26.05.2011. 19:10

Poštovana Mama,
prvo bih Vam se htjela zahvaliti što ste se ovim putem odlučili javiti za savjet. Iznimno je pohvalna Vaša briga i angažman kako biste riješili situaciju vezanu za sina. Vidim da se jako trudite pružiti svojoj djeci najviše što možete i to je odlika dobroga roditelja. Čitajući Vaš mail čini mi se da se osjećate pomalo frustriranom i bespomoćnom jer niste sigurni što učiniti u ovoj osjetljivoj situaciji za svakoga roditelja. Ponekada nam se čini da smo istrošili sve mogućnosti djelovanja, no to ne znači da one zaista ne postoje. Razumijem da nije lako nositi se s tim problemom, da Vam je teško i da želite pomoći sinu, ali da, kako kažete, ne znate kako da mu „priđete“.
Naveli ste neke konkretne situacije u kojemu se Vaš ne ponaša na primjeren način. Neprimjereno ponašanje prema drugima, naprimjer zezanje druge djece može biti posljedica nedovoljno razvijenih socijalnih vještina djeteta. Kako bi djecu poučili socijalnim vještinama, nije im dovoljno samo pričati o tome kako moraju biti ljubazna, velikodušna i slično već im treba osmisliti i situacije u kojima ih djeca mogu učiti i usvojiti, a na umu treba imati i da su roditelji i drugi članovi obitelji važni uzori koje djeca opažaju i po kojima oblikuju vlastito ponašanje stoga osim govorenja što se ne smije i što ne rade dobro, izrazito je važno reći im kada nešto naprave dobro. Vaša zabrinutost zbog hvaljenja drugo dvoje svoje djece ne bi trebala postojati ukoliko su pohvale opravdane, ali, kako je već navedeno, ne treba ni Vašega sina „zaboraviti“ pohvaliti kada se primjereno i dobro ponaša. Važno je i dijete učiti samokontroli te je bitno i postavljanje granica kako bi dijete znalo što je dopušteno, a što nije pri čemu granice moraju biti primjerene za dob, jasne, konkretne i dobro definirane te trebaju uvažavati potrebe drugih, ali i potrebe djeteta. Naveli ste da je Vaš sin u ranijoj dobi imao problema s krađom. Vjerujem da Vam je i tada bilo teško jer ste se kao roditelj našli u nezavidnoj situaciji. Možete li ukratko opisati kada se to točno odvijalo, koliko dugo i na koji način? Kažete da ste riješili navedenu situaciju; voljela bih znati na koji način i kako je to utjecalo na Vašega sina.
Zanima me i jeste li razgovarali s njim o tome kako se on osjeća u tim situacijama, postoji li razlog zbog kojega čini određene stvari? Važno je obratiti pažnju na djetetove osjećaje jer ukoliko se oni mogu razumijeti učinjen je jedan korak prema rješenju problema. Iz mail-a ne saznajem jeste li u kontaktu s učiteljicom i roditeljima druge djece? Možda bi mogli i s porazgovarati s učiteljicom i s drugim roditeljima te zatražiti njihovo viđenje cijele situacije te tko je sve u „kriv“ u situacijama sukoba djece.
Kako ste napisali, druga se djeca znaju izrugivati Vašemu sinu, govoreći mu da je cigan te ga maltretirati. Vjerujem da mu nije lako jer dijete je kao i njegovo samopoštovanje u toj dobi vrlo osjetljivo. Važno je da zna da to ne zaslužuje te zbog toga ne mora osjećati sram ili krivnju jer djeca ponekada znaju govoriti ružne stvari i ponašati se na ružan način i to nije u redu. Također je važno da zna da se to ne događa samo njemu već mnogim ljudima i mnogoj djeci na različitim mjestima te da o tome može razgovarati s osobom od povjerenja (Vama, učiteljicom, pedagogom ili psihologom u školi ili bilo kojom drugom osobom u koju ima povjerenja). Neke od konkretnih načina kako se oduprijeti zezanju ili ruganju drugih jest da samo kaže „Aha, da, štogod...“, pokaže da ga to ne uznemiruje i ignorira zezanje. Važno je da na nasilje ne uzvraća nasiljem. Dobro je i da se druži sa što više djece. Okružen pravim prijateljima koji su protiv nasilja i koji stoje uz svoje prijatelje biti će lakše oduprijeti se i nositi se sa zezanjima
U mail-u ste naveli kako niste sigurni kako da priđete sinu da Vam se povjeri. Povjerenje je vrlo bitno između roditelja i djeteta. Kako ga steći pitanje je za koje kao odgovor nema jedinstvena formula koja će sve riješiti jer riječ je o procesu koji se mora graditi postupno, uz veliko međusobno poštovanje i razumijevanje. Ukoliko u Vašem odnosu s djetetom u bilo kojem trenu osjetite nepovjerenje ili sumnjate u njegovu iskrenost, važno je o tome razgovarati, bez optuživanja i pretpostavljanja.
Ako situacija ostane nepromijena, možda bi bilo dobro da ipak posjetite psihologa jer riječ je o stručnjacima koji su osposobljeni i educirani za takvu vrstu problema. Ako imate osjećaj da se sami trenutno ne možete nositi s ovom situacijom, preporučila bih vam i savjetovalište (ovisno odakle dolazite) za roditelje u kojemu će Vam dati korisne savjete koji Vam mogu biti od neizmjerne pomoći. Ako ste iz Zagreba, u sklopu Dječje kuće Borovje postoji Savjetovalište za roditelje i djecu pa ih možete nazvati i naručiti se na broj 01/6112 – 758. Adresa Savjetovališta jest Ulica Bože i Nikole Bionde 32, 10 000 Zagreb.
Naposljetku, željela bih Vam ponuditi i opciju besplatne i anonimne savjetodavne linije Hrabroga telefona svakim danom od 9 do 20 sati na broj 0800 0800, koju možete nazvati i Vi i Vaš sin i popričati s educiranim volonterima. Također, Hrabri telefon ima i chat na www.hrabritelefon.hr, svakim radnim danom od 15 do 18 sati na koji se možete obratiti.
Nadam se da će Vam nešto od napisanoga koristiti i još jednom Vam zahvaljujem što ste ukazali povjerenje i javili se za savjet sa željom da promijenite postojeću situaciju koja nije laka ni Vama, a vjerujem niti Vašemu sinu.
Sretno i želim Vam brzo i uspješno rješavanje problema,
Hana Hrpka, prof.

