremna nelagoda zbog separacije koja u ekstremnom obliku dostiže panične razmjere, morbidne brige o potencijalnoj opasnosti koja prijeti obitelji i ekstremno izražena potreba i zahtijevanje djeteta da ponovno bude s osobom kojoj je privržena. Pri pokušajima odvajanja, dijete se oštro protivi i suprotstavlja svim sredstvima, što obično rezultira ostajanjem s osobom kojoj je privržena – na taj je način izbjegavajuće ponašanje potaknuto. Period u kojem se javlja separacijska anksioznost vrlo je težak za dijete i za roditelja.
No, kako ste napisali da u vrtiću svi hvale Vašu dijete i da se ono očito jako dobro uklopilo, nisam sigurna radi li se o ovom problemu. Pritom, iz Vašeg upita nije mi jasno koji je razlog da Vaša supruga i djevojčica spavaju zajedno. Moguće je da djevojčica dolazi u razdoblje u kojem traži veći stupanj samostalnosti, što je i prirodno, samo ne zna to na pravi način iskazati. No, kako ste rekli i da ne može bez mame ni sekunde, čini mi se da je moguće stvoren ovisan odnos te da bi moguće bilo dobro poraditi na osamostaljivanju djeteta, naravno u skladu s njenom dobi. U ovom slučaju Vam može biti od pomoći stručna pomoć koju ću detaljnije predložiti nešto kasnije.
Dijete koje je posebno prkosno može ljutito reagirati kako bi kontriralo osjećaju ovisnosti i strahu od gubitka. Ponekad djetetovo ponašanje potiče roditelja da postavi jasnije granice i pravila, objasni ih detaljnije ili napravi promjene u djetetovoj okolini. Drugim riječima, dijete može naučiti da je ljutnja način kojim će odraslima ukazivati na sve što nije u redu.
Na kraju bih voljela reći kako suočavanje s ljutnjom djeteta može biti jedan od najtežih trenutaka roditeljskog posla i izazvati cijelu lavinu emocija, od iscrpljenosti do „kidanja“ živaca. Vjerujem da se i Vaša supruga tako može osjećati. Ne zaboravite da je i Vaša supruga ta koja treba Vašu podršku i pomoć, a ne samo djevojčica. Saslušajte svoju suprugu otvoreno, izrazite brigu za njene osjećaje, pokušajte s njom otvoreno razgovarati, o njenim osjećajima i njenom viđenju cijele situacije. Često roditelji postanu u tolikoj mjeri usmjereni na rješavanje problema njihovog djeteta, da zanemare jedno drugo u toj situaciji. Vi itekako možete biti izvor podrške svojoj supruzi, ukoliko joj pristupite iz pozicije ne optuživanja ili okrivljavanja za nastalu situaciju, već iz pozicije brižnosti i iskrenog zanimanja.
U svakom slučaju, ukoliko se agresivnost Vaše kćerke nastavi, uputila bih Vas da se obratite za daljnju stručnu pomoć.
U sklopu udruge Hrabri telefon djeluje i besplatno Savjetovalište za roditelje, gdje roditelji imaju priliku individualno razgovarati sa stručnjakom i dobiti konkretnije savjete te podršku. Stoga, ako ste i Zagreba možete se besplatnonaručiti. Adresa je Bože i Nikole Bionde 32 (naselje Borovje). Broj telefona je 01 6117 190, a moguće je nazvati radnim danom od 10 do 19 sati.
Također, možete se obratiti i Poliklinici za zaštitu djece grada Zagreba gdje možete dobiti stručni savjet i procjenu težine situacije. Možete nazvati i dogovoriti susret na telefonski broj 01 3457 518, na koji ćete vjerojatno zbog gužve morati neko vrijeme pričekati. Uputnicu možete dobiti od pedijatra, a možete se naručiti i ako niste iz Zagreba. Poliklinika se nalazi u centru Zagreba, na adresi Đorđićeva 26.
Svakako mislim da je dobra ideja u Vašoj situaciji potražiti pomoć, pogotovo ako se ona nastavi. Putem foruma je vrlo teško zahvatiti bitne pojedinosti i savjete, kako s Vaše, tako i s naše strane. Iz tog razloga Vam toplo preporučam da potražite stručni savjet na jednoj od navedenih adresa. Ukoliko niste iz Zagreba, slobodno nam se obratite s upitom o drugim savjetovalištima za roditelje u Hrvatskoj.
Naravno, ukoliko želite, možete ponovno pisati ovdje ili nazvati besplatnu i anonimnu savjetodavnu liniju Hrabrog telefona na broj 0800 0800 svakim radnim danom od 9 do 20 sati ili im se obratiti putem chat-a svakim radnim danom od 15 do 18 sati na www.hrabritelefon.hr.
Još jednom Vam želim zahvaliti što ste nam se obratili. Uvijek mi je drago kad su roditelji otvoreni prema potrebama svog djeteta i kad su spremni potražiti stručnu pomoć. Roditeljstvo je, koliko god bilo ugodno razdoblje, puno neočekivanih problema u vezi kojih nam je ponekad potrebna pomoć. Traženje pomoći je znak da želite biti još bolji roditelj svom djetetu, u čemu Vas itekako podržavam.
Lijep pozdrav,
Hana Hrpka, prof.
|
