|
Nektar
|
13.10.2021. 12:15
Postovana,
moj sin puni uskoro 4 godine. Sto se tice njegovog ponasanja, nekad sam pred zidom i pitam se kako da rijesim sve te probleme, a opet u nekim momentima se pitam kako tako mali ipak shvati neke stvari. U zadnjih pola godine smo imali mnogo stresa, moj spontani, nesto vise posla, selidba. Za sve njegove ispade, imam razumijevanja. Vrlo rijetko reagujem ljutnjom, ali se bojim da grijesim, da cu mu dati poruku da moze da radi sta hoce, a da cu ja uvijek sve mirno prihvatati (ok, malo objasnjavanja mora da istrpi).
1. Ishrana. Napravi dramu oko svakog obroka. Kao manji je jeo zdravo i raznovrsno, sada za dorucak uvijek zeli par istih namirnica. Preko toga sam presla, i ja volim topli sendvic ujutro i dobro. Rucak je sve teze, uvijek drama, "kako si mi mogla samo to napraviti". Pa ako je bas iziritiran, zna me i udariti i ugristi. Drugim ljudima ne radi to, u odnosu s djecom uopste nije agresivan, agresiju ima samo prema meni, sto mene boli. Ne tjeram ga npr da pojede, kazem da moze i kasnije, ako sada nije gladan, ali on nastavlja sa svojim "kmecanjem" i hoce neki drugi rucak. Ne napravim ga, ostanem konsekventna, ali evo to ne prolazi.
2. Ruzne rijeci. Zivimo u drugoj drzavi, drugi jezik. U zadnje vrijeme je poceo dolaziti kuci sa psovkama. Posto znam krug ljudi s kojima se druzimo i uglavnom su s naseg jezicnog podrucja, znaci da je te ruzne rijeci naucio u vrticu i nigdje drugo. I za to imam razumijevanje, ali ne znam kako se reaguje u takvim situacijama. Kazna? Objasnjavanje? Ignoriranje? Uglavnom nesto kao objasnjavam, ali imam osjecaj da bude gore.
3. Kmecanje. Cesto je nezadovoljan, hranom, pa mjestom gdje idemo i sl. Tantrume nema. Npr, u trgovini nece napraviti problem ako mu kazem da nesto ne moze dobiti ili mu kazem sta tacno moze, sta ne. S njim sam uvijek mirno mogla obaviti sve. No zadnjih par puta je poceo da mi bjezi, po principu kao da se igra. I ne shvata da je to opasno, on se smije dok mu objasnjavam. Najgori je kad smo i muz i ja tu, pojedinacno je ok.
Ja ovo sve prihvatam kao dio odrastanja, ne ljutim se, uglavnom mirno reagujem i objasnjavam, ali ne znam koliko je to dobar put jer vidim da zato sve te ispade olahko shvata. Ne zelim da me se plasi, ali niti da nema nikakvo postovanje. Gdje je granica? Kako se kaznjava cetverogodisnjak? Princip kazne mi je tezak, a opet moram nesto. Znate, i mi odrasli grijesimo, nekad i namjerno, pa nije da smo kaznjeni svaki put. Ali djeca trebaju neki vodic.
Jedinac je, u streanoj drzavi, ide u vrtic dok mi radimo puno radnoo vrijeme, sto mene jako grize, no tako je.
Hvala Vam!
|
|
Hana Hrpka, prof. psih.
|
15.10.2021. 11:35
Draga mama,
hvala Vam na javljanju i iskazivanju povjerenja. Iz Vašeg upita stekla sam dojam da u posljednje vrijeme doživljavate povišene razine stresa, ali i da se uza sve to trudite svome djetetu pružiti ljubav i razumijevanje te postupiti na način koji će za njega biti najbolji, što mi pokazuje da ste brižna i posvećena majka.
Ako sam Vas dobro razumjela, Vaš sin ima nepune četiri godine i primijetili ste da iskazuje neka ponašanja koja Vas brinu i na koja se pitate kako biste trebali reagirati. Naveli ste poteškoće s hranjenjem, odnosno njegovo odbijanje pojedinih vrsta hrane i obroka, koje zna rezultirati agresijom,, korištenje psovki te bježanje i izražavanje nezadovoljstva u situacijama koje mu ne odgovaraju, pri čemu ne reagira na Vaša upozorenja. Kažete da nastojite s njim mirno razgovarati i objašnjavati mu situaciju, no čini Vam se da bi to moglo dovesti do toga da Vas ne shvaća ozbiljno pa se pitate kako postaviti granice i trebate li primjenjivati kazne u odgoju. Za početak bih Vas htjela pohvaliti na trudu koji ulažete u promišljanje o djetetovim, ali i vlastitim postupcima, vjerujem da Vam može biti iscrpljujuće nositi se s djetetovim promjenama raspoloženja i izrazima bunta.
