|
gostica
|
18.06.2012. 09:50
Postovani,molim vas za pomoc
zivimo u skladnoj obitelji s dvoje djece,muz i ja se volimo,curica ima 6 god decko 2 god.nasa curica jos ide u vrtic(pocela s 3 god) u vrticu je toliko svi hvale,da je dobra,poslusna,bistra,koncentrirana,obzirna prema drugoj djeci,pomaze mlađima da se i obuku,hrani ih,voli svu djecu iz grupe,sa svima se igra..rekli su da je kao "savrseno " dijete..no kada to dijete dođe kuci to je pravi mali terorist..u vrticu sam trazila savjet no oni meni ne vjeruju.
cim to dijete dođe doma,trazi dudu varalicu(ima je ponekad za spavanje) pokušali smo je odviknuti ali taj dan cijelu vecer nije prespavala,vristala je i derala se da su nam susjedi prijetili da ce policiju zvat.onda mozete mislit koliko je to jako bilo vristanje.
Doma ne zeli pricati o vrticu,place i cendra za svaku sitnicu..sve sto mlađi brat uzme,odmah ona njemu uzima,onda stalno vice po kuci,toliko da je i maleni vec poceo vristati cim ju vidi,nekad kad se zaigra kad prestane pocne bacat i unistavat igracke.mlađe od sebe (susjedice) tjera doma i zeli im naređivati..ma mislim mozda zvucim nikako ali ona je sve suprotno sto je u vrticu hvale..u vrticu sam pitala za savjet ali su me doslovce "odkantali" ma da ona nije takva...i da napomenem da tati zna rec kad joj nesto nije po volji da je glup i meni govori da sam zlocesta..kad sam pokusalal s njom razgovarati..ne zeli..ili samo rece mama ja tebe volim..ma ja vise ne znam sto cu s njom i kako se postaviti prema takvom djetetu? nije proslo dana a da to dijete ne place ili cendra..a meni su vec zivci pri kraju jer toliko se trudim i razgovaram..i crtam s njom i pokusavam se igrtai pa da kroz igru nekako doprem do nje..cak mi prolazi kroz glavu da nisu kakvi uroci  vidite dokle sam dosla..ali to dijete..ne biste vjerovali da ne vidite..to je za nepovjerovat..ali samo je doma takva..vani kad nekoga sretnemo..uzorno milo dijete..
|
|
Hana Hrpka, prof. psih.
|
22.06.2012. 14:45
Poštovana mama,
zahvaljujem Vam što ste se odlučili ovim putem obratiti se za pomoć. Iz Vašeg pisma sam stekla dojam da ste brižna i posvećena majka. To pokazuje i činjenica da ste o izazovu s kojim ste se kao roditelj susreli pokušali razgovarati i sa stručnjacima u vrtiću. Žao mi je što u vrtiću nisu pokazali dovoljno razumijevanja za problem, ali mi je drago da niste odustali od traženja savjeta te da ste se ovim putem obratili za pomoć.
Čitajući opis ponašanja Vaše kćerkice u vrtiću i kod kuće, čini mi se da ste zabrinuti zbog razlike u ponašanju i da želite znati što je uzrok takvoj razlici. Napisali ste da Vaša kćerkica svoje agresivno ponašanje usmjerava prema svojoj obitelji (Vama, ocu, bratu), no da je u vrtiću smatraju poslušnom i obzirnom prema drugima te ne primjećuju takva ponašanja. Iz Vašeg opisa situacije dobivam dojam da je ponašanje Vaše djevojčice povezano s nečime što je prisutno u obitelji, ali ne i u vrtiću. Pritom je važno podsjetiti se da djeca svijet vide drugim očima. Njihov svijet u trenutku može potpuno ispuniti nešto što mi ne bi smo ni primijetili, no njima je u tom trenutku beskrajno važno. Stoga je ponekad važno na trenutak postati dijete i pokušati vidjeti njihov svijet onakvim kakvim ga oni vide.
Možete li se prisjetiti kada se djevojčica počela drugačije ponašati u obitelji i s čime ste to tada povezali? Postoje li neke promjene koje su se u posljednje vrijeme dogodile u Vašoj obitelji? Spomenuli ste da uz djevojčicu imate i malog dječaka. Kako je njegov dolazak utjecao na odnose u obitelji?
