Riada
|
20.11.2017. 10:25
Poštovana,
kako pomoći desetogodišnjem djetetu da prebrodi razočarenje u sportu? Naime, trener je na početku godine rekao da će svi barem jedan put igrati utakmice, te da će provjeravati ocjene u školi kako bi bez obzira na izuzetnost u igri vodio djecu koja su dobra u svim segmentima.
Dijete se izuzetno trudi, dolazi na sve treninge, odličan je u školi, pristojan na treninzima. Trener do sada jedino njega nije izabrao (od toga je vodio djecu koja su bolja u sportu, ali nisu redovno dolazili na treninge i imaju loše ocjene). Dječak je jako razočaran, ali ne želi odustati od sporta i ne dozvoljava nama roditeljima da razgovaramo s trenerom. Kako postupati dalje, jer nam jako smeta bol koji vidimo u njegovim očima, te svaka tvrdnja prije utakmice - Mene sigurno opet neće izabrati.
Unaprijed zahvaljujem na odgovoru.
Srdačan pozdrav
|
Hana Hrpka, prof. psih.
|
22.11.2017. 22:20
Poštovana mama,
za početak Vam želim zahvaliti što ste nam ukazali povjerenje i odlučili nam se obratiti za pomoć. Biti roditelj jedan je od najljepših, ali i najzahtjevnijih zadataka s kojima se susrećemo u životu te su svim roditeljima ponekad potrebni pomoć, savjet ili podrška. Vaše javljanje mi pokazuje koliko se brinete za svoje dijete i koliko vam je važna njegova sreća, te da ste brižna majka.
Iz onoga što ste rekli, shvatila sam da imate desetogodišnjeg sina koji se bavi sportom. Kažete da ima odlične ocjene i redovito dolazi na treninge, ali usprkos tome trener ga nije izabrao da igra na utakmici, iako bi, prema onome što je rekao, sva djeca trebala biti izabrana barem jednom. Rekli ste i da se Vaše dijete osjeća razočarano, a vi ne znate kako biste mu pomogli.
Željela bih Vam reći da mi je iznimno drago čuti da ste brižan roditelj kojemu je dobrobit vlastitog djeteta na prvom mjestu. Iako je razočaranje sastavni dio života, svima se teško nositi s tim osjećajem, pogotovo djeci koja još nisu razvila neke strategije nošenja i regulacije neugodnih emocija. Iz tog razloga neka djeca na razočaranje reagiraju na načine koji dovode do veće vjerojatnosti za ponovnim neuspjehom, odnosno prestaju se truditi, lako odustaju ili čak se čak potpuno prekinu baviti aktivnošću koja je dovela do tog osjećaja jer se osjećaju nekompetentno i odbačeno. Vaša roditeljska uloga je pružiti sinu podršku, ohrabriti ga i naučiti kako se nositi sa životnim neuspjesima. Iako vjerujem da Vam je kao roditelju teško gledati vlastito dijete tužno i da biste u tim trenucima napravili sve kako bi se ono osjećalo bolje, smatram kako je važno pomoći mu razumjeti da je to što osjeća u redu i pokazati mu kako su neuspjesi prilike za rast i poboljšanje. Na taj način šaljete mu poruku da su sve emocije u redu, bile one ugodne ili neugodne, i da imaju svoju svrhu. Nekada se dogode situacije koje su nepravedne i izazovu tugu, no u vezi toga onda dijete može napraviti različite stvari koje mu mogu pomoći u nošenju s tim emocijama. Nekada je to aktivno suočavanje poput razgovora s osobom koja je potaknula taj osjećaj, a nekada suočavanje može biti i prihvaćanje ili distrakcija nekim drugim aktivnostima. Možete ga potaknuti na razmišljanje postavljajući mu pitanja poput „Kako se sada osjećaš i što misliš što možeš učiniti kako bi se osjećao bolje?“, kao i „Što misliš da možeš naučiti iz ove situacije?“. Možete mu istaknuti njegove prošle uspjehe i kako je do njih došao te dati vlastite pozitivne primjere kako se Vi nosite s razočaranjem. Također, probajte mu pomoći uvidjeti različite ciljeve sporta, izuzev pobjeđivanja i igranja na utakmici; npr. biti dobar suigrač i pomagati ostalima, sudjelovati, naučiti nešto novo i zabaviti se. Isticanjem različitih dijelova sporta na koje se može fokusirati, pomažete mu stvoriti različite definicije uspjeha i širu pozitivniju perspektivu. S obzirom na to da ste rekli da on ne želi odustati od sporta, mislim da je važno da ga za to pohvalite i da mu date do znanja da cijenite njegovu odlučnost. Osim toga, Vašu ulogu vidim i kao podršku sinu u nošenju s tugom, kroz druženje i zajedničko bavljenje aktivnostima.
Iz Vašeg upita sam stekla dojam i da razmišljate o tome da razgovarate s trenerom o tome, no da ste odustali jer Vaš sin to ne želi. Mislim da se, prilikom razmišljanja o tome hoćete li razgovarati s trenerom, trebate zapitati što time želite postići, ali i čija je odgovornost donošenje te odluke. Iz ovoga što ste napisali mogu zaključiti da ste odlučili ne razgovarati s trenerom jer sin to ne želi. Čini mi se da ste na taj način njemu prepustili odgovornost za tu odluku, a zapravo je ta odgovornost na Vama i Vašem suprugu. Ako želite razgovarati s trenerom o nečemu što Vas brine i ako primjećujete da Vaš sin doživljava teškoće povezane uz sport koji pohađa, mislim da je u redu da mu se obratite i pokušate zajedno smisliti neke ideje kako bi sinu bavljenje sportom bilo nešto što mu je ugodno i što ga motivira.
Ako budete imali bilo kakva dodatna pitanja o ovoj temi ili bilo čemu drugome vezanom uz roditeljstvo i odgoj djece, na raspolaganju Vam je i podrška Hrabrog telefona. Anonimna i besplatna savjetodavna linija Hrabrog telefona dostupna je na broju 0800 0800 svakim radnim danom od 9 do 20 sati, a savjet možete potražiti i putem e-maila savjet@hrabritelefon.hr.
Na samome kraju bih Vam se još jednom htjela zahvaliti na javljanju, pohvaliti Vašu angažiranost i predanost ulozi majke te poželjeti puno sreće i uspjeha.
Srdačan pozdrav,
Hana Hrpka, prof.
|