Dječja psihologija


Da bi mogli slati poruke na forum trebate se prijaviti. Novi korisnici mogu se registrirati ovdje. Molimo vas da prije registracije pročitate Pravila za korištenje foruma.

Broj tema: 432 | Broj poruka: 1417

anonymous

Hana Hrpka, prof. psih.

Hrabri telefon
Zagreb, Draškovićeva 72


strah od odvajanja


Morate biti prijavljeni kako bi imali pristup forumu. Prijaviti se možete na sljedeći način: ovdje

Autor Poruka

Valkira

06.09.2011. 00:35

poštovana dr. Hrpka
Roditelji smo troipolgodišnjeg djeteta. Tri godine sam bila s njim doma kako sam radila posao od kuće. Nedavno sam počela raditi dalje od doma i on je ostao s tatom i bakom. Promjene su uslijedile i na to smo bili spremni. Ali ne znam više kako se nositi s tim, ponekad se suzdržavam da ne zaplačem kad vidim kako je tužan.
U jednom trenu pobjesni, počne me udarati, to radi iznimno lagano jer je svjestan da me boli i već sam mu rekla da boli i da sam tužna kada udara. Mi ne prakticiramo fizičko kažnjavanje.. I obično sam u tom trenu preslaba za kazniti ga jer nakon udaranja slijedi njegov tužan i neutješan plač.
Razgovaramo, ali obično tad dok je ljut i tužan, odgovara grubo na moja pitanja.
Nakon takvog ispada kad se smiri, opet lijepo pričamo i poljubi me pa kaže da neće više.. Ali nakon kratkog vremena opet ista priča, teško ga je na išta nagovoriti, ne da se ni obući primjerice za van, a želi ići van.. Pa izmišlja svašta, bježi, prostestira. I malo je nesamostalan, priznajem našom krivicom..
Užasno se boji odvajanja, mogu ga ostaviti samo sa jednom bakom i tatom. Za drugu baku recimo ne želi niti ćuti da ostane nakratko kod nje.
Svega me sad strah, pitam se kako će uopće htjeti ostajati u vrtiću, svaka promjena na njega djeluje dosta traumatično. Iako smo otpočetka osluškivali njegove potrebe i činili sve da ga učinimo samopouzdanim djetetom. Činili smo sve da osjeća sigurnost, a kao da je sve nesigurniji i zatvorenijisad

Hana Hrpka, prof. psih.

09.09.2011. 19:50

Lijep pozdrav,
hvala Vam što ste se javili ovim putem za pomoć. Zaista mi je žao zbog situacije u kojoj ste se našli. Čini mi se kako ste jako zabrinuti i zbunjeni zbog novonastale situacije. Ali naime, interesira me kada se vaše dijete počelo ponašati na opisan način, je li promjena u ponašanju bila nagla ili je uslijedila postupno nakon vašeg zaposlenja?
Kako se vaš suprug nosi s cjelokupnom situacijom i je li se odnos djeteta promijenio i prema njemu? Čitajući vaš post dobila sam dojam kako se vaše dijete teško nosi s ovom promjenom koja u njemu izaziva različite emocije : ljutnje, tuge, agresije… One su normalne i svakoj osobi se pojavljuju, no osobito je djeci teško kontrolirati svoju agresivnost. Dijete još ne shvaća da ono što želi ne može dobiti odmah, već se mora naučiti kako odgoditi svoje želje i kontrolirati svoje ponašanje. Djeca se na rađaju sa sposobnostima strpljenja i čekanja, već ih stječu kroz socijalizaciju. Napisali ste kako razgovarate s djetetom nakon djetetovih ispada. Pokušajte prilikom razgovora koristiti tehniku „JA- poruka“ kojom možete opisati svoje osjećaje i ponašanje koje ih je izazvalo, ne okrivljavajući njega već stavljate svoje emocije u prvi plan. "JA poruke" su način razgovora sa kojim možete utjecati na promjenu djetetovog ponašanja bez napadanja, vrijeđanja. One omogućavaju da dijete promijeni ponašanje bez lošeg mišljenja o sebi. Umjesto da djetetu kažete npr. Ti me ne slušaš i ponašaš se bezobrazno, prebacite fokus na neku specifičnu situaciju i emocije koje vam se prilikom toga javljaju. Npr. Osjećam se tužno/ zabrinuto…. kada me udariš i molim te da me prestaneš udarati.
Ako se ovo ponašanje nastavi i mislite da bi Vam možda stručna pomoć bila od koristi, uvijek se možete obratiti pedijatru ili doktoru/doktorici opće prakse te zatražiti uputnicu za psihologa.
Nadam se da ste dobili odgovor na Vaš upit, no ukoliko želite još razgovarati možete se javiti ovim putem ili besplatnu i anonimnu liniju Hrabrog telefona na broj 0800-0800 svakim radnim danom od 9 do 20 sati. Za pomoć se možete obratiti i putem chat-a svakim radnim danom od 15 do 18 sati na stranici http://www.hrabritelefon.hr/hr/stranica/82/chat-v-3).

