Dječja psihologija


Da bi mogli slati poruke na forum trebate se prijaviti. Novi korisnici mogu se registrirati ovdje. Molimo vas da prije registracije pročitate Pravila za korištenje foruma.

Broj tema: 432 | Broj poruka: 1417

anonymous

Hana Hrpka, prof. psih.

Hrabri telefon
Zagreb, Draškovićeva 72


desetogodišnjak koji često plače


Morate biti prijavljeni kako bi imali pristup forumu. Prijaviti se možete na sljedeći način: ovdje

Autor Poruka

JASNA

17.03.2010. 02:32

Poštovani,

imam starijeg sina , 10,5 godina i mlađeg 5 godina. Stariji sin rođen je kao neurorizično novorođenče, no hvala Bogu, iako je imao krvarenje u mozgu II stupnja, sve se dobro završilo bez ikakvih motoričkih smetnji.
Jako je inteligentrno dijete, što sa nam najavili sa 3 mjeseca pri UZV mozga pregledom mozgovina, rano je naučio čitati, pisati, odličan je učenik, uspješan u školi, sportu....
Nije išao u vrtić već u malu školu i bojali smo se socijalizacije ,međutim i tu je sve prošlo kako treba.
Iako je uvijek pokazivao strah od odvajanja, unatrag dvije godine to se intenziviralo na način da što je stariji sve češće plaće i teže se odvaja. Teže mu pada odlazak na pripreme sa klubom,, prilikom kratkotrajnog odlaska kod rodbine, odlazak na more, uvijek plače ili što on odlazi ili što netko odlazi.
Opterečuje se stvarima kao što su što će biti kada baka umre ?(dosta je vezan) ,sjeti se zašto je umrla neka draga osoba, kako će se nakon završetka 4. razreda odvojiti od učiteljice i počne plakati. I sam je svjestan da se opterečuje stvarima koje predstavljaju jedan životni tijek ali ne može to kontrolirati. Ne može odagnati ružne misli koje mu stvaraju tu nelagodu, samo se sjeti i onda krene .Kao dijete je bio jako aktivan, malo je spavao, puno je bio budan a tako je i sada.
Ne može dugo biti na jednom mjestu. U školi nemamomo apsolutno nikakvih problema osim što se sada i tamo zna rasplakati ako ga npr. netko za nešto krivo optuži, ako misli da je netko ili nešto nepravedno-počne plakati. No nije to tako često. Van kuće je plah a u kući je do nedugo bio naukrotiv, svađao se sa svima, svađao se sa mlađim bratom ,bakama i djedovima, bio je dosta grub. Sada se to smirilo ali je postao pre, pre, pre osjetljiv .

Molim Vas za mišljenje, budući da ide sve stariji i on to ne može kontrolirati. zbog toga doživljava neugodnosti i toga je svjestan.
Zaista razgovaramo s njim ali nema uspjeha.

Hvala.

Hana Hrpka, prof.

28.03.2010. 15:42

Poštovana,

U prvom redu bih pohvalila Vaš vrlo pozitivan roditeljski pristup. Ne samo da opisujete i uzimate u obzir cijelu kronologiju sinova razvoja već i njegovo cjelokupno funkcioniranje u svim aspektima: školi, sportu, s prijateljim, s ukućanima...Vaša uključenost u problem je očigledna i tu ne postoji ni jedna zamjerka ili preporuka nečega što ste propustili, a što biste još dodatno mogli učiniti u svojim odgojnim postupcima.
Pritom prvenstveno mislim na razgovor sa sinom i pokušaj njegova osnaživanja i uvida u razloge takvih reakcija i mogući utjecaj na to da on sam stvori mehanizam koji će mu pomoći da sve te događaje prihvati kao normalan životni tijek. Iz razgovora Vi zaključujete kako je on svjesan misli koje nečim izazvane krenu, gomilaju se do stupnja kada se više ne mogu kontrolirati i izazovu neprilagođene i burne reakcije koje ne samo zbog uzroka (stvarnog straha od odvajanja) postaju problem nego i zbog učinaka koja imaju na okolinu pa se kao bumerang vraćaju stvarajući dodatni osjećaj neugode i neprilagođenosti što dodatno otežava situaciju.
U kontekstu svega dosad napisanog preporučila bih Vam razovor sa stručnjakom, dječijim psihologom koji bi procijenio je li takvo ponašanje uopće zabrinjavajuće, predstavlja li samo razvojnu fazu kroz koju će vaš sin proći ili su potrebne neke intervencije poput razgovora sa psihologom i dr. Kao prvi korak k tome možda bi bilo mudro porazgovarati s njegovom učiteljicom da iz njezinog pogleda na problem i Vi dobijete širu sliku te sa školskim psihologom ili drugim stručnim suradnikom koji su dužni barem dati svoje mišljenje i daljnje preporuke kome biste se mogli obratiti u Vašem gradu. Pritom vam prilažem i broj Klinike za dječje bolesti Zagreb 01 4600-111 i Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba: 01/ 3457-518 kojima se možete obratiti za pomoć.
Pritom imajte na umu da čak i mi odrasli jako teško podnosimo udaljenost, razdvajanja i smrt, pa čak i pomisao na smrt bliskih osoba i da ćemo se bez obzira na našu psihičku stabilnost i spremnost na te događaje uvijek iznova slomiti. Preokupacije Vašeg sina možda se čine pretjerane, ali one su samo malo jači oblik onoga što svi doživljavamo i što nas sve žalosti.

Srdačan pozdrav!
Hana Hrpka, prof.