24.06.2011. 16:25

Poštovana,
hvala Vam što ste se obratili za pomoć na ovom forumu.
Ako sam Vas dobro shvatila, ponašanje Vaše kćerke se u posljednje vrijeme promijenilo na način da laže Vama i svojim prijateljicama i tako se udaljava od bliskih osoba. Isto tako, zabrinuti ste za njezin školski uspjeh i smatrate da trud koji ulaže u učenje nije razmjeran njezinim sposobnostima. Iz ovoga što ste napisali rekla bih da se osjećate zabrinuto i da biste voljeli saznati što se s njom događa, o čemu razmišlja i zašto se ponaša na ovaj način.
Prije svega, zaista mi je žao što se nalazite u ovoj situaciji i mislim da je doista pohvalno što ste odlučili nešto poduzeti po tom pitanju i tražiti stručnu pomoć psihologa. U Splitu postoje dvije institucije u koje bih Vas uputila i gdje možete dobiti stručnu i besplatnu pomoć. Jedna je udruga Mirta, broj telefona 021/ 360 076, mail adresa mirta@mirta.hr, kućna adresa Kraj Sv. Marije 1/III, Split. Dodatne informacije o toj udruzi možete naći na internetu na adresi www.mirta.hr. Druga ustanova je Obiteljski centar Splitsko-dalmatinske županije koji također nudi besplatnu psihološku pomoć. Njihov broj telefona je 021/ 384 364
i 021/ 315 388, mail adresa savjet@obiteljskicentar-sdz.hr, kućna adresa Trg Franje Tuđmana 3. Dodatne informacije možete pronaći na internetu na adresi www.obiteljskicentar-sdz.hr. Naručiti se možete telefonom, osobnim dolaskom ili slanjem maila. Ja bih Vam preporučila da nazovete ili se osobno naručite.
Također bih Vas željela podržati u nastojanjima da otvoreno i iskreno porazgovarate sa svojom kćerkom. Ona se nalazi u fazi kada mlada osoba postaje jedinstveno i neovisno ljudsko biće. To je period izgradnje vlastitog identiteta i preispitivanja važnih autoriteta u životu, prije svega, roditeljskog. Kritičnost i odbacivanje roditeljskih vrijednosti i stavova mogu biti sastavnim dijelom ove faze u kojoj mlada osoba traži sebe iskušavajući različite uloge i ciljeve. Kako biste lakše pokušali shvatiti što je to što se zbiva s Vašom kćerkom, predlažem Vam da svi zajedno porazgovarate, i što je još važnije, saslušate jedni druge. Mislim da je važno da za to odvojite i vrijeme i prostor, odnosno da to ne bude neka usputna aktivnost dok obavljate neke druge poslove. Kada nekoga želimo zaista „čuti“, slušamo na taj način da ga ne prekidamo te da pokušamo „vidjeti situaciju očima te osobe“, što znači da se nastojimo shvatiti nečije gledište s njegove, a ne s vlastite perspektive. Pravo slušanje lišeno je procjenjivanja, vrednovanja, kritiziranja, optuživanja i predbacivanja. Na taj način pokazujemo kako osobu uvažavamo i cijenimo upravo onakvom kakva ona je. Pokušajte saslušati svoju kćerku, pokažite joj da ste uz nju, i nemojte se obeshrabriti ako se situacija u početku ne počne odvijati onako kako biste vi to željeli. Moguće je da ćete nailaziti na otpore kod nje, ali nemojte posustati – izgradnja i njegovanje kvalitetnog odnosa je proces koji može potrajati. Pokažite svojoj kćerki da ste uz nju, da se na Vas uvijek može osloniti i da ćete joj biti podrška te ju ohrabrujte kada napravi nešto pozitivno.
Želim Vam puno uspjeha u rješavanu Vaših problema. Ukoliko imate još nekih pitanja vezanih uz odgoj Vaše kćeri, slobodno nam ponovo pišete, putem ovog foruma. Također možete i nazvati besplatnu i anonimnu savjetodavnu liniju Hrabrog telefona na broj 0800 0800 svakim radnim danom od 09 do 20 sati ili se obratiti putem chat-a na www.hrabritelefon.hr svakim radnim danom od 15 do 18 sati. Tamo rade volonteri koji će Vas rado poslušati i pružiti Vam podršku.
Lijep pozdrav,
Hana Hrpka, prof.

14.02.2013. 20:15

Poštovana Mama,

prvo bih Vam se htjela zahvaliti što ste se odlučili javiti i potražiti savjet, a time mi ujedno iskazali svoje povjerenje. Iz onoga što ste napisali, vidim da ste brižan roditelj koji promatra ponašanje svoje djevojčice i promišlja o njemu. Iako je roditeljstvo najljepše ''zanimanje''koje nam je povjereno, ujedno sa sobom donosi i određene poteškoće koje iziskuju puno snage te dovode do iscrpljenosti i zabrinutosti. Čitajući Vaš upit osjetila sam da se osjećate pomalo bespomoćnom jer niste sigurni što učiniti, ali vidim i zrelost koja se očituje Vašom odlukom da rješavate probleme, a ne da ih ''gurate pod tepih''. Drago mi je što ste zajedno sa suprugom spremni potražiti stručnu pomoć jer pitanje dječje agresivnosti najčešće to i zahtijeva.

Kažete da je Vaša sedmogodišnja djevojčica ove godine krenula u prvi razred i da su problemi nastali oko učenja. Kao što znate, a i sami ste se uvjerili, da je polaskom u prvi razred za dijete uslijedilo jedno sasvim novo razdoblje i ta velika, značajna promjena kod djece odražava se na različite načine. Kako je vaša malena reagirala na školu u tim prvim danima? Kakav je odnos uspostavila s učiteljicom i djecom u razredu? Kako bi opisali njezinu prilagodbu na novonastale obaveze? Spomenuli ste da Vam je učiteljica rekla da djevojčica baš ne prati nastavu. Možete li mi s malo više riječi opisati kako je to učiteljica zamijetila? Znači li to da samo pasivno sjedi ili se zabavlja nekim drugim sadržajima?

Osim što djeca doživljavaju promjenu polaskom u školu, i njihovi roditelji također prolaze kroz svojevrsne brige i mnogi se susreću s istim, zabrinutim pitanjem, a koje glasi: ''Ima li moje dijete ima dovoljno razvijenu koncentraciju da prati nastavu i zadatke koje mu škola zadaje?'' Draga mama, ovo Vam pišem da ne pomislite da ste jedini roditelj koji se susreo s ovakvim tegobama, ali u svakom slučaju je pozitivno što niste lakomisleno odmahnuli rukom očekujući da se problemi riješe sami od sebe. Spomenuli ste da Vaša djevojčica nije koncentrirana i voljela bih pitati što točno mislite pod tim? Uočavate li nedostatak koncentracije samo kad je riječ o školskim obavezama ili i u drugim, svakodnevnim aktivnostima?

Pažnja, tj. sposobnost usmjeravanja pažnje na određene podražaje, je vještina s kojom se rađamo. Koliko će dugo to usmjeravanje pažnje biti, ovisi o nekoliko faktora - o tome koliko je interesantan podražaj, koliko je neobičan, postoji li drugi podražaj u okolini... Sposobnost zadržavanja pažnje je vještina po kojoj se djeca razlikuju, te su razlike stabilne u vremenu - ukoliko dijete ima slabiju sposobnost usmjeravanja pažnje u ranom djetinjstvu, veća je vjerojatnost da će imati slabiju sposobnost usmjeravanja pažnje i u školskoj ili u odrasloj dobi. Zato bih Vas htjela jeste li u predškolskom razdoblju primjećivali neke indikatore koji su vam dali naslutiti nedostatak koncentracije?