Želim Vam sreću i svakako se javite budete li imali još pitanja ili razmišljanja,

Hana Hrpka, prof.

Manuela71

23.10.2012. 09:30

Moja curica je jako vezana za mene tako da je bila najglasnija u jaslicama i najupornija u odbijanju odvajanja od mene. Ispisala sam je, jer su se promijenile okolnosti i mogla sam ja ostati s njom kod kuce, tako da smo zajedno 24 sata dnevno. Njezin tata ne živi s nama već godinu dana, ali kad je tu, voli izaći s njim vani. Kad je imala 20 mjeseci tata je odveo kod druge bake na tjedan dana i iako on tvrdi da joj je bilo lijepo i da nije bilo nikakvih problema, da je bila dobro raspoložena, jedan period nakon povratka se drzala mene kao mali krpelj i po danu i po noci, ali se nakon kratkog vremena opustila. Kad je imala 22 mjeseca, tata je ponovo odveo i bile smo razdvojene 15 dana. Kad se vratila, opet se ponovilo isto s tim da nakon toga vise nije htjela s tatom izaći van bez mene, plakala bi i držala se grčevito za mene da je ne odvede. Zaključio je da je neće više forsirati, ali sad je opet hoće odvesti, iako ona sa svoje 2 godine i 3 mjeseca otvoreno protestira i kaže da ne želi ići. Ja je više ne želim pustitit i zbog toga smo se ja i njen tata jako sukobili. Zanima me da li je to nasilno odvajanje od mene njoj prouzrocilo traumu i moze li imati kakve posljedice? Jesam li u pravu što njenom tati ne želim dozvoliti da je opet odvede?

Hana Hrpka, prof. psih.

31.10.2012. 15:15

Poštovana Manuela71,

Hvala Vam na ukazanom povjerenju. Jako mi je drago što pokazujete brigu za Vašu djevojčicu i pomno pratite njena ponašanja. To zaista pokazuje da ste brižan i odgovoran roditelj. Iz Vašeg upita mi se također čini i da ste zabrinuti i pomalo nesigurni oko toga činite li pravu stvar što ne dopuštate da se djevojčica odvaja od Vas.

Strah od odvajanja od roditelja je karakterističan za svu djecu u određenoj dobi i samim time je prirodan i očekivan. Najčešće se radi o prolaznom strahu koji se javlja u dobi od 6 mjeseci pa do 24-36 mjeseci, a svoj vrhunac doživljava u dobi od oko 18 mjeseci. Također je i pokazatelj da ste s djetetom razvili dobru privrženost i da je dijete vezano za Vas, što je jako bitno. S druge strane, vjerujem da Vas je možda pomalo strah njenih burnih reakcija.

Ako sam dobro razumjela, djevojčica svoje vrijeme provodi s Vama, a Vaša dosadašnja razdvajanja od djeteta trajala duže i niste se viđale pri tome. S obzirom na dob djevojčice, čini mi se da su kraća odvajanja, uz postupno produljivanje, mogla olakšati njenu prilagodbu na Vašu razdvojenost. Budući da se djevojčica nalazi u razdoblju kada se kod nje prirodno javlja strah od odvajanja, nagla odvajanja mogu dodatno pojačati taj strah pa je potreba djevojčice da stalno bude uz Vas očekivana.

S druge strane, želim naglasiti i da je jako bitno da djevojčica razvija odnos sa svojim ocem, neovisno o odnosu s Vama. Čini mi se da bi bilo dobro postići neki kompromis između Vas i Vašeg muža da se iduće razdvajanje dogodi postupno, umjesto da se dogodi 15 dana bez Vas. S obzirom da djevojčica pokazuje otvoreno negodovanje prema ideji rastanka, dobro je za početak posvetiti joj mnogo podrške te joj vratiti osjećaj sigurnosti. Kako bi to postigli važno je uvažiti njen strah tako da već pri manjim svakodnevnim odvajanjima naglašavate da će se mama vratiti, da je mama jako voli i da nigdje neće otići. Također, da bi prevladali njen strah možete iskoristiti običnu skrivača u kojima će se ona, osjećajući se sigurno, moći polako privikavati na Vašu razdvojenost. Za početak se možete sakriti tako da Vas ona ipak djelomično, a zatim tako da čuje Vaš glas. Naveli ste da ste nakon prvog odvajanja uspješno prevladali taj strah. Možete li se prisjetiti što je u tom razdoblju djevojčici pomoglo da ponovno stekne sigurnost?

Također, bilo bi dobro da djevojčicu polagano pripremati na buduća odvajanja te da ona ovaj puta budu postupna. Djetetu može biti vrlo teško razumjeti što se događa i zašto mama ili tata odlaze pa je priprema djeteta razgovaranjem s njime na način prilagođen dobi te uz mnogo topline vrlo korisna. Posebno je važno biti iskren prema djetetu i objasniti mu gdje idete i koliko Vas neće biti. Ponekad je roditeljima lakše sakriti se od djeteta i zatim otići ili pak reći da ćete se vratiti za pet minuta iako će to biti tek za par sati. To kod djece izaziva osjećaj nepovjerenja i razočarenja koji je teško nadomjestiti pa se ovi strahovi od razdvajanja mogu samo povećati. Djevojčici se može i reći da će se mama vratiti po nju, da će joj jako nedostajati i da će se uskoro ponovno vidjeti. Kako bi djevojčici olakšali razdoblja odvojenosti, razmislite i što joj može pružiti utjehu i osjećaj sigurnosti dok Vas nema. Može li sa sobom ponijeti najdražu igračku, dekicu, pribor za jedenje, majicu koja miriše na Vas?