Dolazak novog djeteta predstavlja veliku promjenu u životu svake obitelji. Novorođenče svojim dolaskom u kuću prirodno dobiva pažnju roditelja jer briga za njega traži više energije i vremena. Na koji način ste pripremali dijete za dolazak nove bebe? Pri dolasku prinove u obitelj starije dijete može osjećati ljubomoru i manjak pažnje u odnosu na pažnju koju je prije dobivala. Ljubav roditelja se naravno nije promijenila, no u očima tog djeteta činjenica da sada dijele pažnju s nekim drugim može biti frustrirajuća. Naveli ste da djevojčica traži dudu varalicu (pretpostavljam da ju koristi mlađi sin), uzima igračke od mlađeg brata, naređuje mlađima od sebe. To su ponašanja koja bi mogla govoriti da valja razmisliti radi li se možda o osjećaju ljubomore na brata i osjećaju manjka pažnje.
Mogli biste pokušati kroz igru i razgovore povezivati kćerkicu i sina s ciljem da se kod djevojčice smanji osjećaj prijetnje od strane brata. Bilo bi dobro da kćerki kažete kako su starija braća i sestre posebni, da je njihova uloga u obitelji važna. Povremeno joj možete dati i posebne zadatke poput odabira odjeće za brata. Naravno, neka ti zadaci budu u skladu s njezinim godinama i mogućnostima. Recite joj da ju mali brat zaista treba. Potičite da razgovara s bratom, pohvalite ju pred bratom: npr. ako ona nešto nacrta, možete reći „Vidi kako seka lijepo crta, kad završi ovaj predivan crtež zalijepit ćemo ga na frižider da ga možemo stalno gledati“. Ovakav način komunikacije potiče razvoj djetetovog samopouzdanja i ponosa, a ujedno ćete joj pokazati da je još uvijek voljena i jednako važna kao i prije dolaska brata.
U današnje vrijeme su roditelji nažalost često preopterećeni obavezama stoga ponekad sve teže pronalaze vrijeme kako bi ga proveli s djecom. Rekli ste da ste pokušali s njom razgovarati te kroz igru saznati što ju muči. Mislim da ste na jako dobrom putu. Često se razlozi djetetovog ponašanja mogu „pročitati“ u djetetovoj igri – slušajte što priča kada razgovaraju dvije lutke (ili druge igračke s kojima se igra), koje im upute daje, na koji način se one ponašaju, što one traže itd. U razgovoru ju možete izravno pitati što točno želi i treba, ali razgovor bi bilo dobro započeti samo kad je dijete smireno. Valja imati na umu da se djeci ponekad jako teško izraziti riječima i da su igra, crtanje ili male lutkarske predstave njima prirodniji način izražavanja potreba i osjećaja.
U postu spominjete da djevojčica često doma vrišti i plače. Dijete predškolske dobi tek razvija sposobnost kontroliranja svojih emocija. Važno je znati da se emocije predškolskog djeteta razlikuju od odraslih po tome što su intenzivnije te što ih djeca ne mogu sakriti.
Ponekad djeca vrište jer nešto žele ili trebaju. Razmislite jeste li možda mogli na neki način spriječiti vrištanje. Je li Vam ona željela nešto reći time? Djecu treba saslušati, poštivati njihove potrebe, ali roditelji su ti koji moraju postavljati granice. Roditelji su odgovorni za zadovoljenje potreba, za odnos koji se stvara. Iz pisma nisam uspjela saznati kako se ponašate kad dijete počne vrištati, plakati, uzimati igračke bratu i tjerati susjede doma. Jeste li možda pokušali uvesti sankcije za njezino ponašanje?
