|
Autor
|
Poruka
|
|
Anastazija5
|
13.12.2015. 17:20
Poštovani,
prije nešto više od 2 mjeseca, dečko je prekinuo našu vezu. Iako smo bili zajedno tek godinu dana, u mojoj dobi od 17 godina to nije malo. Kažu da se prva ljubav teško preboli i znala sam da neće biti lako, međutim, u ovih 2 mjeseca život mi se sasvim promijenio. Tjedan i pol nakon prekida čitala sam knjigu i slova su mi postala mutna, kamo god sam usmjerila pogled vidjela sam bljesak, počelo mi se vrtjeti i cijelim sam tijelom osjećala trnce i slabost, nakon otprilike 20 minuta javila se jaka glavobolja, smetala mi je svijetlost i buka. Obiteljski je liječnik rekao da se najvjerojatnije radi o migreni, pošto još radim pretrage ne znam je li o tome riječ. Glavobolja mi se od tada javlja svakih nekoliko dana, iako nije onako jaka, ipak zahtjeva da popijem tabletu. Puno učim i stalno sam nad knjigama, moguće da je i to uzrok, iako bih prije rekla da je uzrok prekid veze. Jaka je glavobolja samo jedna u nizu loših pojava koje mi se javljaju u zadnje vrijeme. Koncentracija mi je strašno slaba, ne mogu se koncentrirati na učenje ni čitanje (pa ni onih knjiga koje sam prije čitala s užitkom). To me dovodi u strašno napeto i stresno stanje, idem u gimnaziju koja traži puno od učenika, a ja se nikako ne mogu koncentirati na učenje. Koliko god da spavam, nikada se ne osjećam odmorno, stalno sam umorna i nenaspavana. Na sve sam stvari u životu počela gledati pesimistično. Fali mi ona stara ja koja je bila uvijek vesela i optimistična. Živciraju me sitnice, često planem, recimo na mlađeg brata, a samo malo kasnije imam strašnu grižnju savjesti i osjećam se kao najgora osoba na svijetu. Moje su velike želje i ciljevi odjednom postali potpuno neostvarivi, izgubila sam samopouzdanje... Pokušavam izgledati normalno, biti nasmijana kao nekad, dobro raspoložena, ali zapravo se uopće ne osjećam tako. Osjećam nekakav grč u unutrašnjosti, ničim nisam zadovoljna. Poželim otići nekamo daleko sama ili pak samo trčati ili hodati do potpune iznemoglosti. Bojim se da je ona stara ja nestala i da se nikada neće vratiti. Puno sam razgovarala s majkom nakon prekida i s prijateljima i svi su mi oni bili podrška i još uvijek su, ali čini se da nitko ne može izliječiti tu užasnu bol koju osjećam. Ne znam više što da radim, kako da si pomognem... Sve sam više umorna od svega. Molim vas, dajte mi savjet. Hvala.
|
|
Hana Hrpka, prof. psih.
|
22.12.2015. 19:15
Draga Anastazija5,
pročitala sam tvoj upit i jako me dirnuo. Žao mi je vidjeti kroz što prolaziš i što sve osjećaš. Prekid s prvom ljubavi nije lako proživjeti. Ipak, drago mi je što si unatoč tome što ti je teško, odlučila podijeliti što osjećaš i time mi iskazala povjerenje. To mi pokazuje da ne odustaješ lako od sebe i da se ipak nadaš boljemu.
Budući da si doživjela prekid veze koja je trajala godinu dana, voljela bih ti naglasiti da je razdoblje u kojem se sada nalaziš uistinu normalno. Emocije koje trenutno osjećaš: tugu, bol, beznađe, depresiju, besmisao, pasivnost, emocije su koje obično proizlaze iz takvog događaja. Ponekad rastanci ostavljaju dojam kao da je s drugom osobom otišao i dio nas. Gubimo njezinu blizinu, sigurnost, podršku... Želim ti naglasiti da je ovaj period privremen i da će proći. S obzirom na to da još radiš zdravstvene pretrage, teško mi je reći što je uzrok tvojoj glavobolji, ali važno mi je napomenuti da se nekad osjećaji koje potiskujemo mogu izraziti kao fizički simptomi. Voljela bih da znaš da je u ovom, za tebe teškom, razdoblju, prirodno da ne možeš obavljati sve svoje školske obaveze predano i s punom snagom kao prije. To ne znači da ćeš odustati od učenja, niti da ćeš se ovako zauvijek osjećati, već da manja učinkovitost nije neobična. Slično tome, rekla si i da ti se tvoji snovi i planovi trenutno čine neostvarivima. Za ovo razdoblje je to također očekivano, sada nije vrijeme za „velike ciljeve i ostvarenja“, nego je važno da ideš malim koracima; na primjer, možeš si odrediti male ciljeve za učenje i čitanje. Također, spomenula si i da se osjećaš stalno umorno i neispavano. Osjećaji gladi i pospanosti su prvi uzroci stresa te imaju veliki utjecaj na naše raspoloženje. Bilo bi dobro da si osmisliš ritam spavanja (kad ideš spavati i koliko sati).