Zanimljivo je da se djetetu može pomoći u poboljšavanju održavanja pažnje i to kroz dječju najdražu aktivnost- igru. Tako da neće osjetiti napor, a pritom će vježbati i povećavati izdržljivost. Općenito je pravilo da što je igra mirnija, strukturiranija, pa čak i dosadnija, više se kroz nju trenira pažnja. Dajem vam neke prijedloge igara koje pomažu u povećanju koncentracije:
* Puzzle, slagalice - bilo kojeg oblika, bilo kojih dimenzija odlične su za vježbanje pažnje i koncentracije
* Crtanje, kiparenje, rad s glinom, precrtavanje, bojanje - odličan je način da se dijete usmjeri na jednu aktivnost, s puno detalja
*Mozgalice - labirinti, traženje razlika...
* Motoričke strukturirane igre - treniranje pažnje ne mora biti pasivna aktivnost. Bavljenje fizičkom aktivnošću (u što spada i treniranje svakog sporta ili plesa) također može na zanimljiv način trenirati pažnju. Igre (na koje često zaboravljamo) kao što su „školica", „gumi gumi", „ide majka s kolodvora" koje uključuju fizičke pokrete, ali i pravila, strukturu isto traže obraćanje pažnje i koncentraciju na to da se ne prekrše pravila.

Vjerujem da novonastali problemi stvaraju nemir u kući i razumijem Vašu zabrinutost. Spomenuli ste da prilikom pisanja zadaća i učenja, ako curica nešto učini neispravno i na to joj se skrene pozornost, da postaje agresivna. Voljela bih zapravo znati kako izgleda to agresivno ponašanje, na koji se način ispoljava?

Ne znam jeste li pokušali u trenutcima ljutnje pitati svoju kćer kako se osjeća i što je točno ljuti. Možda je u pozadini neka njena potreba koju ne zna na drugačiji način izraziti. Istina, ponekad dijete može izreći točno što osjeća, ali ponekad mu treba pomoći opisati osjećaje. Možda će se lakše izraziti crtajući ili na neki njoj svojstven način. Pokušajte joj objasniti kako je ljutnja prihvatljiva, no agresija nikako nije. Osim toga, možete joj ponuditi neke druge, Vama uobičajene načine iskazivanja ljutnje, gdje se možete poslužiti osobnim primjerima (primjerice, ''Ovo ja činim kad sam ljuta…''). Nije na odmet da joj kažete kako se Vi osjećate kad ona reagira agresijom jer na taj način poslat ćete joj poruku da ima pravo na svoje osjećaje i poučiti je da se o tome smije razgovarati.

Iako je ova situacija teška za sve Vas ukućane, možda je prilika da kao nikad prije razvijete čvrstu komunikaciju sa svojom djevojčicom. Stvarno smatram da ste dobra i brižna majka koja može otvorenim razgovorom unaprijed objasniti kako očekujete od malene da se ponaša, iz kojih razloga i koje su posljedicu takvog ponašanja. Na taj način unaprijed joj postavljate granice ponašanja. Točnije, zajednički dogovarate primjerena ponašanja. Nakon toga, i na Vama je da se tih granica pridržavate. To znači da je uz samu ustrajnost, jako bitna i dosljednost, tj. da svaki put, bez izuzetka, kad se agresivno ili neprimjereno ponašanje javi trenutačnim ukidanjem povlastica, ali i da reagirate svaki put kad se javi primjereno ponašanje nekom simboličnom nagradom, od kojih je najbolja verbalna pohvala i nježni dodir. Nemojte odustati ako nakon prvog razgovora ne vidite rezultate, trebat će vremena Vašoj djevojčici da se nauči ljutiti na prihvatljiv način i u početku će zasigurno reagirati po starom obrascu. Vaše strpljenje će ponovno biti na testu, ali ako ustrajete u razgovorima i usmjeravanju, vjerujem da ćete polučiti uspjeh. Nešto više o važnosti dosljednosti u odgoju možete pročitati na sljedećoj web stranici Poliklinike za zaštitu djece grada Zagreba: http://www.poliklinika-djeca.hr/a...zasto-je-vazna-dosljednost-u-odgoju/.

Moguće je i da Vaša djevojčica osjeća vlastite poteškoće u učenju što joj može stvarati frustraciju. Možda ne shvaća zašto ne može ispuniti školska očekivanja što joj daje osjećaj nesposobnosti i izoliranosti. Djeca često puta osjete da su po nečemu drugačija, ali njihove fantazije o vlastitim problemima znaju biti mnogo gore od realnosti i zato je važno da Vi kao dobar roditelje stabilizirate njezine osjećaje. Jednom kada roditelj prepozna probleme svog djeteta i kada postane sposoban shvatiti kako se osjeća u vezi s tim, iskrenim razgovorom može uvelike smanjiti brige svoga djeteta. Djeca trebaju znati istinu, objašnjenu na način prikladan njihovim godinama i zrelosti. Time što će djetetove poteškoće postati otvorena tema za razgovor, roditelji mogu pomoći umanjiti djetetovu grižnju savjesti koja proizlazi iz toga da se ne osjeća pametno i da zato razočarava obitelj.

Svakako bih voljela napisati kako suočavanje s ljutnjom djeteta može biti jedan od najtežih trenutaka roditeljskog posla i izazvati cijelu lavinu emocija, od iscrpljenosti do „kidanja“ živaca. Nikako mi nije namjera reći da postoji instant rješenje za ove probleme jer iskustveno znam da je za to potrebno vrijeme i podrška stručnjaka i još jednom pohvaljujem Vašu odluku odlaska jednom od stručnjaka.

Jako mi je drago da ste zajedno sa suprugom u svemu ovome i da zajednički donosite odluke. Često roditelji postanu u tolikoj mjeri usmjereni na rješavanje problema njihovog djeteta, da zanemare jedno drugo u toj situaciji. Ali koliko vidim, Vi i suprug međusobno ste si podrška i samo nastavite biti zajedno – iz pozicije brižnosti i iskrenog zanimanja. Vjerujem da Vam uzajamna podrška puno znači i da se osjećate puno jači znajući da imate saveznika.

Zatražili ste kontakte stručnjaka u Varaždinu. Pronašla sam Obiteljski centar Varaždinske županije koji možete kontaktirati na broj telefona 042 / 303-075 ili mailom obiteljskicentar-vz@vz.t-com.hr; a više informacija o samom Centru možete i pronaći na njihovoj stranci http://www.ocvz.hr/. Tamo radi tim stručnjaka (socijalni pedagozi, psiholozi, socijalni radnici, logopedi…) koji rade u savjetovalištima i daju savjete i podršku roditeljima i bračnim partnerima.

