|
Plejada
|
09.11.2024. 13:45
Imamo dijete od 6 godina i 3 mjeseca koje je oduvijek pokazivalo odrđene probleme u panšanju. Od rane dobi vidjelo se na njemu da je drugačijii. Rano je prohodao, s godinu dana. Uvijek je bio u pokretu, po parku bi samo trčao, kad bi mu se davale upute, nije ih slušao, zapravo, uvijek je bio u nekom svom svijetu, kasno je progovori, s neke 2 i pol godine (mislim na sastavljanje rečenica). Od neke njegove druge godine, tu su i prisutni ispadi bijesa. Koji traju do danas. Recimo, kad bismo reklii idemo doma iz parka i uz objašnjavanja i uvjeravanja da ćemo doći sutra, on vrišti i galami, ali baš jako da su nas i drugi ljudi gledali.
Mislila sam da je to s ispadima bijesa neka faza u razvoju. Kasnije sam počela razmišljati da se tu radi o adhd-u zbog raspršene pažnje, ne slijeđenja pravila ili uputa, motornog nemira (on je uvijek u pokretu, penje se, trči, skače, hoda po kauču iako ga mi upozoravamo da je to opasno). Ili zna trčati po stanu pa nogom zakači stolac, onda se udari i ljuti se na stolac kao da je stolac kriv za njegovu bol. Intezivno proživljava emocije. S njim je sve nagovaranje i pregovaranje, recimo najmanje sitnice poput oblačenja pidžame kad mora ići spavati. Smeta ga kad je nešto zmazano na stolu ili neka mrvica, dosta je postao gadljiv. Sve preispituje i prkosan je. Baš ne poštuje autoritete. Igra se radije sam, nije baš viješt u druženju s vršnjacima (indirektno smo i mi krivi kao roditelji jer smo i sami povučeniji). U vrtiću nekad ometa grupne aktivnosti pa je tako par puta bio izbačen iz kruga u kojem pričaju o proteklom danu i sl. Znalo se dogoditi da je par puta udario nekog od djece iz grupe bez nekog posebnog razloga, recimo jedna curica se htjela s njim igrati lovice, a on nije htio pa je dobila udrac u lice. Ne prihvaća svakog za igru, nego bira, a s druge strane, ima djece s kojima se on silno želi družiti, a ne prihvaćaju ga baš najbolje. I tu opet dobiva ispade bijesa.
Zbog svega navedenog, bili smo i na timskoj obradi u Klaičevoj i na razgovoru sa stručnim timom vrtića te njegovim tetama. Prema riječima vrtičkog defektologa kognitivno je jako visoko. A slično se pokazalo i na testu u Klaićevoj. Ono što meni stvara nedoumice, kako dijete visokih kognitivnih sposobnosti može biti u takvom nerazmjeru između kognicije i emotivne (ne)zrelosti? U nekom stručnom članku sam pročitala da je to često kod darovitih... a i psihologinja je komentirala da njegov kognitivni razvoj ne prati emotivni pa vjerojatno od tud te burne reakcije. Imam osjećaj da je njemu često dosadno i jako puno treba s njim raditi i dodatno ga motivirati. Jako je znatiželjan. Isto mi stvara nedoumice, ta njegova koncentracija koja je raspršena, a s druge strane, može se koncentrirati na neke, njemu zanimljive stvari. Od malena ga interesira svemir i o njemu jako puno zna. I to je jedina stalna konstanta koja ga interesira, voli legiće, sam složi legiće predviđene za 9 ili 10 godina. Ima jako bujnu maštu. Pita nas pitanja poput: hoće li jednog dana Sunce postati crveni div, hoće li crveni div progutati zemlju, zašto velike zvijezde brže eksplodiraju, ima li pulsara u mliječnoj stazi, zašto se gusjenica pretvara u leptira, zašto je Bog stvorio ljude, što se dogodi kad se određeni plinovi pomješaju, što je atom, gravitacija, zašto je zrak nevidljiv, a voda nema miris, zašto luk ne peče za oči kad ga se skuha, hoće li on bit duša kad umre ... i puno sličnih pitanja. Zanima me ima li tu neki element darovitosti?
Defektologinja je još rekla da su problemi kod njega: samoregulacija, suradljivost (u smislu kako ga potaknuti da napravi nešto što on u tom trenutku ne želi) i koncentracija koja je raspršena te da on neće moći sjediti mirno u školi cijelih 45 min (predškolarac je) i zbog svega navedenog nam preporučuje da ishodimo za njega individualizirani pristup nastavi. A psihologinja iz Klaićeve je u nalazu napisala da jedan test može upućivati na oštečenje organske etiologije. Iako meni skroz nije jasno što je to ? I uputila nas neuropedijatru. Htjela sam Vas pitati za preporuku za neuropedijatra u Zagrebu (može i privatni). I općenito kako da se ponašamo s djetetom, najviše nas brinu ti ispadi bijesa, ne slušanje uputa i sl. Beskrajna nagovaranja s njim jer kad on nešto neće, onda neće.