Kažeš da si se promijenila, da više nisi vedra i optimistična kao prije. Na van, pred drugima, nastojiš biti dobro raspoložena, no tvoja ti unutrašnjost govori nešto drugo. Razumijem tvoju iskrenu namjeru da na taj način druge i sebe ne želiš opterećivati svojom krizom. No, pretvaranjem u nekoga tko nisi, nećeš si pomoći. Ako se osjećaš tužno, razočarano, ljuto, dobro je prihvatiti te emocije jer potiskivanjem možda samo nakratko zatomljuješ tu stvarnost koju proživljavaš. Važno je da pratiš sebe i svoje emocije i izraziš ih. Čitam i da ti je ponekad dosta svega pa brzo planeš. Tvoje ponašanje je nešto što možeš kontrolirati pa čak i u trenucima kada imaš osjećaj da je to teško. Vidim da imaš potrebu biti aktivna u ovom razdoblju što može biti vrlo korisno. Potrebno je proživjeti emocije, bilo da je to kroz pričanje, pisanje, slikanje ili fizičku aktivnost. Sama ćeš vidjeti što ti najviše odgovara. Trčanje ili neka druga sportska aktivnost pomaže ljudima da se „ispucaju“, da izbace van onu napetost koju osjećaju u sebi. Međutim, to nikako nije jednostavno kao što zvuči jer je tugovanje proces što znači da zahtijeva neke korake i vrijeme. Iako ti se čini da tvoji najbliži nekad ne mogu u potpunosti razumjeti kako je tebi te da ti ne mogu pomoći da se osjećaš bolje, njihova podrška ti može pomoći da proces tugovanja brže i lakše prođe. Stoga mi je drago da u svemu tome, imaš podršku obitelji i prijatelja koji te prate na tom putu.
Čitajući tvoj upit, vidim tvoju želju da ova faza prođe, da se možeš smijati od srca kao prije, da možeš normalno učiti i funkcionirati kao prije i stvarno vjerujem da to možeš. Promjena ne nastupa odmah, ali ja vjerujem da ti to možeš. Iz tvog upita vidim da si djevojka s puno interesa i želja u kojoj ima puno optimizma i sve te tvoje vrline ti omogućavaju da ovaj gubitak uspješno prebrodiš.
Hvala ti što si se javila, što si se odvažila na taj korak. Vjerujem da ni to nije bilo jednostavno. Ako primijetiš da se tvoje fizičke tegobe nastavljaju, možeš razmisliti i o tome da porazgovaraš sa stručnom osobom, primjerice sa psihologom ili pedagogom u školi. Možeš mi se ponovno javiti ovim putem, na naš e-mail savjet@hrabritelefon.hr ili na našu besplatnu i anonimnu liniju Hrabrog telefona na broj 116 111, svakim radnim danom od 9 do 20h.
Želim ti puno sreće i srdačno te pozdravljam,
Hana Hrpka, prof.
|
|
Anastazija5
|
07.03.2016. 22:00
Poštovana Hana,
prošlo je 3 mjeseca od kada sam tražila vašu pomoć. Moram vam napomenuti da sam se čim sam pročitala vaš odgovor osjećala bolje, dao mi je neku posebnu snagu i odlučnost da prođem kroz to teško razdoblje. Rekla sam sama sebi da ste vi stručna osoba i da ako vi kažete da će biti bolje, onda mora biti bolje. Željela sam vam odmah odgovoriti, ali odlučila sam čekati dan kad ću vam sa sigurnošću moći reći da sam dobro, da se vratila ona ja za koju sam se bojala da se nikada neće vratiti.
Evo, pišem vam ovo, to znači da je došao taj dan. Dođu mi ponekad loši dani kada budem tužna i depresivna, ali uvijek se sjetim vašeg odgovora i dobijem iznova snage. Zahvaljujem vam od svega srca. Divno je kako riječima, i to napisanim, možete pomoći nekome. Nadam se da ćete kao što se pomogli meni, pomoći još mnogima. Nikad vas neću zaboraviti. Hvala vam još jednom!
