|
Hana Hrpka, prof. psih.
|
07.04.2011. 01:10
Poštovana,
Zahvaljujem Vam na ukazanom povjerenju, drago mi je što ste nam se odlučili obratiti.
Čitajući sve što ste napisali, vidim kako ste doista zabrinuti za Vaše dijete, i prvo želim pohvaliti činjenicu da brižno pratite kako se Vaše dijete osjeća.
Postoji nekoliko stvari koje bi mi pomogle da bolje shvatim situaciju, pa me tako primjerice zanima žali li se djevojčica na iste tegobe koje ste naveli i kada boravi u školi? Jeste li razgovarali sa školskim osobljem, primjećuju li oni kakve promjene u ponašanju djeteta?
Također, bitno je da se biološki uzroci fizičke senzacije kod djeteta potpuno isključe pa Vam savjetujem da to prvo eliminirate kao uzrok tegoba koje dijete doživljava i to na način da se opet obratite pedijatru kako bi eventualno napravio kompletnu laboratorijsku obradu, uzorak stolice, krvna slika itd. Dobro ste učinili kada ste djevojčicu odveli liječniku, no možda bi bilo dobro da pokušate obaviti i navedene pretrage.
Nadalje, naveli ste kako ste i Vi i liječnik pokušali dijete uvjeriti kako joj nije ništa; bilo bi dobro kada biste pokušali potaknuti razgovor o tome gdje i što ju boli te vidjeti kada je najviše boli, razgovarati s djetetom o osjećajima i reći kako se Vama uvijek može obratiti, ne samo za fizičku bol, već i ako se nešto ružno dogodi, kada je tužna ili nezadovoljna. Ponekad djeca sa svojom okolinom komuniciraju kroz žaljenje na fizičku bol, a problem može biti potpuno drugačije prirode (od sitnica kao što je svađa s prijateljicom u školi do ozbiljnijih problema).
Isto tako, s obzirom na dob djeteta, bilo bi dobro i porazgovarati o tome čega se još plaši osim fizičke boli (takav razgovor ne treba forsirati, ali pokušajte dijete potaknuti da govori o tome, naravno u prikladno vrijeme, dok nije crtić na TV-u ili netko od gostiju/ukućana s vama).
Rekli ste kako Vaša djevojčica u posljednje vrijeme često plače; tada je u redu djeci reći kako je u redu i plakati, no da mama ili tata moraju znati radi čega plače; na taj način svome djetetu dopuštate emocije, dajete do znanja kako ima pravo i biti tužna ako se tako osjeća, no da Vas interesira i zašto je to tako, kako biste joj mogli pružiti pomoć. Iz svega što ste napisali, vidim kako ste jako bliski s vašom curicom i to je jako lijepo čitati, očito je da dijete nešto muči, no pozitivno je to što ima povjerenja u odnos s Vama te utočište u svojim malim strahovima pronalazi u Vašoj ljubavi, radi toga Vas je i tražila da joj kažete kako je volite.
Ukoliko se stanje djeteta ne promijeni u iduća dva tjedna te nakon što obavite ranije spomenute pretrage, bilo bi dobro obratiti se stručnjaku u školi ili domu zdravlja kako bi porazgovarao osobno i s Vama i s djetetom.
Moguće je i da djetetu u ovom periodu života jednostavno odgovara više pažnje koju je dobivalo za vrijeme bolesti. Pretpostavljam kako je ove školske godine i krenulo u školu, a to sve može biti uzrok stresa. U svakom slučaju i Vi pratite jesu li se kakve promjene u djetetovoj svakodnevnici dogodile (preseljenje, bolest poznanika, doista bilo koja druga promjena u okolini).
Voljeli bismo dobiti povratnu informaciju od Vas kako se situacija razvija.
Također, ukoliko biste željeli dobiti još koji savjet vezan za Vaše dijete, možete se obratiti i na besplatnu i anonimnu savjetodavnu liniju Hrabrog telefona na broj 0800-0800, svakim radnim danom od 9-20h ili na chat Hrabrog telefona, koji možete pronaći na internet stranici www.hrabritelefon.hr, svakim radnim danom od 15-18h.
Želim Vama i Vašoj obitelji puno sreće!