Hvala na odgovoru i lijepi pozdrav
|
|
Hana Hrpka, prof. psih.
|
15.11.2024. 11:30
Draga mama,
hvala Vam što ste mi dijeljenjem svoje priče ukazali povjerenje. Prije svega htjela bih pohvaliti to što aktivno tražite podršku za sebe i svoga sina. Čitajući Vaš upit, stekla sam dojam da su Vam se s godinama javljale različite brige u vezi razvoja Vašeg djeteta i zato mi je drago što ste se obratili za pomoć, kako meni, tako i djelatnicima vrtića.
U svojem upitu opisujete zabrinutost zbog djetetovog nepoštivanja granica i reakcija u emocionalno preplavljujućim trenucima. Navodite da se nepoštivanje uputa javlja i kod kuće i u vrtiću te, ako sam Vas dobro razumjela, često dovede do ljutnje i frustracije koje dječak izražava vikanjem i agresijom. Te su reakcije prisutne od njegove druge godine, a primjećujete ih i u raznim drugim situacijama, primjerice, kada se osjeća odbačeno ili se ne slaže s drugom djecom. U tim trenucima ljutnju izražava udaranjem djece ili predmeta. Napisali ste da ste kod dječaka primijetili i visoku razinu energije (trčanje, penjanje, skakanje i slično) i teškoće u zadržavanju pažnje, osim kad se bavi njemu zanimljivim aktivnostima. Stručnjaci su primijetili da je dječak visokih kognitivnih sposobnosti, no da postoji nesklad između razine kognitivnog i emocionalnog razvoja, s teškoćama u samoregulaciji, koncentraciji i suradljivosti. Također primjećujete da se dječak voli igrati sam te da je radoznao i puno proučava i propituje svijet oko sebe. Drago mi je pročitati da uočavate i prepoznajete ponašanja svog sina u različitim situacijama, ali i mnoge njegove karakteristike i teme koja ga zanimaju. To mi govori da ste mama koja se trudi slušati svoje dijete, zanima se za njegove interese i aktivno se brine o njegovoj dobrobiti. Na kraju Vašeg upita razumjela sam da se pitate kako da pristupite Vašem sinu, posebice kada je u pitanju nepoštivanje pravila i uputa te neprimjereno iskazivanje emocija.
Za početak mi je važno istaknuti uključenost djelatnika vrtića i stručnjaka koji su proveli timsku procjenu. Čini se da su oni prepoznali područja u kojima bi Vašem sinu koristila dodatna podrška pa se pitam koje su Vam preporuke dali. Također, pitam se kako je Vama surađivati s djelatnicima u vrtiću te kako doživljavate podršku koju od njih primate. Tijekom godina pitali ste se jesu li kod Vašeg dječaka prisutne karakteristike poremećaja pažnje i darovitosti. Za utvrđivanje darovitosti i teškoća s pažnjom potrebna je sveobuhvatna procjena, koja uključuje testove i mišljenja više stručnjaka. Zato bih Vas potaknula da i dalje aktivno surađujete s liječnicima i djelatnicima vrtića te podijelite s njima svoje brige i pitanja. Bez obzira na to jesu li kod Vašeg sina prisutne teškoće, njihove upute mogu biti korisne za napredak dječaka i olakšanje svakodnevnog obiteljskog života.
Spomenuli ste i nejasnoće oko izraza "oštećenje organske etiologije". To se odnosi na mogućnost da su problemi u dječakovom ponašanju, koncentraciji i emocionalnoj regulaciji povezani sa strukturom i funkcijom njegovog živčanog sustava to jest da ih se djelomično (ili u potpunosti) može objasniti nešto drukčijim funkcioniranje mozga i živčanog sustava od uobičajenog. Zato je važno da potražite mišljenje neuropedijatra. Nažalost, ne mogu Vam dati konkretnu preporuku za neuropedijatra, no potaknula bih Vas da o tome razgovarate s djelatnicima stručne službe vrtića i djetetovim pedijatrom/icom ili liječnicom obiteljske medicine. Roditelji se mogu uplašiti kada čuju da postoji sumnja na prisutnost neke teškoće, ali istovremeno doživjeti osjećaj olakšanja jer ona može objasniti mnoga ponašanja pa me zanima kako se Vi trenutno osjećate? Zbunjenost koju osjećate zbog razlike u emocionalnom i kognitivnom funkcioniranju sina prirodna je i uobičajena. Kao što ste i sami naveli, ovakva situacija nije rijetka. Različita područja djetetovog razvoja međusobno su povezana, no ona se i dalje razvijaju zasebno i ponekad se dogodi da dijete u jednom području napreduje brže nego u ostalima. Nerijetko odrasli od djece koja djeluju inteligentnija od vršnjaka očekuju da će biti i emocionalno zrelija od njih, no to ne mora biti slučaj. Zato je važno da ste tijekom odgoja svjesni da mu je u emocionalnom razvoju potrebno više podrške nego što se možda na prvu čini.