Lijepi pozdrav!
|
|
Hana Hrpka, prof. psih.
|
11.03.2016. 15:00
Draga Anastazija5,
zaista se zahvaljujem na ovako lijepim riječima i povjerenju. Prije svega, drago mi je čuti kako se osjećaš bolje te da si u teškom razdoblju koje je sada iza tebe uspjela pronaći snagu, volju i hrabrost da budeš bolje te da se ponovno osjećaš kao prije. Za to je potrebno puno snage i rada na sebi, što nikada nije lak zadatak. Nadam se da ti je ovo iskustvo donijelo puno novih spoznaja o sebi, kao i činjenicu da si dovoljno snažna, uporna i hrabra te da zaslužuješ biti sretna i ispunjena.
Lijep pozdrav,
Hana Hrpka, prof.
|
|
User7777
|
22.07.2016. 15:30
Poštovani!
Imam problem već 6 godina i svako veće se suočavam s njim.Sve sam probala ali mi ništa ne pomaže.Išla sam i kod psihijatra nekoliko puta ali mi nije ništa pomoglo.Čitala sam kako ste uspjeli pomoći djevojki koja vam je poslala poruku,pa me zanimalo da li možete i meni.Jer sve više gubim snagu suočavati se sa takvim strahom i zbog tog straha mi se cijeli život promijenio.Stvar je u tome da svako veće prije spavanja imam neki svoj ritual,što je normalno.Al se on meni odužio i to što radim postalo je nenormalno.Imam obitelj s kojoj imam super odnose i dečka s kojim sam u vezi 3 godine.Meni je 18.S dečkom je sve bilo u redu prve dvije godine ali se zadnjih godinu dana sve promijenilo.Volimo se i dalje samo smo se počeli jako svađati,javila se ljubomora iako nemamo razloga.Razočarala sam se u njega jer mi je počeo lagati,al' me i dalje voli u to sam sigurna.Sve više nam je postalo svejedno i to me počelo gušit.Sve to povećalo je moje strahove. Taj strah mi se javi navečer,prije spavanja.E onda moram otići oprati ruke jednom,pa drugi,pa treći put za redom,jer me strah ako ne operem da će se nešto dogoditi ili mojoj obitelji,dečku ili meni.Jednostavno da će im se nešto dogoditi ili se neće probuditi tokom noći više nikako i da ću ih izgubiti.S tim moram napomenuti da sam jako osjećajna osoba i da se jako vežem za ljude.Onda nakon pranja moram poljubiti 3-4 puta dvije slike što imam u sobi.Onda moram uzeti svetu sličicu i otići poljubiti roditelje i sestru pa leći u krevet.Kada legnem moram poljubiti svoj lančić i prstenje,što je nenormalno to znam i sama ali ja to ne mogu kontrolirati.Sve mi je to postalo naporno i iscrpljujuće,pogotovo dok traje škola,jer se ceremonija oduži pa traje nekad i pola sata-45 min.Brojne noći sam provela plakajući jer se želim riješiti toga i leći kao svi normalni ljudi ali ne ide,ne mogu.Užasno je kako taj strah bude jak.Ponekad si moram upaliti alarm u pola noći da bih se uvjerila da sam živa.Želim napomenuti da sam imala jako teško djetinjstvo o tome me je strah i govoriti.Molim Vas jel mi možete pomoći?Bila bih Vam jako zahvalna,kada bi mi što brže odgovorili.Oprostite na smetnji i unaprijed jedno veliko,Hvala 
|
|
Hana Hrpka, prof. psih.
|
25.07.2016. 21:30
Draga User7777,
prije svega, hvala ti što si se javila i podijelila svoj problem sa mnom. Vjerujem da nije lako napraviti taj prvi korak i obratiti se nekome nakon dugog niza godina borbe s onim što te muči.