Hana Hrpka, prof.
|
|
Ruzica65
|
20.04.2011. 11:20
Postovana doktorice,
Mnogo se zahvaljujem na vasem odgovoru i vremenu koje utrosite da pomognete nama koji trebamo vasu pomoc.Nisam se jeavljala malo duze zato sto smo bili na odmoru i za vrijeme odmora nasa djevojcica je bila ona stara,srecna razdragana i vesela.Samo se 2-3 puta pozalila na bolove u stomaku ali na kratko i poslije nekoliko mojih umirujucih rijeci to se smirilo.Nakon povratka kuci imali smo jos 2 dana da ostanem kuci prije polaska u skolu i na posao i ona je bila sasvim dobro.Prvi dan u skoli je protekao super,vratila se srecna i zadovoljna jer je bila u centru paznje taj dan i svi su je ispitivali kako je bilo moru i ona to obozava da se oko nje nesto desava(takva je bila oduvjek) medjutim naredni dan kad je trebal da izadje iz auta ispred skole pocela je da place i noge joj se tresle i kaze da je boli stomak i da joj je hladno.Imala je neku vrstu groznice.Ja sam je umirivala i vodila je u toalet i imala je rijetku stolicu,tipicnu "nervoznu stolicu" i ja s aam je ubjedila da je zbog toga bolio stomak i da ce poslije obavljene nuzde sve da bude dobro i da mama i tata moraju ici na posao a da se njoj nosta lose ne moze desiti i jedva je pristala na to ali nije bilo drugog izbora,jer sam se bojala ako popustim i vratim se kuci sa njom da ce se to ponoviti i naredni dan.Poslije sam zvala u vrtic i pitala kako je i objasnila sta se tog jutra desilo i zamolila ih da pripaze malo vise na nju i da joj daju stalno neki zadatak da ne bi ostala sama,jer onda ona odmah pocne da razmislja i uhvati je strah,panika.Tako su i radila i dan je prosao dobro i ona se vratila iz skole sretna a ja s posla iscrpljena od iscekivanja da li ce me zvati na posao i kako se ce se dan zavrsiti.Ja sam poslije vrtica nazvala i njenu uciteljicu i objasnila situaciju koja se desila to jutro i trazila sam sastank sa njom da vidim njena zapazanja u vezi moje kcerke,iako ona u razgovor preko telefona je odmah rekla da nista do tada nije primjetila u njenom ponasanju.Dogovorile smo se da je posmatra sedam dana i ja cu onda da se sastanem sa njom i da vidim sta ce ona da mi kaze.U isto vrijeme pricam i sa kcerkom i polako se pocela otvarati i pricati o dogadjajima u skoli i dosla sam do zakljucka da ima jedna djevojcica koja je nervira jer se ponasa kao vodja i svi moraju da rade kako ona hoce a ako nece zabranjuje im da se igraju,sto se mojoj kcerki desilo vec nekoliko puta i ona mene pita,"sto sam ja mama drugacija od druge djece"Ona je jako pravicna malo cak i previse i ne ostvaruje dobar kontakt sa slobodnijom i nemirnom djecom sto je slucaj ove djevojcie.Sad ne znam koji savjet da joj dam u vezi te djevojcice.Ako joj kazem probaj da se igras sa drugim djevojcicama ona kaze ali nemam s kim jer se one sve igraju skupa i prihvataju pravila ove djevojcice "vodje' a ona moja curica ako odbije ta pravila ova joj ne da se igra i ona onda ostaje sama i zatvara se u sebe,ako joj kazem da se igra to je opet protiv njenih pravila jer ona ne moze da prihvati naredjenja na grub nacin.Znam da sam sve opisala malo konfuzno ali toliko toga za reci a ovim putem pokusavam da kazem sto vise u sto manje redova.Treba mi vas savjet u vezi sa ovom djevojcicom jer mislim da je ona uveliko doprinjela ovakvom njenom ponasanju.Da li izbjegavati i na koji nacin ili pokusati da bude prijateljica sa njom iako je ne voli sto mi je vec rekla.Da napomenem da mi zivimo u Canadi i moja djevojcica je vec 2 razred osnovne skole i vrlo je dobra u skoli i uci u isto vrijeme nas jezik,francuski i englesi i tu nema nikakvih problema,cak je medju boljima u razredu.
