|
Riada
|
15.06.2016. 14:20
Dobar dan, vec duze vrijeme moj desetogodisnjak se boji zaspati ukoliko nisu otvorena vrata i upaljeno svjetlo. Isto tako ja (mama) moram biti u dnevnom boravku dugo vremena (iako dijete odmah zaspe), a ne pomaze ni ako je tata u dnevnom boravku. Ukoliko podjem ranije leci, dijete place u sobi i ne moze zaspati. Kod pitanja cega se boji odgovor je ne znam.
Inace, dijete sve zeli znati, ima prijatelje, u skoli je jako dobar.
Ne znam ni sama kako mu pomoci?
Hvala.
Lp
|
|
Hana Hrpka, prof. psih.
|
20.06.2016. 14:25
Draga mama,
na početku bih Vam željela zahvaliti na javljanju. Iz Vašeg, upita stekla sam dojam da ste na različite načine nastojali olakšati Vašem sinu odlazak na spavanje. Kao što i sami znate, roditeljstvo je jedna od najzahtjevnijih životnih uloga te ponekad nijedna metoda koje se možemo dosjetiti u trenutnoj situaciji nije učinkovita. Stoga je jedna od odlika brižnih roditelja propitivanje svojih postupaka i traženje pomoći prijatelja, literature ili stručnjaka.
Razlog Vašeg javljanja, kako mi se čini, jest da razumijete i pronađete nove, efikasne načine suočavanja sa strahom od odlaska na spavanje Vašeg desetogodišnjeg sina. Naveli ste mi kako je za djetetovo usnivanje potrebno zadovoljavanje različitih faktora: upaljeno svjetlo, otvorena vrata i, ako sam dobro razumjela,Vaša dostupnost.
Dječji strahovi su sastavni dio razvoja te su kod neke djece prisutni u većoj, a kod neke u manjoj mjeri. Njihov se sadržaj mijenja ovisno o dobi, sazrijevanju i okolinskim utjecajima. Strah koji Vaše dijete trenutno osjeća pratilac je razvojne faze, a njegovi uzroci mogu biti mnogobrojni. Neka djeca u ovoj dobi osjećaju strah od spavanja nakon što su njihovi roditelji neko vrijeme bili fizički i/ili emocionalno nedostupni, a neka osjećaju da u obitelji postoje neki nejasni ili nerazjašnjeni odnosi. Kod neke djece strah od usnivanja nije povezan s obiteljskom situacijom, već u školi ili nekom drugom aspektu djeca osjećaju previsoku razinu stresa s kojom se naizgled uspješno nose, što se posljedično manifestira u teškoći usnivanja. U dobi od 10 godina djeca često znaju imati konkretne strahove. Mogu se primjerice bojati da će izgubiti nekog od roditelja, požara ili provale lopova. Takvi strahovi često nastaju nakon što se to dogodilo nekome u okolini ili na televiziji, a tada djeca znaju imati i noćne more. Kao što vidite, navedeni su strahovi dosta kompleksni i ponekad dijete zaista ne zna prepoznati koji je razlog njegovog straha. Način kako možete pomoći djetetu da prepozna razlog svog straha jest da ga pitate koje mu misli prolaze kada ostane sam u sobi ili što je najgore što bi se moglo dogoditi. Možda ni tada neće znati izraziti što ga konkretno plaši, možda će znati što ga opterećuje, ali se neće osjećati sigurno da Vam to kaže, stoga bih Vam u nastavku odgovora navela i neke smjernice za reakcije na strah.
Opći način reagiranja na strah djeteta jest priznavanje i verbaliziranje navedenog straha. Budući da se svatko nečeg boji, djetetu možete dati primjer čega se Vi bojite ili ste se bojali u njegovoj dobi i na koji ste se način nosili s tim strahom. Na taj se način djetetu daje poruka da je bez obzira na strah, prihvaćen i voljen. Nikako nije dobro uspoređivati dijete s ostalom djecom njegove dobi ili ga posramljivati zbog sadržaja njegovog straha kao ni umanjivati strah koji osjeća govoreći „da se nema čega bojati“.
Smatram da je u Vašoj situaciji potrebno pronaći ravnotežu između zadovoljavanja Vaših i djetetovih potreba. Čini mi se da u trenutnoj situaciji potrebe djeteta stavljate ispred svojih, što mi je drago čuti. Ipak, važno je djetetu postaviti granice i podučiti ga načinima kako se sam može umiriti, a ne nužno prilagođavati vanjske uvjete. Jedan od načina jest da s djetetom dogovorite neke manje i postupne promjene, primjerice da umjesto upaljenog svjetla ima upaljenu noćnu lampu ili da zajedno dođete do nekog rješenja gdje Vi ne morate biti budni u dnevnom boravku. Nadalje, s djetetom možete dogovoriti različite metode ako ga bude strah: čitanje priče, slušanje smirujuće glazbe, uzimanje dragog predmeta ili igračke, ponavljanje sigurnih riječi te određene vježbe opuštanja. Možete mu ovo predstaviti kao neki izazov ili istraživački plan koji bi mu mogao biti zabavan – možete s njim dogovoriti da vrata budu svaku večer sve manje i manje otvorena, dok ne ostanu samo odškrinuta ili u potpunosti zatvorena, što on može mjeriti i pratiti. Svaki njegov napredak pohvaljujte. Možete mu predložiti da svako jutro zapiše na papir ili da dobije žig ili zvjezdicu, ako se prethodnu večer sam uspio smiriti. S druge strane, bitno je da mu naglasite da ćete biti tu za njega, bez obzira na to koliko se uspješno on suočavao sa strahom. Nakon što do nekog pa i manjeg napretka dođe, važno je reći mu nešto poput: „Sjećaš se kako ti je par tjedana bilo važno da spavaš uz širom otvorena vrata, a sada ti je prihvatljivo da spavaš i uz zatvorena vrata. Baš si napredovao! Ponosna sam na tebe! Što ti je pomoglo da uspiješ?“
Pokušajte primijeniti navedene savjete s dječakom kroz neko vrijeme kako biste vidjeli mijenja li se situacija na bolje. Ako i dalje budete zabrinuti, sugerirala bih Vam javljanje školskom psihologu kako biste dodatno mogli saznati informacije koje Vas zanimaju kako biste pomogli dječaku.