Čini mi se kao da osjećaš da nemaš dovoljno snage suprotstaviti se svom strahu koji te prati, no vrlo sam ponosna na tebe što si uhvatila stvar u svoje ruke i odlučila promijeniti situaciju nabolje. Često kada osjećamo strah, a ne možemo prepoznati čega nas je točno strah, javlja nam se potreba da držimo sve oko sebe pod kontrolom – svoje osjećaje, svoja ponašanja, životne situacije i svoje bližnje. Spomenula si da svaku večer prije spavanja obavljaš vlastiti ritual koji te bar nakratko uspijeva umiriti. Iz svega što si napisala, dobila sam osjećaj da te taj ritual počeo opterećivati i da ga trenutno vidiš kao opterećenje i nešto što ne radiš svojevoljno, nego više kao radnje koje moraš napraviti kako bi se riješila tog neugodnog osjećaja. Voljela bih da znaš da sigurnost tvojih bližnjih ne ovisi o tebi. Čini mi se da preuzimaš veliku količinu odgovornosti na sebe koja, kako si rekla, iscrpljuje. Ti zaslužuješ odmor i svoj mir. U redu je ne imati kontrolu nad događajima oko sebe, u redu je osjećati strah i u redu je primiti pomoć. Primjećujem da si vrlo brižna i da ti je stalo do svoje obitelji i dečka. Možda je vrijeme da ovaj put sebe staviš na prvo mjesto i dozvoliš si vrijeme koje ti je potrebno da vratiš zasluženi mir. S obzirom na to da nemam dodatne informacije, ne mogu sa sigurnošću tvrditi što se kod tebe događa, međutim, iz napisanog mi se čini da bi simptomi koje opisuješ mogli biti dio opsesivno-kompulzivnog poremećaja. Ovaj poremećaj karakterizira preplavljenost mislima koje nije moguće kontrolirati, a osobe često osjećaju prisilu da ponavljaju određene radnje. Da bi dobila točnu dijagnozu i pomoć, smatram da je jako bitno da posjetiš stručnjaka s kojim ćeš uz zajedničke snage pobijediti lebdeći strah koji te prati.
Žao mi je što si proživjela teško djetinjstvo i razumijem da ti nije lako o tome razgovarati. Potaknula bih te da posjetiš psihologa ili psihologinju s kojim ili kojom bi popričala o svojim iskustvima kroz koja si prošla. Razgovor zaista može puno pomoći, pogotovo kada se radi o razgovoru u sigurnom okruženju, s osobom od povjerenja. Smatram da bi ti razgovor s psihologom mogao pomoći olakšati neugodne osjećaje s kojima se sama boriš. U slučaju da ne znaš gdje potražiti takvu stručnu osobu, zajedno možemo pronaći tebi najbližeg psihologa ili psihologinju. Važno mi je da znaš da bilo koji anksiozni poremećaj nije nužno trajno stanje te ga je moguće liječiti.
Želim te pohvaliti na hrabrosti koju si pokazala i nadam se da će ti ovaj odgovor pomoći u pronalasku unutarnje snage za svladavanje prepreka koje te okružuju u zadnje vrijeme.
Srdačan pozdrav,
Hana Hrpka, prof.
|
|
User7777
|
10.08.2016. 00:10
zanima me da li ste dobili moju poruku? LP
|
|
Hana Hrpka, prof. psih.
|
10.08.2016. 13:00
Draga User7777,
nisam shvatila na koju poruku misliš.
Jedinu poruku koju sam primila od tebe jest ona koju si poslala na forum Dječja psihologija 22.7.2016.
Navedenu sam poruku primila i odgovorila ti 25.7.2016.
Srdačan pozdrav,
Hana Hrpka, prof.
|
|
User7777
|
10.08.2016. 21:50
Postovana,bila sam poslala poruku u kojoj sam napisala da sam vec bila kod psih. nekoliko puta ali da nema pomoci i da jednostavno neznam vise sta da radim. Ljep pozdrav!
|
|
Hana Hrpka, prof. psih.
|
18.08.2016. 17:40
Draga User7777,
nažalost nisam primila poruku takvog sadržaja, stoga ću ti odgovoriti na tvoj posljednji upit, u kojem navodiš kako ti dosadašnji posjeti psihologu nisu pomogli.
Prema informacijama koje si navela u svom prvom upitu u forumu, mišljenja sam kako bi ti najviše mogao pomoći psiholog te kako, usprkos neuspješnosti dosadašnjih susreta s psihologom ne bi trebala odustati. Ponekad ljudima ne odgovara pristup određenih stručnjaka mentalnih zdravlja, kako nam ne odgovara ni pristup nekih učitelja ili liječnika. U tim situacijama možeš potražiti nekog drugog psihologa koji bi ti mogao više odgovarati.
Ako želiš, možeš se javiti na savjet@hrabritelefon.hr ili na liniju Hrabrog telefona za djecu na broj 116 111 svakim radnim danom od 9 do 20 sati
pa možemo zajedno vidjeti još neke mogućnosti i pokušati pronaći nekog drugog stručnjaka u tvojoj blizini koji bi ti više odgovarao.
Lijep pozdrav,
Hana Hrpka, prof.
|