Naveli ste da Vas zanima kako pristupiti djetetovu nepoštivanju granica te agresivnom iskazivanju bijesa. Roditeljima je postavljanje granica u odgoju često jedan od najtežih zadataka, no postoje smjernice koje bi Vam to mogle olakšati. Za početak, pitam se kako izgleda razgovor između Vas i sina u trenucima kada on ne želi poslušati neku Vašu uputu, ali i kada izražava bijes: što mu kažete, držite li se pravila koje ste postavili ili Vam to zna biti teško pa mu popustite i slično. Kako biste smanjili pregovaranje i otpor, korisno je uvesti dnevnu rutinu, gdje svaka aktivnost ima jasan redoslijed. Primjerice: večera u 19.30, igra od pola sata, tuširanje, pranje zubi, maženje 10 minuta, spavanje u 21h. Ovo u životu djeteta, kojemu se stvari u životu često događaju bez objašnjenja, stvara sigurnost i predvidljivost. Pomoći Vam može i da djetetu nudite opcije umjesto postavljanja otvorenih pitanja ili naredbi. Umjesto rečenice „Odi operi zube i obuci pidžamu.“, možete mu reći „Što želiš napraviti prvo, oprati zube pa obući pidžamu ili obrnuto?“ Kada je riječ o postavljanju pravila, preporuka je da ih dogovarate zajedno s djetetom kako bi i ono moglo imati aktivnu ulogu u dogovoru, što može povećati vjerojatnost da će ga se pridržavati. Zajedno osmislite pravila na način da zapišete kako da se dijete u nekoj situaciji ponaša (ne samo ono što ne smije) te dogovorite koja će posljedica uslijediti ako to pravilo prekrši. Bilo bi dobro kada bi to bila prirodna posljedica nekog ponašanja, na primjer ako će pregovarati oko spremanja na spavanje, onda će imati manje vremena za maženje prije spavanja ili neku drugu aktivnost koja mu je bitna. Ono što je u ovom procesu ključno je da ne popustite jednom kada je dogovor prekršen. Učenje granica može biti dug i iscrpljujuć proces, no bit će uspješan jedino ako ste dosljedni i dijete iskustvom shvati da testiranje tih granica neće dovesti do toga što želi.
Osim toga, koristiti Vam može i da pokušate unaprijed prevenirati situacije koje dovode do bijesa. Primjerice, prije odlaska u park, dogovorite se sa sinom kako će igranje izgledati. Napomenite mu do koliko će sati igra trajati, da ćete mu 10 minuta prije odlaska najaviti da ima još 10 minuta za igru te što ćete raditi nakon odlaska iz parka te mu to više puta ponavljajte. U situacijama kada ga počnu preplavljivati emocije, pokušajte mu čvrsto dati do znanja da ste tu za njega i da smije biti ljut, ali da udaranjem može nekoga ozlijediti i da to nije prihvatljivo ponašanje te mu dajte neku drugu aktivnost kroz koju može izraziti tu ljutnju – čvrsti zagrljaj, udaranje jastuka ili vikanje u jastuk, stiskanje šaka itd. U tim trenucima trudite se biti kratki, jasni i topli jer je djetetu u tim situacijama teško i ne može čuti puno od toga što mu kažete. Kasnije u danu, kada ste oboje mirni, razgovarajte o situaciji koja se dogodila. Pričajte što se dogodilo, kako se osjećao, što drugi puta može drugačije te pokušavajte u takvim mirnim trenucima vježbati tehnike relaksacije kako bi mu one bile poznate u trenucima kada ga preplavi ljutnja. Sada sam Vam puno toga napisala pa me zanima što o tome mislite te jeste li nešto od toga već pokušali i kako Vam je to bilo? Više o postavljanju granica možete pronaći u brošuri Hrabrog telefona Kako biti bolji roditelj: https://udruga.hrabritelefon.hr/w...uploads/Kako-biti-bolji-roditelj.pdf
Zabrinutost oko dječjeg razvoja i situacije koje ste u svojem upitu opisali mogu biti iscrpljujuće, pa čak i preplavljujuće. Pitam se imate li u svojoj okolini nekoga s kim možete razgovarati i tko Vam je podrška. Također bih još jednom htjela pohvaliti što ste se ohrabrili potražiti podršku za sebe, to često nije lak korak. Ako imate dodatnih pitanja i nedoumica o ovoj ili bilo kojoj drugoj roditeljskoj temi, bilo bi mi drago kada biste mi se ponovno javili ovim putem. Uvijek možete i nazvati besplatnu, anonimnu i povjerljivu savjetodavnu liniju Hrabrog telefona za roditelje na broju 0800 0800 koja je dostupna svakim radnim danom od 9 do 20 sati.
Puno hrabrosti i podrške,
Hana Hrpka, prof.
|