Svakako bih Vas potaknula da dogovorite razgovor i sa školskim psihologom. Nikako ne bi bilo na odmet da u suradnji s učiteljicom razradite strategiju pomoći Vašoj djevojčici, a mislim da će stručnjaci škole najbolje znati kako to učiniti.

Kako u Varaždinu nisam pronašla nijedno drugo savjetovalište, htjela bih Vam ostaviti otvorena vrata i potaknuti Vas da se slobodno obratite i u Polikliniku za zaštitu djece grada Zagreba gdje možete dobiti stručni savjet i procjenu težine situacije. Možete nazvati i dogovoriti susret na telefonski broj 01 3457 518. Uputnicu možete dobiti od pedijatra, a Poliklinika se nalazi u centru Zagreba, na adresi Đorđićeva 26.

Ako imate mogućnost dolaska u Zagreb, preporučila bih Vam besplatno Savjetovalište za roditelje i djecu u sklopu Dječje kuće Borovje u kojoj se provodi Škole za roditelje. Možete ih nazvati i naručiti se na broj 01/6112 – 758, a adresa je Ulica Bože i Nikole Bionde 32, 10 000 Zagreb.

Također, postoji anonimna i besplatna savjetodavna linija Hrabrog telefona, mjesto je gdje se možete obratiti s dodatnim upitima. Volonterke će Vas rado saslušati i pružiti Vam podršku. Na liniji rade educirani volonteri, a otvorena je od 9 do 20 sati radnim danom. Broj linije je 0800 0800. Postoji i chat na koji se možete javiti svakim 15 do 18 sati na www.hrabritelefon.hr.

Ako i dalje imate bilo kakva pitanja, možete se slobodno ponovno javiti ili nešto prokomentirati i ovim putem. Još jednom Vam želim zahvaliti što ste se javili. Uvijek mi je drago kad su roditelji otvoreni prema potrebama svog djeteta i kad su spremni potražiti stručnu pomoć. Roditeljstvo često puta zna neočekivano iznenaditi problemima koji ponekad zahtijevaju pomoć sa strane. Traženje pomoći je znak da želite biti još bolji roditelj svom djetetu, u čemu Vas svim srcem podržavam.

Srdačan pozdrav,
Hana Hrpka, prof.

30.04.2013. 16:55

Poštovana Mama,

Za početak bih Vam se željela zahvaliti što ste mi se obratili za pomoć i time mi ukazali svoje povjerenje. Vidim da pomno pratite razvoj i interese Vaše djevojčice, prilagođavate joj se i primjećujete promjene u njezinom ponašanju. Čini mi se da ste brižan i topao roditelj koji je usmjeren na dobrobit svoje dječice.

Roditeljstvo sa sobom, uz brojne radosti i ljepote, katkada donosi određene poteškoće koje nam se ponekad čine toliko dugotrajne, bezizlazne i što god napravili čini nam se da više ništa ne funkcionira i da je sve bezuspješno. Vjerujem da je odgajati dvoje mališana istovremeno poprilično naporno i zahtijeva mnogo odricanja, strpljenja i trošenja energije. Vjerujem da takav angažman može sa sobom donijeti stres i umor. Čitajući Vaš mail dobila sam dojam da se osjećate poprilično bespomoćnom jer primjećujete da Vašu djevojčicu aktivnosti koje su zanimale prije, više ne zanimaju, a pritom se javljaju i poteškoće sa stolicom. S druge strane, želim zaista pohvaliti brigu i napore oko Vaše djece, vidi se da se jako trudite i želite svojoj djeci najbolje.

Kažete da će Vaša djevojčica uskoro navršiti 4 godine. Djeca u toj dobi još uvijek vjeruju da se sve „vrti“ oko njih odnosno da sve treba biti podređeno njima i to je prirodan dio razvoja. Mašta im radi, propitkuju razna pitanja, ne zadržavaju se dugo na jednoj igri i općenito na drugim aktivnostima i to je također dio razvojnog puta. Vjerujem da Vam se čini kao da djevojčica želi pažnju samo za sebe, ali i to je karakteristično za to razdoblje. Čini mi se da Vas to poprilično iscrpljuje i da ne znate kako s time izaći na kraj. K tome, u obitelji je i još jedna beba koja ima svoje potrebe i koja također zaslužuje Vašu pažnju. Moguće je da je djevojčica svjesna da nije više sama s Vama, kao što je bila unazad godinu dana i da roditeljsku pažnju mora dijeli pa je želi 'vratiti' kako je bilo i prije. Spomenuli ste također da djevojčica ima problema sa stolicom koji Vas posebno iscrpljuju i okupiraju i koje, kako navodite, povezujete s potrebom da bude u centru pažnje. Ovo može, ali i ne mora biti tako i stoga bi dobro bilo posjetiti i njezinog pedijatra, ako te već niste učinili, kako biste isključili mogućnost nekog fiziološkog uzroka problema sa stolicom. Važno je znati da dijete to ne radi namjerno, da organizam može često djelovati protiv naših svjesnih namjera te da se dijete ne krivi zbog toga jer vjerujem da zadržavanje stolice nije osjećaj koji je ugodan djetetu, ali i odrasloj osobi. Ono što želim reći jest da u ovome razdoblju, Vašoj djevojčici treba jedna dodatna „doza“ strpljenja i razumijevanja što vjerujem da joj se trudite pružiti.

Vjerujem da bi korisno bilo objasniti joj da mama ili tata moraju posvećivati vrijeme i drugom djetetu, ne zbog veće ljubavi prema mlađem djetetu nego zbog toga što mu je to zbog njegove dobi potrebno. Važno je da dječje ponašanje kako god ono bilo ne shvatimo osobnim napadom pri čemu nam takvo gledanja na njega može olakšati nošenje s njim. Uz to, mislim da je jako važno odvojiti dijete od njegovog ponašanja. Primjerice, umjesto rečenice „Ti si zločesta djevojčica“ bilo bi bolje reći „To nije lijepo ponašanje.“ i objasniti zbog čega to govorimo. Na taj način šaljemo poruku djetetu da ga uvažavamo, ali i upozoravamo na štetnost nekog ponašanja ili naše nezadovoljstvo tim ponašanjem.

Predložila bih Vam da joj dopustite da Vam pomaže oko brige za dječaka. Kada ga hranite, presvlačite ili ga uspavljujete pjevajući mu, neka to i ona radi s Vama, neka Vam dodaje stvari i osjeća se korisno. Možete je ohrabriti da Vam pomogne oko brige za bebu, ali ne morate inzistirati ako ne pokaže interes. Ponavljajte malenoj kako je volite koliko je god puta potrebno, jer djeca to žele često čuti. Ako vas zamoli da nešto napravite, a Vi trenutno niste u mogućnosti jer se bavite sinom, probajte ne „okriviti“ bebu za to. Umjesto toga, možete reći nešto u stilu „Trenutno su mi pune ruke posla, ali mogu se igrati s tobom za par minuta. Molim te da pričekaš pa ću doći.“ Također bi bilo dobro potaknuti djevojčicu da razgovara s bebom i s Vama u isto vrijeme gdje ima mjesta za pohvalu djevojčice pred bratom (primjerice možete reći: „Pogledaj kako je seka lijepo nacrtala, baš mi se jako sviđa.“ To može potaknuti razvoj njezina samopouzdanja i ponosa i pokazati joj da je voljena i jednako važna kao i brat.

