|
Hana Hrpka, prof. psih.
|
02.06.2014. 17:10
Draga mama,
prvenstveno Vam se želim zahvaliti što ste se obratili Hrabrom telefonu za pomoć i time nam ukazali Vaše povjerenje. Odgoj djeteta velik je izazov za svakog roditelja i zahtijeva mnogo ljubavi, vremena, strpljenja i pažnje, ali i učenja, kako o svome djetetu, tako i o sebi. Normalno je da sva djeca prolaze kroz neke razvojne periode koji mogu biti teški i zahtjevni za roditelja i mogu nas ostaviti s bezbroj nerazjašnjenih pitanja.
Prema onome što ste napisali stekla sam dojam kako Vas situacija vezana uz Vašu kćer zbilja zabrinjava. Spominjete kako je od samog rođenja posebno dijete, s kojim ste prošli mnoge trenutke za pamćenje, one lijepe i one malo manje lijepe. Iz Vašeg upita nisam uspjela shvatiti kada se dogodio Vaš posjet liječniku u svrhu pregleda za dijagnozu ADHD-a, no prema tijeku razvoja koji ste opisali čini mi se da se to dogodilo nakon 3. godine života? Jednako tako, spomenuli ste kako se situacija negdje u doba kretanja u školu ipak promijenila i Vaša djevojčica postala je ponovno veselo dijete. Uz to, spominjete i Vaš razvod od supruga koji je tome prethodio. Možete li malo više ispričati o samom razvodu, odnosno kako su djeca podnijela Vaše odvajanje od supruga i njegovo preseljenje te činjenicu da se danas s njime niti ne viđaju?
Napisali ste kako u trećem razredu ponovno počinju problemi, ovog puta sa školom. Jeste li tada možda primijetili neku promjenu u ponašanju Vašeg djeteta kod kuće ili se možete dosjetiti nekog događaja koji je možda prethodio takvoj nagloj promjeni odnosa prema školi? Unatoč tome što je školska psihologica tada procijenila kako se ne radi o ADHD-u već je po njezinom mišljenju djevojčica samo tvrdoglava, postoje određeni postupci kojima educirani stručnjaci postavljaju dijagnozu ADHD-a te se to uobičajeno ne čini samo na temelju procjene ponašanja školskog psihologa (osobito ne ako taj psiholog niti ne razgovara s djetetom). Činjenica je da se danas mnoga djeca opisuju kao „hiperaktivna“ i taj izraz postao je vrlo popularan. Ako se radi o djetetu koje je jako živahno i znatiželjno, ali ne zna kamo usmjeriti svu tu energiju, to još uvijek nije dovoljno za zaključak da se radi o poremećaju pažnje odnosno ADHD-u. Ipak, budući da spominjete da se gotovo od rođenja radi o vrlo nemirnoj i živahnoj djevojčici te činjenicu da je ocu djevojčice ADHD dijagnosticiran, bilo bi jako korisno kod stručnjaka provjeriti radi li se zbilja o ovakvom poremećaju. Uputnicu za pregled kod psihologa možete dobiti kod Vaše doktorice opće prakse. Također, postoje i udruge čiji su zaposlenici usmjereni na rad s djecom s ADHD-om te se i njima možete obratiti za eventualnu procjenu i savjet. Jednom kada se taj pregled obavi i ustvrdi se da li je ADHD prisutan kod Vašeg djeteta, bit će Vam puno lakše (naravno u dogovoru sa stručnjacima) usmjeriti se na pomaganje Vašem djetetu da što bezbolnije i opuštenije odrasta. Jako mi je drago čuti da ste upoznati s dijagnozom ADHD-a i njezinim simptomima jer, u slučaju da se to pokaže kod Vašeg djeteta, bit će Vam mnogo lakše shvatiti neka njezina ponašanja i reakcije koje spominjete kao problematične te ćete, samim time, uvelike pomoći svom djetetu jer je razumijevanje osnovan preduvjet izgradnje svakog odnosa i prvi korak pri pomaganju.
Moram priznati da me zbilja zabrinulo kada ste napisali da Vam je djevojčica rekla kako bi bilo bolje da se nije rodila. Vjerujem kako je to za majku jedno bolno iskustvo. Često upravo nemirna djeca koja imaju problema s koncentracijom i vrlo naglo reagiraju mogu imati mnoge poteškoće u brojnim područjima svakodnevnog života. Za njih je proces uspostavljanja kvalitetnih odnosa s vršnjacima te snalaženje u situacijama u kojima se očekuje pridržavanje propisanih pravila (poput škole) uvelike otežan. Često upravo to završi izolacijom i povlačenjem od društva koje spominjete kod Vaše kćeri. Djeca su najčešće bolno svjesna svoje izoliranosti i odbačenosti, ali ponekad jednostavno ne mogu kontrolirati impulzivnost koja odbija druge ljude. Iz tih razloga dogodi se da odrasli takvo dijete ne razumiju pa im se propusti pružiti toliko potrebna pomoć i podrška. Ovdje Vas moram pohvaliti jer ste odlučili reagirati i pomoći svojoj djevojčici unatoč tome što vjerujem da Vas njezino ponašanje ponekad u potpunosti izbaci iz takta tako da ne znate što činiti. Ovim javljanjem Hrabrom telefonu pokazujete da ste jedna snažna žena i vrlo brižna majka. Bilo mi je jako drago pročitati kako smatrate da lupanje po guzi nije pravo rješenje ovoga problema. Čini se kako se Vaša kćer već duže vrijeme bori s različitim osjećajima unutar sebe koje teško kontrolira što ponekad završi u agresivnim ispadima koje spominjete. Važno je znati da se nijedno ponašanje djeteta ne može promijeniti „preko noći“. Djeca učestalo u samim počecima pružaju velik otpor promjenama i novim pravilima pa broj nepoželjnih ponašanja čak i može porasti. Kada kažete da „gubite“ svoje dijete čini mi se da upravo do toga dolazi – vi se silno trudite pomoći joj no ništa što pokušate ne uspijeva. Vrlo je važno da ostanete strpljivi sami sa sobom, a potom da strpljivo i podučavate dijete ponašanju kakvo očekujete. Djeca koja su nepažljiva i impulzivna imaju potrebu za što jasnijom komunikacijom pa je stoga preporučljivo kada razgovarate s njome koristiti jednostavne i sažete upute te ostati vrlo smiren i odlučan, čak i kad Vas ponašanje djeteta jako frustrira. Kada učite dijete poželjnom ponašanju važno je da budete pozitivni, pratite, poučavate i nagrađujete dijete nakon što se ponaša na poželjan način.