Na samom kraju, pitam se kako se Vi nosite s teškoćom uspavljivanja Vašeg sina. Vjerujem kako ponekad može biti frustrirajuće kada ne možete otići na počinak onda kada Vam je to potrebno. Najveći izvori stresa upravo su oni svakodnevni, tzv. „obični“, međutim oni mogu predstavljati problem ako traju dulje vrijeme. Iz tog razloga voljela bih kada biste u danu ipak uspjeli odvojiti malo vremena za sebe kako biste lakše prevladali trenutne teškoće.
Ako budete imali još nekih pitanja, možete mi se obratiti ovim putem ili nazvati besplatnu i anonimnu liniju Hrabrog telefona za mame i tate na 0800 0800 koja radi svakim radnim danom od 9 do 20 sati, gdje zajedno sa savjetovateljem možete napraviti plan djelovanja.
Želim Vam puno radosti u izazovima roditeljstva jer upravo su ovakve situacije one u kojima i Vi i Vaše dijete rastete i učite!
Lijep pozdrav,
Hana Hrpka, prof.
|
|
Riada
|
05.07.2016. 10:10
Poštovana prof. Hrpka,
najljepše zahvaljujem na iscrpnom odgovoru i savjetima. Neke od vaših savjeta sam i prije primjenjivala (umirujuće priče, sjedanje kraj kreveta, nagradne zvjezdice i sl . Situacija bi se malo popravila, a onda bi se sve vratilo na staro. Možda je važno naglasiti da je dječak blizanac (brat spava u istoj sobi), ali je isto tako previše racionalan, želi znati sve unaprijed, opterećivaju ga loše vijesti (zato mu ne damo gledati informativni program), koliko ćemo živjeti mi, bake, djedovi i slično.
Sada ide ranije spavati kako bi ja i dalje mogla biti na kauču (a da se ipak naspavam) - vodi računa o meni i bližnjima. Moram priznati da me ova situacija počela opterećivati jer imam osjećaj da nešto radim loše samo ne znam što.
Unaprijed zahvaljujem.
Lijep pozdrav.
|
|
Hana Hrpka, prof. psih.
|
06.07.2016. 15:15
Draga mama,
zahvaljujem Vam na ponovnom javljanju i povratnim informacijama. Drago mi je čuti da se situacija ipak malo popravila te bih Vam ovim putem još jednom voljela naglasiti kako je situacija sa spavanjem Vašeg dječaka nešto što se u Vašoj obitelji odvija duže vrijeme te je prirodno i uobičajeno da su promjene koje trenutno uvodite proces koji zahtjeva svoje vrijeme, strpljenje, upornost i prije svega dosljednost u postupcima.
Također, iz dodatnih informacija koje ste mi naveli dobila sam dojam da je Vaš dječak senzibilnije prirode, vrlo znatiželjan i promišlja o mnogočemu. S obzirom na tematiku koju ste mi spomenuli, a koja ga opterećuje (zabrinutost oko vijesti i životnom vijeku članova Vaše obitelji), pitam se utječe li i to možda na njegove poteškoće s usnivanjem. Ista pitanja i odraslim osobama potiču neugodne emocije, emocije straha i zabrinutosti, no s vremenom razvijamo vještine koje nam pomažu u suočavanju sa strahovima. Kod djece se ove vještine tek razvijaju te se onda to može odražavati na način da su razdražljivi, povlače se u sebe, nemaju apetita, razvijaju poteškoće sa spavanjem i ostale simptome. Vjerujem da uz najbliže osobe u svojoj obitelji, pružanjem podrške, sigurnosti i razumijevanja za sve brige s kojima se nosi i o kojima propituje Vaš može razviti adekvatne sposobnosti za prevladavanje svojih strahova.
Također bih voljela naglasiti i da roditelji ponekad u strahu od vlastitih roditeljskih „neuspjeha“ počinju stavljati puno odgovornosti na dijete – tako ponekad djeci, izravno ili neizravno, poručuju da su opterećeni njihovim strahovima i da ne znaju kako bi se s njima nosili. Djeca tada mogu reagirati tako da pred roditeljima ne pokazuju svoje strahove, iako oni i dalje postoje. Stoga je važno da na dijete nije stavljena odgovornost brige o Vama i tome da se Vi naspavate, već da i dalje budete dosljedni u tome da mu pružite podršku i razgovarate s njim o strahovima koji ga muče. Ako djeca ne dobiju odgovore na pitanja koja ih muče, tada su skloni fantazijama koje mogu dodatno pojačati strahove.
Iz Vaših upita vidim da ste brižna mama koja promišlja o svojim roditeljskim postupcima te ste voljni dječaku pristupiti na različite načine kako biste razriješili trenutne teškoće. Vjerujem kako je takav stav pravi put prema noćima u kojima ćete se i Vi i Vaš dječak naspavati te prebroditi sve izazove novih razvojnih razdoblja.
Želim Vam puno sreće u daljnjim koracima!
Lijep pozdrav,
Hana Hrpka, prof.
|