Isto tako, može Vam pomagati u kuhinji - neka Vam doda nešto od sastojaka i sl., neka sudjeluje u pripremi jela. Možete u takvim situacijama biti kreativni koliko želite. Kako ste i naveli, provodite određeno vrijeme s njom u šetnji i igri što je jako bitno za razvoj svakog djeteta. Naveli ste da je izgubila interes za pisanjem i crtanjem pa bi bilo dobro da izdvojite vremena pa skupa s njom crtate, pišete, gledate koji crtić pa kasnije o tome razgovarate. Ako vidi da Vi uživate u tome, vrlo vjerojatno da će joj se svidjeti, jer roditelji su djeci prvi modeli ponašanja, i upijaju svaku njihovu reakciju i opažaju ponašanja. I naravno, za svako poželjno ponašanje kojim ste Vi zadovoljni korisno je pohvaliti je ili nagraditi. Za sve ovo će Vam trebati puno truda i strpljenja, toga trebate biti svjesni, no vjerujem, da toga imate. Naveli ste da niste u mogućnosti pružiti joj odlaske u vrtić. Žao mi je što se nalazite u takvoj situaciji i vjerujem da ste zbog toga dodatno opterećeni i morate više energije ulagati u nju, što bi u slučaju da ide u vrtić odrađivale tete. U svakom slučaju, drago mi je čuti da ste uspjeli naći igraonicu kao malu zamjenu za to. Kako ste i sami primijetili, važno je da dijete u ovoj dobi provodi i određeno vrijeme u igri sa svojim vršnjacima, onoliko koliko je to u Vašoj situaciji moguće.

Ne znam koliku podršku imate od strane supruga ili drugih bliskih osoba. Bilo bi dobro da pokušate i njega uključiti oko brige za djevojčicu. Možda bi Vam olakšalo to da se nakon njegovog posla on igra s djevojčicom, šeće, gleda crtiće i sl., a Vi u tom poslijepodnevnom vremenu možete primjerice odraditi kućanske poslove za sutra ili pak uzeti vrijeme za sebe, za opuštanje. Vjerujem da se majčinska ljubav nikako ne može istrošiti, ali isto tako vjerujem da je teško biti mama kada ste iscrpljeni i opterećeni. Iako Vam ovo što ću reći može izgledati neizvedivo, zaista smatram da je bitno da imate barem pola sata u danu za sebe i ispunjenje neke svoje male želje.

U nastavku Vam šaljem link na kojemu možete pronaći brošure Hrabroga telefona koja Vam mogu biti od pomoći posebice brošura s temom “Disciplina i Vaše dijete” koja pruža informacije i praktične savjete o načinima pravilnog discipliniranja djece te brošura s temom „Kako biti dobar roditelj” koja sadrži savjete roditeljima o novim vještinama odgoja tj. novim načinima i idejama kako se može djelovati na ponašanje djeteta. Link je: http://www.hrabritelefon.hr/rodit...r-roditelj/brosure-hrabrog-telefona/. Postoji brojna literatura koja piše o tome kako unaprijediti roditeljske vještine, a jedna od njih je knjiga „Odgajam li dobro svoje dijete“ (Buljan Flander, G., Karlović, A.).

Nedostaje mi podatak odakle ste pa bih Vas u slučaju dodatnih informacija uputila na Hrabri telefon, besplatnu i anonimnu savjetodavnu liniju, koja Vam je dostupna na broj 0800 0800 svakim radnim danom od 09 do 20 sati ili na chat Hrabrog telefona: www.hrabritelefon.hr/chat svakim radnim danom od 15 do 18 sati. Naravno, možete mi ponovno pisati i ovdje.

Na kraju, još jednom bih Vam se zahvalila što ste se javili. Roditeljstvo zahtijeva mnogo tuda i odricanja i posebno mi je drago kada vidim da roditelji prate i reagiraju na potrebe svog djeteta i obrate se za pomoć ukoliko nastanu određene poteškoće.

Želim Vam puno sreće, strpljenja, energije i podrške u odgoju Vaše djevojčice.

Srdačan pozdrav,

Hana Hrpka, prof.

22.05.2013. 12:25

Draga Mama,

zahvaljujem što ste se obratili za savjet. S obzirom na situacije koje ste opisali, činite se kao roditelj koji mnogo toga želi priuštiti svome djetetu i puno promišlja o načinima na koji se nastali problemi mogu rješavati. Spomenuli ste kako je Vaše dijete oduvijek bilo "živahnije", puno energije i zbog toga je s jedne strane imala snažnu želju za učenjem i istraživanjem, lako je sklapala prijateljstva zbog svoje otvorenosti dok je s druge strane zbog te iste energije Vaša kćer znala biti nemirna, s manjkom strpljenja, uvijek u pokretu, što mnogim roditeljima i ljudima koji su u kontaktu s takvim djetetom može biti pomalo iscrpljujuće jer ne mogu tako lako pratiti djetetov „tempo“.

Sva djeca prolaze kroz neke razvojne periode koji mogu biti teški i frustrirajući kako za roditelje, tako i za djecu i koji nas mogu ostaviti s bezbroj pitanja. Jedna od takvih situacija u kojoj se dijete može osjećati nekoncentrirano i nepažljivo i često takva ponašanja možemo zamijeniti sa simptomima hiperaktivnog djeteta jest situacija u kojoj dijete pod stresom, u obitelji se događaju neke promjene, školsko gradivo je teško ili je dijete općenito u prezahtjevnoj situaciji. Sudeći prema onome što ste opisali, moguće je da je Vaše dijete između ostalog iskazuje stres zbog prelaska iz jedne škole u drugu, koja je puno zahtjevnija i što se tiče gradiva, ali i izazova socijalizacije, pošto su ostala djeca tog razreda zajedno već godinu dana i među njima su već nastala prijateljstva.