Zahvaljujem se jos jednom na vasoj pomoci koja mi mnogo znaci i pomaze.
Sve najbolje zelim i Vama i Vasoj familiji i lijepo provedite Uskrsnje praznika
|
|
Hana Hrpka, prof. psih.
|
27.04.2011. 18:25
Poštovana,
Zahvaljujem Vam na javljanju, jer, osim što je meni kao stručnjaku uvijek drago čuti povratnu informaciju, na taj način pomažete i drugim roditeljima koji se suočavaju sa sličnim iskustvima s djecom.
Drago mi je što je Vaša djevojčica u vremenu provedenom s Vama na odmoru bila opet „ona stara“, vjerujem kako je to bilo ohrabrujuće za Vas kao brižnog roditelja i da ste doista uživali u aktivnostima s djetetom.
Nisam najbolje razumjela, jeste li obavili preglede kod pedijatra s djevojčicom kako sam Vam savjetovala ranije? To je kod djece dobi Vaše djevojčice uvijek jako bitno, bez obzira postoje li psihološki razlozi zbog kojih bi dijete moglo doživljavati fizičke tegobe i senzacije. Odlično je što Vaše riječi umiruju dijete, to ukazuje na njezino povjerenje i sigurnost u odnosu s Vama.
Ako sam dobro shvatila, kada je djevojčica prvi dan bila u školi, po povratku doma se nije žalila na bolove i mučninu te Vam je ispričala kako joj je bilo lijepo, no unatoč tome idući dan se nije željela vratiti u školu te je neposredno prije rastanka s Vama rekla kako joj je loše. Reakcija djeteta koju ste opisali, odnosno groznica, bolovi u trbuhu i dijareja mogu ukazivati na povišenu anksioznost, ali je potrebno onda napraviti i laboratorijske pretrage (iz Vaše poruke nisam razumjela jeste li ih već obavili). Kada dijete ima takvu fizičku reakciju, možda bi bilo najbolje da je odmah odvedete liječniku ako ste u mogućnosti, jer opisane simptome ne možemo tretirati kao bezazlene. Danas je zbilja teško uskladiti brigu o djeci i roditeljske obaveze s onim poslovnim te se nekada kao roditelji nađemo u situacijama u kojima nemamo izbora i vjerujem kako ni Vama nije jednostavno odgovarati na sve zahtjeve Vašeg djeteta kada imate i profesionalnu odgovornost na sebi. U pravu ste kada kažete kako je bitno biti dosljedan u svojim odlukama te da bi popuštanje djetetu moglo biti dugoročno štetno, no kako bismo bismo bili sigurni kako postupamo ispravno, potrebno je točno znati što se s djetetom događa. Upravo iz tog razloga Vam još jednom naglašavam potrebu za uvidom u potpuno zdravstveno stanje djevojčice, jer jedino multidisciplinarnim pristupom tegobama koje ste stvarno lijepo opisali možemo biti uvjereni o čemu se radi. Moram priznati kako mi se, čitajući Vas, ipak čini da je uzrok ponašanja i senzacija Vaše kćeri psihološke prirode, bilo bi dobro, kako biste bili mirni, da odvedete djevojčicu i na pretrage.
Komunikacija sa školom ili vrtićem je jako bitna, odlično je što ste zvali i razgovarali s učiteljicom, a bitno je da i oni znaju što se s njom događa dok je doma, kao i da Vi imate uvid u njezino ponašanje kada boravi u školi. Napisali ste kako dijete kada ostane samo uhvati strah i panika jer počne razmišljati, jeste li doznali o čemu tada konkretno razmišlja? Je li to još uvijek strah od bolesti ili razmišlja i o nečemu drugome?
Vjerujem kako Vas opterećuje čitava situacija, odnosno konstantan strah o toga što će se dogoditi, iščekivanje hoće li se kćerkica opet žaliti na bolove te da Vam je teško kao majci jer želite najbolje Vašoj djevojčici. Ponekad se možemo osjetiti nemoćnima, i to je u redu, jer i roditelji imaju pravo na osjećaje, umor i iscrpljenost. Kako se Vi osjećate?
Pametno je što ste odmah nazvali učiteljicu i dogovorili sastanak, i jako je bitna informacija da ona ne primjećuje da se s djetom ništa ne događa dok je u školi, ali odlično što ste tražili da obrati pozornost na ponašanje kćerkice.