Ako vam je važno da dijete ne vrišti, tada bi bilo dobro postaviti pravilo da to ne čini. Kada počne vrištati možete joj nježno reći da ju ne razumijete kada viče te da ćete ju rado saslušati kada se smiri. Ukoliko fizički ugrožava sebe, druge ili imovinu recite joj da prestane s tim ponašanjem i navedite kako biste željeli da se ponaša, a ako treba čak ju i fizički spriječite da to čini. Kada kažemo fizički, ne mislim na fizičko kažnjavanje jer to apsolutno niti u jednom trenu nije opravdano. Način na koji to možete učiniti je da ju posjednete u Vaše krilo, zagrlite i pustite da osjeti Vaše lagano i ujednačeno disanje. Nakon toga joj objasnite da takvo ponašanje nije dopustivo. Ukoliko nastavi vrištati, onda možete reći „Ako nastaviš vrištati, biti ćeš u svojoj sobi 6 minuta“. Ako i dalje nastavi vrištati, možete reći „Žao mi je što si nastavila vrištati, iako sam rekla da ne želim da vrištiš i sada ćeš biti svojoj sobi 6 minuta“. Nije potrebno vikati, niti ucjenjivati niti uspoređivati je s drugom djecom. Sva nepoželjna ponašanja moraju imati jasnu posljedicu koju dijete može očekivati, a te posljedice trebaju biti primjerena djetetovoj dobi. Ono što je važno je da u tome budete dosljedni. Možda će Vam to u nekim trenucima biti teško, no postavljanje granica je djeci potrebno. S obzirom da su roditelji često ljuti kod izricanja kazne, dešava se da prenagle i smisle kaznu za koju i sami, kad se smire, misle da je preoštra. Sasvim je normalno da nas dječje prkošenje ponekad može uzrujati, no važno je ostati smiren. Ukoliko Vam je potrebno, izađite na trenutak iz prostorije, duboko udahnite i uzmite si trenutak. Vjerujem da ste brižna majka i da ste toga svjesni, ali nikada nije na odmet spomenuti kako posljedica nepoželjnog ponašanja nikada ne smije uključivati uskraćivanje ljubavi, pažnje i nježnosti ili drugih osnovnih djetetovih potreba.
Slobodno možete tražiti dijete da se ispriča za svoje ponašanje. Isprika vrlo često za dijete predstavlja neugodno iskustvo, no dobro je da prođe kroz neugodno iskustvo do kojeg ju je dovelo njeno ponašanje. Na taj način će naučiti da njeno ponašanje dovodi do neugodnih posljedica.
Također, kad vam kaže da ste zločesti, glupi i slično, jasno joj dajte do znanja da se tako ne možete i ne želite razgovarati. Umjesto toga je potaknite da izrazi svoje osjećaje i pohvalite ju kad to čini na pristojan i prihvatljiv način.
Ukoliko se takva ponašanja ipak nastave i osjetite da Vam je potrebna podrška slobodno se obratite nekom od brojnih savjetovališta. Roditelji se susreću s brojnim izazovima i ponekad nam je potrebna pomoć stručnjaka koji nam mogu ukazati na neke nove načine na koje možemo pristupiti onome što nas zabrinjava. Slobodno nam možete navesti odakle dolazite kako bismo Vas mogli uputiti na ona koja su Vama najbliža.
Ako ste iz Zagreba uvijek se možete obratiti Savjetovalištu za djecu i roditelje Hrabrog telefona. Ono se nalazi na adresi Bože i Nikole Bionde 32, a naručiti se možete na broj telefona 01/6117 – 190. U savjetovalištu rade stručnjaci mentalnog zdravlja koji imaju iskustva u radu s djecom i obiteljima.
Ukoliko će Vam trebati daljnja podrška i savjet, preporučamo Vam i besplatnu i anonimnu savjetodavnu liniju Hrabrog telefona, otvorenu svakim radnim danom od 9 do 20 sati. Hrabri telefon nudi i mogućnost obraćanja putem e-maila (savjet@hrabritelefon.hr) ili chata, kojeg svakim radnim danom od 15 do 18 sati možete pronaći na web stranici www.hrabritelefon.hr/chat.
Vaše dijete se već zna lijepo ponašati: pomaže drugoj djeci u vrtiću, igra se s njima, bistra je i koncentrirana. No, njezino ponašanje izvan vrtića zaista nije u redu, ali ona sama vjerojatno ne može i neće stati, stoga bi bilo dobro da granice dobije od vas. No, uz granice je važno i proniknuti u njene razloge zbog kojih se tako ponaša i odgovoriti na njene osjećaje s pažnjom, razumijevanjem i prihvaćanjem. To je ono što može biti ključ toga da ostvarite odnos koji želite i kakav zaslužujete i Vi i Vaše dijete. U tom procesu vam želim da budete uporni, s puno strpljenja i ljubavi i vjerujem da uspjeh neće izostati!
Srdačno,
Hana Hrpka, prof.
|