Katkada kao roditelji možemo predvidjeti normalne reakcije djeteta na „neuobičajene“ situacije, kao što je prelazak u novu školu jer naše dijete i inače je, primjerice, nemirnije ili puno energije. Zamislite si da prelazite s jednog radnog mjesta u drugo - iako drugo mjesto može biti bolje za vas, izazovnije, s boljom plaćom, svejedno je potrebno vrijeme u kojem ćete se prilagoditi na novu okolinu. Kod djece je slična stvar, samo što ona nemaju tolike mehanizme obrane i racionalne strategije koje će im olakšati prilagodbu. Ukoliko roditelji i značajni odrasli procjenjuju težinu gubitka i značaj preseljenja iz jedne škole u drugu iz svoje odrasle perspektive, vjerujući da „to i nije tako velik problem“, moguće je da će biti manje osjetljivi na znakove kojima djeca poručuju da su im gubici teško pali. Neki od spomenutih znakova mogu se manifestirati kroz razdražljivost i češće promjene raspoloženja, izraženije separacijske teškoće, revoltirano ponašanje i češće ispade ljutnje, odsutnost i potišteno raspoloženje, probleme u školi i s učenjem, a moguće je i povlačenje i teškoće u sklapanju novih prijateljstava. Važno je da dijete u tim trenutcima osjeća da ju bliski ljudi oko nje razumiju i podržavaju, što vjerujem da ste svakako činili i to je uistinu pohvalno. Ovo je naravno samo jedno moguće objašnjenje ponašanja Vaše djevojčice jer teško je davati zaključke na temelju jednoga upita, iako jeste bili specifični u njemu.

Na pitanje o prisutnosti hiperaktivnosti najbolji odgovor može dati stručnjak koji će u direktnome radu s djetetom dobiti cjelovitiji uvid u njegovo ponašanje. Ako u školi postoji psiholog možda bi korisno bi od njega zatražiti savjet. Ako ne postoji, možete u razgovoru s dječjim pedijatrom zatražiti uputnicu za dječjega psihologa koji djeluje u Vašem mjestu stanovanja. Također, postoje različite ustanove u kojima djeluju stručnjaci koji su specijalizirani za „prepoznavanje“ hiperaktivnosti pa Vas pozivam da se javite s informacijom otkuda ste kako bih Vas mogla uputiti na iste.

Ako ste iz Zagreba, ali i iz bilo kojega dijela Hrvatske a u mogućnosti putovati preporučila bih Vam odlazak u Polikliniku za zaštitu djece grada Zagreba koju možete posjetiti sa sinom iako niste iz Zagreba. Za to Vam je potrebna uputnica liječnika opće prakse. Adresa Poliklinike je Đorđićeva 26, Zagreb, a broj telefona na koji možete dogovoriti termin je 01/34-575-18. U Poliklinici je oformljen tim stručnjaka koji se bave različitim aspektima roditeljstva, različitim aspektima dječjega razvoja i koji Vam mogu pružiti dodatne smjernice, upute, savjete. Na stranicama Poliklinike možete saznati i nešto više o samoj hiperaktivnosti: http://www.poliklinika-djeca.hr/publikacije/hiperaktivno-dijete/

U nastavku ću Vam pokušati pružiti neke moguće načine djelovanja u odgoju Vaše curice koji Vam mogu biti od koristi. Naravno, Vi ste tamo i poznajete svoju curicu najbolje što Vam omogućuje da ove mogućnosti izmijenite, nadopunite, učinite zabavnima. Kako kažete da je nemirna i da joj puno toga „odvlači“ pozornost možda da pokušate osigurati mjesto za učenje uz minimalne faktore koji mogu omesti dijete. Možete ju potaknuti da sudjeluje u kreiranju svog prostora za učenje (npr. može si složiti potrebne stvari na radni stol, ali pritom pazite da ne stavi previše toga što bi joj moglo omesti pažnju, odabrati neku zanimljivu svjetiljku i sl.)

Dijete koje je nepažljivo/impulzivno ima potrebu za što jasnijom komunikacijom. Dobro je da ostvarujete kontakt očima, budete smireni i odlučni. Ukoliko imate osjećaj da Vas dijete ne sluša, možete držati ruke nježno na ramenima dok joj objašnjavate što želite da učini ako odbija uspostaviti kontakt. Vrlo je bitno da pomoć bude pružena bez kritike, ugrožavanja djeteta i na pozitivan način. Kada dajete određeni naputak ili uputu dobro bi bilo da pokušate biti jasni i određeni tako da se dijete ne „zbunjuje“. Riječi „Budi dobar i pristojan” , „Slušaj učiteljicu“ mogu dijete zbuniti, jer ne zna što se pod tim misli i što se zapravo želi.

U situacijama promjene ponašanja možete jednostavno opisati poželjno ponašanje. Npr. "Želim da sada pogledaš u torbu i vidiš imaš li neku domaću zadaću". Možete joj također nabaviti ploču na kojoj će si moći zapisati školske obveze. Takve stvari djeci mogu biti zanimljive i imat će osjećaj osobne odgovornosti. Agresivna komunikacija i negativno formulirane upute poput: "Nikad me ne slušaš, znaš li napraviti posao koji sam ti zadao?" impliciraju da je dijete nesposobno i nemaju učinka i mogu negativno djelovati na djetetovo samopoštovanje, a time i na njegovu buduću izvedbu ponašanja.

Također, moguće je da je samopoštovanje Vaše kćeri pomalo narušeno, pogotovo ako je u prethodnom razdoblju imala puno prijatelja i jako dobre ocjene. Pohvalama i primjećivanjem djetetovih osobina, ponašanja i postignuća možete povećati njegovo samopoštovanje (npr. “Stvarno mi se sviđa kako si riješila zadaću iz matematike” ili “Vidiš, ovaj tjedan nisi nijednom zaboravila zadaću”). Spomenuli ste kako Vaša kćer u novom razredu ima jednu prijateljicu. To je vrlo pozitivno. Za početak bi dobro bilo, vjerujem, da njeguje prijateljstvo i s tom jednom prijateljicom, dok se više ne opusti u razrednom okruženju. Kasnije možete zajedno upoznati ostale prijatelje iz razreda, pozivajući ih kući ili u igraonicu. Moguće je da se Vaša kćer zbog prelaska u novu školu srami pozvati prijatelja kući. Možete joj primjerice pomoći da ih nazove, možete razgovarati s njihovim roditeljima. Korisno bi bilo da se zajednički prisjetite kako je u prijašnjoj školi prilazila djeci, što ih je pitala, kako su razgovarali. Možda da probate vježbati s djetetom, glumite situacije, potaknete i ohrabrite ju kada upotrijebi novu vještinu s prijateljima. Dobro je da opažate Vaše dijete u igri i kada primijetite da je upotrijebilo novu vještinu, pohvalite ju. Ovo su samo neki od prijedloga koji Vam mogu olakšati situaciju, no pozivam Vas da slobodno budete kreativni i da ne posustajete u svojemu angažmanu koji je, kako mi se čini, veliki.

Kroz ovaj odgovor pokušala sam Vam prenijeti neka iskustva stručnjaka u području odgoja djece, posebice djece koja su „živahnija“. Vjerujem da ste puno toga od ovog što sam napisala već pokušali, a moguće je da još dobijete poneku ideju. U svakom slučaju, promjene se ne mogu događati preko noći jer nisu ni nastale preko noći. Ponekad je potrebno puno ustrajnosti, ali je važno da Vaše dijete ne osjeti da ga kritizirate i pritišćete što vjerujem da i ne činite. Vjerujem da se i Vi usred brige za Vaše dijete možete osjećati iscrpljeno, frustrirano ili bespomoćno, stoga je jako važno da uzmete vremena i za sebe. Radite ono što volite, što Vas ispunja jer ćete i Vi tada imati više energije nositi se s trenutnim problemima s kojima se susreće Vaše dijete.