Bitno je učiti dijete da se obrati roditelju u vezi svih problema koje ima te uvijek imati vremena za razgovor. Jako je pozitivno što vam se kćer obratila s problemom koji ima u školi s drugom djecom, vjerujem da joj je teško i da će joj već i sam razgovor s Vama pomoći u nošenju s osjećajima i situacijom koju prolazi dok je tamo.
Ako sam dobro shvatila, djevojčici je zapravo zabranjeno sudjelovati u igri. Vjerujem da Vam je bilo teško čuti njezine riječi, "sto sam ja mama drugacija od druge djece" te možete zamisliti koliko pitanja radi toga dijete ima, koliko je zapravo ta situacija muči i koliko je zbunjuje. U dobi Vašeg djeteta je tipičan egocentrizam, odnosno gledanje svega polazeći od sebe pa je razumljivo i logično da dijete sebe krivi za sve što se događa, odnosno misli kako je ona razlog što nije uključena u igre u školi. To može biti iznimno veliki teret djevojčici i bilo bi dobro da joj pojasnite da nije u radu isključivati druge iz igre samo zato što vas te žele slušati, ali da moramo prihvaćati različitosti među ljudima koji nas okružuju. Isto tako, savjetujem da informirate i učiteljice, jer je njihova dužnost djecu poučavati i o odnosima, ponašanju i pravilima dok su pod njihovim nadzorom, a vjerujem kako su i one educirane za nenasilno rješavanje sukoba djece.
Kada kažete kako je Vaše dijete pravedno, na što točno mislite, možete li mi malo detaljnije objasniti? U redu je poticati dijete da postupa ispravno i pravedno te da zastupa svoje stavove i mišljenja, ali da u tome pokazuje razumijevanje i za druge, odnosno da može prihvatiti kako nisu sva djeca ista.
Možda bi bilo zgodno da učiteljice pomognu djeci dogovoriti se tko koji dan odlučuje o pravilima igre, odnosno da to jedan dan učini djevojčica koju ste spomenuli, drugi vaša kćer, treći netko od ostale djece.
Napisali ste kako Vaše dijete voli biti u centru pažnje, a to je zapravo isto što ta djevojčica radi, čini mi se kako njih obje vole biti dominantne te možda radi toga dolazi do sukoba odnosno neslaganja.
U redu je što Vaše dijete ne prihvaća naredbe a pogotovo ukoliko su izrečene grubim izražavanjem, to govori kako na to nije naučila te kako vi niste s njom postupali na takav način.
Roditeljski stavovi o odgoju se razlikuju od osobe do osobe, što ne znači da je neki boli ili lošiji, no očekivano je kako će se djeca u društvu ponašati na sličan ili isti način na koji su naučila biti tretirana doma s obitelji. Nadalje, grube zabrane i agresija nisu nešto što treba tolerirati te je u ovakvoj situaciji nužno računati na kooperativnost škole i učiteljica i savjetovati se i s njima i sa psihologom ukoliko ga škola ima, kako bi se djetetu osigurala dobra podrška, ali i kako bi se došlo do najboljeg načina rješenja problema. Univerzalan savjet nažalost ne postoji, ono što Vi možete još učiniti je u kontinuitetu razgovarati s djetetom te ga učiti da Vam se obraća, kako sa lijepim stvarima, tako i sa problemima, učiti je da prihvaća različitosti među djecom, da zastupa svoje stavove ali da poštuje i druge te tražiti pomoć učiteljica u rješavanju ovakvih situacija.
Našu djecu ne možemo prisiliti da vole ili da se žele družiti s nekime tko im se ne sviđa, ali ih možemo podučavati da im neće uvijek svi odgovarati, kako se nećemo uvijek slagati sa svima i biti u centru pažnje, ali da je i to u redu i da to ne znači kako je problem samo u nama ili da smo zato lošiji. Na taj način kao roditelji svoju djecu pripremamo na život i na nošenje sa situacijama u kojima nećemo moći uvijek intervenirati. Na tom putu nam je nekada lakše, nekada teže, ali je dio roditeljske uloge, i ispunjavajuće i iscrpljujuće dužnosti koja je na nama.
Sve najbolje,
Hana Hrpka, prof.
|