Sudeći prema vašem upitu, dobila sam dojam da Vas u velikoj mjeri brine i činjenica da malena ne sudjeluje u aktivnostima s prijateljima, općenito ima slabe odnose s vršnjacima te odbija ići na slobodne aktivnosti. Ponekad je djeci pri tome potrebna pomoć odraslih koji će ih uputiti u društveno prihvatljiva ponašanja na način koji je pozitivan, a ne uključuje kritiku niti na neki drugi način ugrožava dijete. Tako, primjerice, kada primijetite da se Vaše dijete drži po strani dok se druga djeca igraju, možete ga upitati: „Zašto ne bi otišla i stala pokraj one grupe djece? Stani tamo neko vrijeme i budi tiho dok drugi govore kako bi mogla pažljivo slušati o čemu pričaju. Kada oni završe sa svojom pričom, možeš se uključiti u razgovor s nečime što bi htjela reći ili pitanjem koje te zanima.“ Vašoj djevojčici možete pomoći da stekne prijatelje tako da joj omogućite i da kući slobodno dovodi vršnjake. Pomozite joj da ih pozove, razgovarajte s njihovim roditeljima kako biste im objasnili situaciju. Zajedno s kćeri isplanirajte vrijeme koje će djeca provesti zajedno, a uz Vašu pomoć takav kontakt može potaknuti prijateljstvo između nje i njezinih vršnjaka. Možete, u dogovoru s razrednicom, pokušati potaknuti druženje s djecom koja će joj biti pozitivan model za uspješne odnose s vršnjacima. Također, potičem Vas, ali i Vašeg bivšeg supruga, da nastojite što češće razgovarati sa svojom kćeri, da joj pružate podršku te izbjegnete kritiku u što većoj mjeri. Što se tiče slobodnih aktivnosti, razgovarajte s njom i uključite ju u aktivnosti prvenstveno prema njezinim sklonostima i odabiru. Bilo bi dobro kada bi se te aktivnosti odvijale u što manjim grupama i pod vodstvom odrasle osobe koja je upoznata sa situacijom Vaše kćeri. Dobro je birati i aktivnosti koje uključuju što manje natjecanja jer u suprotnom se kod može čak i povećati učestalost nepoželjnog ponašanja kao reakcija na neuspjeh, a postoji mogućnost i da to djeluje na već narušeno samopouzdanje djeteta.
Drago mi je čuti kako Vaš mlađi sin nema problema s vršnjacima te kako uspijevate kontrolirati njegovu ljutnju kada se javi. Sigurna sam kako Vam nije lako uskladiti roditeljske obaveze s obzirom da nemate podršku supruga i obavljate sve samostalno. Moram priznati da se zbilja divim Vašim sposobnostima i volji, uz koje ste uspjeli pronaći snagu da pomognete Vašoj kćeri i ovim putem nam se javite. Nadam se da su Vam neki od navedenih savjeta korisni te ćete ih moći upotrijebiti u komunikaciji s kćeri.
Kćerkici možete predložiti da nazove Hrabri telefon na besplatan broj 116 111 ako poželi pričati o tome što je muči. Na toj savjetodavnoj liniji rade educirani volonteri koje će je uvijek rado saslušati i pružiti joj podršku. Ako Vam ništa od ovoga ne pomogne ili ako budete u međuvremenu imali još pitanja ili nedoumica, slobodno nam se i Vi ponovno javite ovim putem, preko foruma (http://www.hrabritelefon.hr/djeca-i-mladi/potrazi-pomoc/forum/), chata svakim radnim danom od 15-18h (http://www.hrabritelefon.hr/djeca-i-mladi/potrazi-pomoc/chat/) ili preko već telefonske linije Hrabrog telefona za roditelje svaki radni dan od 9-20h (0800-0800).
Jednako tako, ako ne primijetite promjene u ponašanju Vaše djevojčice unatoč Vašim naporima, možete se obratiti Poliklinici za zaštitu djece grada Zagreba u koju možete doći s djetetom čak iako niste iz Zagreba. Potrebna Vam je samo uputnica liječnika opće prakse. Adresa Poliklinike je Đorđićeva 26, Zagreb, a broj telefona na koji možete dogovoriti termin je 01/34-575-18. U Poliklinici je oformljen tim stručnjaka koji se bave različitim aspektima roditeljstva i teškoćama s kojima se djeca susreću.
Još jednom, zahvaljujem Vam što ste svoje povjerenje dali Hrabrom telefonu. Nadam se da će se situacija Vaše djevojčice ubrzo početi rješavati te da će ona moći veselo i sretno proživjeti svoje školske dane, a da ćete Vi bezbrižno pratiti njezino odrastanje.
Srdačan pozdrav Vama i Vašoj djevojčici želi,
Hana Hrpka, prof.
|