Razvojne faze kroz koje dijete prolazi donose sa sobom neka očekivana ponašanja, no one se individualno razlikuju od djeteta do djeteta, zbog čega ne postoji jedinstvena formula koja pokazuje kako će se dijete ponašati u određenom razdoblju i kako će reagirati na svoju okolinu. Zbog toga svakom djetetu treba pristupiti imajući na umu jedinstvenu kombinaciju okoline u kojoj odrasta, trenutnih životnih uvjeta, djetetovog temperamenta i ostalih faktora okruženja – promjene poput selidbe i kretanja u vrtić mogu uvelike utjecati na ponašanje djeteta. Ipak, gotovo sva djeca u ranom djetinjstvu (između 2. i 6. godine) prođu kroz sasvim prirodnu fazu testiranja granica te razvijanja samostalnosti i neovisnosti. Ponašanja koja opisujete poput odbijanja hrane koju je dosad jeo, korištenja ,,zabranjenih'' riječi i povremene neposlušnosti mogu se svrstati upravo pod ponašanja kojima dijete testira granice onoga što se smije i ne smije, promatra reakcije koje takvo suprostavljanje izaziva te razvija osjećaj vlastite moći i individualnosti. Takva ponašanja nisu neobična, no prirodno je da su Vam iznenađujuća i ponekad neugodna.
Proces testiranja granica za roditelje je često frustrirajuć jer izazva osjećaj nemoći i gubitka kontrole, no važno je gledati na njega kao na pokazatelj da se Vaše dijete razvija uobičajeno i gradi vlastiti identitet te mu u tom procesu biti saveznik. To znači da ste Vi tu kako biste dijete usmjerili i upoznali ga s načinom na koji svijet funkcionira, što znači da dijete mora pratiti određena pravila i granice koje su postavljene, dok je na Vama da ih postavljate dosljedno i jasno. Takvo postavljanje granica podrazumijeva da ćete u dogovoru s djetetom unaprijed odrediti što se od njega očekuje, kao i što mu poštivanje pravila donosi, a koja se privilegija gubi nepoštivanjem pravila. Pritom treba imati na umu da djeca u toj dobi bolje razumiju i bolje reagiraju na pravila koja su postavljena pozitivno: pravila treba formulirati tako da ističu što treba raditi, a ne što se ne smije raditi, a posljedice je bolje odrediti nagradama nego prijetnjama. Na primjer, u slučaju poteškoća s prehranom koje navodite, važno je da omogućite djetetu zdrave obroke, no i da mu date mogućnost izbora. Tako pravilo može glasiti: ,,Za doručak treba pojesti nešto zdravo i nešto za zasladiti se, no zdravo mora ići prvo.“ To pravilo znači da dijete unaprijed zna da mora pojesti, na primjer, voćnu kašicu i da onda može dobiti kekse. Osim toga, važno je uključiti i mogućnost izbora, ali u granicama poštivanja pravila. Tako umjesto da mu samo poslužite voćnu kašicu, možete ponuditi da sam izabere između, recimo, voćne kašice, zobene kašice i kajgane – time dijete dobiva osjećaj izbora koji mu jača osjećaj samostalnosti, a sve od ponuđenog zadovoljava Vaš uvjet zdravog doručka. Dijete će prije pristati na kompromis ako u njemu može ravnopravno sudjelovati, nego ako mu je nešto samo nametnuto. Pritom je važno biti dosljedan i u posljedicama – ako je dogovor bio da će nakon što pojede zdravi dio doručka dobiti keks, tada se taj dogovor mora i ispoštovati kako bi dijete razvilo osjećaj povjerenja koji će mu olakšati poštivanje postavljenih pravila.
Nadalje, djeca generalno bolje reagiraju na nagrade nego na kazne. Kod male djece potiče se potpuno izbjegavati kažnjavanje dok dijete ne može jasno povezati uzrok i posljedicu. Kazna je učinkovita jedino ako je djetetu točno jasno zbog čega je određeno ponašanje izazvalo određenu kaznu, inače ona gubi svoj smisao. Kada se radi o nepoželjnim ponašanjima, često je produktivnije zauzeti neki od alternativnih pristupa. Primjerice, kada se radi o korištenju psovki koje ne odobravate, takvo je ponašanje najbolje ignorirati kako bi ga se obeshrabrilo – dijete upija reakcije odraslih u svojoj okolini i ako uoči da psovke izazivaju reakciju koja odskače od uobičajenih, može zaključiti da su to riječi koje mu daju dodatnu pažnju i kojima može uzrokovati neku reakciju kada to želi, dok ako se takve riječi jednostavno ignoriraju i tretiraju kao bilo koje druge riječi, tada one djetetu prestaju biti zanimljive i bez emocionalne obojanosti prestaju mu biti korisne u svakodnevnom izražavanju. U slučaju kada Vas dijete ignorira ili je agresivno prema Vama, možete pokušati iduću tehniku: stanite ispred djeteta i spustite se na njegovu razinu kako biste ga gledali u oči te mu ozbiljno, ali toplo izrecite kako se Vi osjećate i što očekujete. Pritom pokušajte govoriti iz ''ja'' pozicije (koristeći riječi poput „smeta mi, želim, osjećam“) i koristiti ,,molim te''.
Postavljanje granica nije jednostavan zadatak, ali je važno u njemu ustrajati i biti dosljedan i konzistentan. Kao što je roditeljska uloga da postave pravila, tako je uloga djeteta da ta pravila testiraju. Budite strpljivi i odlučni, razgovarajte sa svojim djetetom o Vašim i njegovim osjećajima i uvažite njegove želje i potrebe. Ako pritom osjetite potrebu za razgovorom, uvijek se možete obratiti na besplatnu i anonimnu savjetodavnu liniju za mame i tate na broj 0800 0800 svakim radnim danom od 9 do 20 sati.
Želim Vam puno sreće i snage,
Hana Hrpka, prof.
|