Ukoliko imate bilo kakvih dvojbi i pitanja, svakim radnim danom od 9 do 20 sati možete se obratiti Hrabrom telefonu preko besplatne i anonimne savjetodavne linije 0800 0800 ili radnim danom od 15 do 18 sati putem chata na www.hrabritelefon.hr/chat. Također, uvijek se u slučaju dodatnih pitanja možete javiti i ovim putem.

Još jednom zahvaljujem što ste mi ukazali povjerenje. Želim Vama, Vašem suprugu i kćeri puno sreće i ustrajnosti tijekom budućeg razdoblja.

Srdačno,

Hana Hrpka, prof.

05.12.2023. 01:20

Draga mama Natali,

drago mi je što ste ovo prepoznali sigurno mjesto na koje se možete obratiti sa svojim brigama i što ste mi svojim javljanjem iskazali povjerenje. Želim Vas pohvaliti što ste se odvažili potražiti podršku i što djelujete u smjeru dobrobiti svojeg djeteta.



U svom upitu navodite da imate sina koji ima četiri godine i u vrtiću često udara drugu djecu. Imate dojam da to čini bez očitog razloga i da ga takvo ponašanje zabavlja, a da je nedavno počeo udarati i sebe samoga. Spomenuli ste da ste se obratili neuropedijatrici koja Vam je rekla da Vas sin ne pokazuje znakove poremećaja poput autizma i ADHD-a već da je njegovo ponašanje pokazatelj hiperaktivnosti. Navodite kako mu je boravak u vrtiću skraćen s deset na četiri sata i da ste potražili dodatnu pomoć psihologa. Niste sigurni kako mu pomoći i zbog čega on pokazuje agresivno ponašanje te se pitate što možete učiniti.



Čini mi se da se osjećate zabrinuto i nesigurno oko toga što možete poduzeti da pomognete sinu. Također se možda osjećate tužno, bespomoćno ili frustrirano. Želim da znate da su ove, ali i mnoge druge emocije koje Vam se mogu javiti, sasvim prirodne i očekivane u ovoj situaciji. Zvučite kao brižna mama koja je spremna napraviti sve da pomogne svom sinu i to je za svaku pohvalu.



Kao glavnu brigu opisujete sinovo agresivno ponašanje prema drugoj djeci u vrtiću, a od nedavno i prema sebi. Pitam se kada je počeo pokazivati ovakvo ponašanje i jeste li primijetili koji je bio okidač za to. Također se pitam u kakvim situacijama i okolnostima najčešće dolazi do udaranja druge djece i sebe. Napisali ste da drugu djecu i sebe udara bez razloga, ali pitam se jeste li primijetili da u nekim okolnostima češće pokazuje takvo ponašanje nego u drugim. Agresivnost u dječjoj dobi je nerijetka pojava s kojom se susreću brojni roditelji prilikom odgajanja djeteta. Djeca mogu pokazivati agresivno ponašanje jer su preplavljeni neugodnim emocijama poput nezadovoljstva, ljutnje i bijesa, a u toj dobi još nisu naučili kako te emocije izraziti na prihvatljiv način. U takvim trenucima djetetu su potrebne odrasle osobe koje će ga naučiti i pokazati mu na koji način može upravljati svojim neugodnim emocijama. Važno je da roditelj pokaže da razumije da je dijete ljuto i da je to prirodna emocija kao i sve druge, ali da naglasi da neka ponašanja poput udaranja i vikanja nisu prihvatljiva. Također je važno ostati dosljedan u pravilima i postavljenim granicama i ne popuštati djetetu samo zato što je ljuto. Pitam se kako Vi uobičajeno reagirate kada se Vaš sin ponaša agresivno i kako Vam zvuče ovi prijedlozi. Važno mi je naglasiti kako u promjeni ovakvog ponašanja veliku ulogu imate Vi kao roditelj, ali i druge odrasle osobe u njegovoj okolini, poput odgajatelja u vrtiću i ostalih članova obitelji. Važno je da su pristupi odgoja ujednačeni te da ista pravila vrijede kod svih odraslih osoba u djetetovoj okolini. Iz tog bih Vas razloga voljela ohrabriti da svoje brige, ako već niste, podijelite i s djelatnicima u vrtiću, kao i s ostalim članovima Vaše obitelji kako bi svi zajedno djelovali u smjeru najboljeg interesa Vašeg sina. Pitam se kako Vam to zvuči te javljaju li Vam se oko toga određena pitanja ili brige.



Iz Vašeg sam upita dobila dojam da ste zabrinuti da ponašanje Vašeg sina ukazuje na postojanje nekog poremećaja poput autizma ili ADHD-a. Drago mi je čuti da surađujete sa stručnjacima dječjeg razvoja kako biste s njima aktivno dijelili svoje brige i eventualno provjerili svoje sumnje. Pitam se koje je mišljenje psihologa s kojim ste počeli surađivati. Psiholog je osoba koja Vam može najbolje reći ako postoji neki uzrok u pozadini ponašanja Vašeg sina i želim Vas potaknuti da nastavite ovu suradnju i reagirate u skladu s mišljenjem i preporukama stručnjaka. Vjerujem da Vas brinu brojna pitanja i pretpostavke o tome što može biti razlog neuobičajenom ponašanju Vašeg sina, a najbolji način da se osjećate sigurnije je da surađujete sa stručnjacima i dijelite s njima svoja pitanja i brige. Osim podrške i osnaženja za nošenje s izazovima koje odgoj donosi, psiholog Vam može ponuditi smjernice i konkretne preporuke za daljnje postupanje. Iz tog Vas razloga ohrabrujem da i dalje aktivno dijelite svoje misli, osjećaje i brige s nadležnim psihologom kako biste zajedno radili na promjeni ponašanja Vašeg sina.



Za kraj, htjela bih se osvrnuti na hiperaktivnost koju ste spomenuli. Vjerujem da Vam nije lako u situacijama kada imate dojam da dijete zahtijeva Vašu potpunu pažnju pa se pitam imate li drugih članova obitelji koji Vam pomažu u odgoju. Važno mi je da u ovome niste sami i htjela bih naglasiti kako i Vi kao majka zaslužujete dobiti potrebnu podršku. Konstanta zaokupljenost djetetom za roditelja može biti iscrpljujuća i preplavljujuća što posljedično može dodatno otežavati nošenje s neprikladnim ponašanjem djeteta. Iz tog mi se razloga čini važnim za naglasiti kako je u redu ponekad potražiti podršku drugih kako biste uzeli malo vremena za sebe i aktivnosti koje Vas opuštaju. Na taj način, jačate svoje kapacitete za nošenje s izazovima koje roditeljstvo donosi. Pitam se kako Vam to zvuči.



Ako budete htjeli dodatno razgovarati o ovoj ili nekoj drugoj temi, možete mi ponovno pisati ovim putem, ali ohrabrujem Vas da nazovete i savjetodavnu liniju Hrabrog telefona za mame i tate na broj 0800 0800 svakim radnim danom između 9 i 20 sati.

Topli pozdrav,

Hana Hrpka, prof.

23.05.2024. 10:50

Draga mama,

hvala Vam što ste mi odlučili iskazati povjerenje dijeljenjem svojih briga. Pohvaljujem Vas na tome što ste potražili podršku i smjernice. Iz tog koraka primjećujem Vašu brižnost i spremnost da saznate što je dovelo do promjena u ponašanju Vaše kćeri.

Iz svega što ste napisali, prepoznajem da Vas brinu promjene koje primjećujete u ponašanju i emocionalnim reakcijama Vaše kćeri nakon što se vratila kući poslije hospitalizacije. Vjerujem da su promjene koje opisujete mogle potaknuti osjećaj nelagode i zabrinutosti u vezi toga kako ju umiriti i kako joj pomoći. Pitate se radi li se o uobičajenoj reakciji nakon stresnog događaja i na koji način možete pomoći kćeri.

Za početak, voljela bih Vam reći kako mi se često javljaju roditelji sa sličnim pitanjima i brigama u vezi razvoja njihove djece. Htjela bih da znate kako u tome niste sami. Kako bih bolje razumjela situaciju u kojoj se nalazite i time Vam pružila potrebnu podršku, važno mi je znati koliko Vaša kći ima godina. Iz Vaših riječi, mogla bih pretpostaviti da je u dobi između prve i druge godine. Reakcije Vaše kćeri koje ste opisali, obilježja su zdravog emocionalnog razvoja djeteta, koja se još nazivaju i tantrumi. Tantrume karakteriziraju nagle i intenzivne emocionalne reakcije poput bijesa i ljutnje te su česta pojava kod djece njezine dobi. Oni se mogu javiti u različitim situacijama, posebice kad je dijete preplavljeno neugodnim emocijama. Navodite da Vaša kći doživljava nekontroliran izljev ljutnje nekoliko puta dnevno, a upravo su “protestiranja” koja spominjete, učestalo govorenje riječi „neću“ i fizički izraz ljutnje prema drugima, način na koji izražava intenzivne emocije koje osjeća. Drugi roditelji također spominju da djecu u tim situacijama može biti teško umiriti, posebice zbog toga što odbijaju utjehu ili zagrljaj. U tim je trenucima važno da joj dopustite da doživi emocije koje joj se javljaju i da pokušate ostati smireni. Na taj način joj dajete do znanja da je sigurna, da ste joj oslonac i da od Vas može dobiti utjehu u onom obliku u kojem joj je potrebna (zagrljaj, dodir, prisutnost).

Ono što roditelji često zanemare u takvim situacijama jest prepoznavanje vlastitih osjećaja do kojih dovedu ponašanja djeteta koja smatraju zabrinjavajućima. Roditelji često navode pojavljivanje neugodnih osjećaja poput straha i uznemirenosti, koji im mogu posebno otežati u nastojanju da zadrže smirenost. Važno je dozvoliti si osjećati se uznemireno i pokušati regulirati trenutne emocije, na način da prepoznate što je to što Vas može umiriti u toj situaciji. To može biti duboko disanje, brojanje do 10 ili ponavljanje određenih misli koje Vas u drugim situacijama smiruju. Kad ste umirili sebe, bit će Vam lakše nositi se s intenzivnim emocijama kćeri. Pitam se kako Vam se to čini.

Nadalje, voljela bih čuti nešto više o Vašoj kćeri, njenom dosadašnjem razvoju, kao i o odnosima u Vašoj obitelji, kako bih mogla bolje razumjeti situaciju u kojoj se nalazite. Navodite kako su se ove promjene počele događati nakon nekoliko dana boravka u bolnici. Pitam se koji je bio razlog odlaska u bolnicu, od čega je kći bolovala te kakvo joj je trenutno tjelesno zdravlje. Također, pitam se doživljava li Vaša kći bol i neugodu povezane sa stanjem zbog kojega je bila hospitalizirana te kako se osjećala prije odlaska iz bolnice. U slučaju da je djevojčici ovo prvi duži boravak u bolnici, moguće je da joj je potrebno dulje vrijeme da se ponovno prilagodi na povratak kući. Zabrinulo me pročitati da period boravka u bolnici opisujete kao traumatično iskustvo. Pitam se je li tako doživljeno i od strane djeteta, jeste li o tome razgovarali s drugim članovima obitelji te s pedijatrom. Voljela bih istaknuti važnost komunikacije sa stručnim osobljem u bolnici u koje je dijete bilo, posebice s pedijatrom koji je vjerujem upućen u razvoj Vaše kćeri i može Vam dati odgovore na pitanja koja su Vam važna, kao i potrebnu podršku za nošenje s brigama koje trenutno imate. Konačno, spominjete kako Vam se javljaju različite nejasnoće te vjerujem da Vam se mogu javiti i osjećaji nesigurnosti i straha. Htjela bih Vam reći kako su roditelji često zabrinuti oko uzroka raznih ponašanja i emocionalnih stanja djeteta, posebice oko onih s kojima se do tada nisu susreli. Iz tog je razloga sasvim prirodno da Vas je opisana situacija uznemirila i zabrinula te je pohvalno što ste odlučili potražiti stručnu pomoć i smjernice. Budući da je Vaša kći u posljednjih nekoliko dana doživjela određenu razinu stresa i neugode, vjerujem da će joj biti potrebno neko vrijeme kako bi se umirila i priviknula na njenu uobičajenu rutinu. Voljela bih Vas potaknuti da u tom procesu budete strpljivi te da joj pružate kontinuiranu podršku, toplinu i razumijevanje. U slučaju da i nakon nekog vremena primijetite promjene ponašanja kod Vaše kćeri koja Vas zabrinjavaju, ohrabrujem Vas da svoje brige podijelite s pedijatrom/com. Znajte da u ovome niste i ne trebate biti sami. Zaslužujete dobiti podršku, smjernice i odgovore na pitanja koja su Vam važna.

Za kraj, voljela bih da mi se ponovno javite kako bih dobila više informacija o onome s čime se trenutno nosite. Možete mi ponovno pisati ovim putem, a ohrabrujem Vas da se javite i na anonimnu i besplatnu savjetodavnu liniju Hrabrog telefona za mame i tate na broj 0800 0800, dostupnu svakim radnim danom od 9 do 20 sati ili da pišete na savjet@hrabritelfon.hr

Nadam se da ćete u ovim smjernicama pronaći podršku i pomoć koje su Vam potrebne te Vam želim puno ustrajnosti, strpljenja i snage u daljnjim koracima.

Topli pozdrav,

Hana Hrpka, prof.