Što se tiče Vašeg pitanja o traumi i posljedicama ovih razdvajanja, vjerujem da ozračje povjerenja i ljubavi koje stvarate te Vaše pažljivo promišljanje daljnjih koraka mogu djevojčici uvelike pomoći da se reakcije koje Vas uznemiruju uskoro povuku, kao što se to jednom već dogodilo.

Napomenuli ste da ste se jako sukobili s ocem djevojčice što je razumljivo u okolnostima gdje oboje želite najbolje za dijete, iako na različite načine. Htjela sam Vam samo obratiti pozornost na činjenicu da su djeca jako osjetljiva na neslaganje roditelja, bili oni u partnerskom odnosu ili ne. Primjerice, ako kritiziramo ponašanje drugog roditelja pred djetetom, pokazujemo da se ne slažemo s njim ili nam se teško suzdržati da ga otvoreno vrijeđamo, to može jako utjecati na djetetovu sliku svijeta i slabiti njegov odnos s oba roditelja. To naravno ne znači da nemate pravo osjećati ljutnju ili neslaganje s drugim roditeljem, štoviše, preporučljivo je takve osjećaje i konflikte rješavati na adekvatan način, bez prisutnosti djeteta. Vjerujem da je ostaviti svoj odnos po strani ili uskladiti sliku o tome na koji način bi dijete trebalo biti odgajano ponekad teško, no djetetu je potreban odnos s oba roditelja. Stoga je svaki Vaš napor da postignete zajedničko rješenje koje će biti najbolje za dijete, djetetu velika podrška u sretnom odrastanju.

Iako se trenutno možda ne bavite mišlju upisivanja djevojčice u vrtić, želim se još osvrnuti i na ovaj dio o jaslicama. Pretpostavljam da je to bilo njezino prvo dugotrajnije odvajanje od Vas. Kako sam gore spomenula, vrlo je prirodno da je djevojčica tako reagirala. Kada bolje pogledamo, to nije niti neobično; djetetove svakidašnje navike i rutina se uvelike mijenjaju te se od njega očekuje brza i bezbolna prilagodba na potpuno novu sredinu, nove tete, novu djecu. Većini djece u ranoj dobi to je velik izazov pa je potrebno određeno vrijeme i strpljenje da se djeca prilagode ovoj novoj situaciji. Reakcije djeteta kao što su plač, snažna uznemirenost, razdražljivost, želja da budete uz nju, promjene u njenom svakodnevnom ritmu hranjenja i spavanja kao i mnoge druge smatraju se normalnom reakcijom na tu prilagodbu. Stoga, ukoliko budete ponovno počeli razmišljati o opciji boravka djevojčice u vrtiću, bilo bi jako dobro da budete spremni na takve reakcije te da ih pokušate ublažiti pažljivim pripremanjem i određenim postupcima koji joj mogu olakšati prilagodbu na novu sredinu. Postoji niz korisnih savjeta koji roditeljima i djeci mogu olakšati taj period, a ukoliko će Vam oni biti potrebni, slobodno mi se ponovno obratite ili ih sami potražite u razgovoru s tetama u vrtiću ili u nekom od korisnih internetskih članaka.

Ako ova ponašanja polagano ne povuku, i ako ste iz Zagreba, toplo Vam preporučam da savjete o tome kako pomoći djetetu da prevlada strah potražite u Savjetovalištu za djecu i roditelje u sklopu Hrabrog telefona. Savjetovalište okuplja nekoliko stručnjaka posebno educiranih za rad s djecom i roditeljima. Svoj dolazak možete najaviti na broj telefona 01 6112 758, a adresa savjetovališta je Bože i Nikole Bionde 32. Ako pak niste iz Zagreba, slobodno se javite kako bismo Vam preporučili pomoć u Vašem mjestu.

Odgovore na pitanja vezana uz roditeljstvo najmlađe djece roditelji odnedavno mogu pronaći i putem telefonskog savjetovanja, kroz UNICEF-ov projekt pod imenom "Telefončić". Stručni tim ove savjetodavne linije pruža informacije iz područja trudnoće i poroda, dojenja i prehrane, razvoja i njege djece najmlađe dobi (do 7. god). Dodatne informacije o njima možete saznati na njihovim internetskim stranicama www.telefoncic.hr ili im se možete javiti na broj 01 4850 555.

Ukoliko budete željeli detaljnije razgovarati o trenutnoj ili bilo kojoj drugoj temi na raspolaganju Vam je i anonimna i besplatna savjetodavna linija Hrabrog telefona dostupna na broju 0800 0800 svakim radnim danom od 9.00 do 20.00 h, a savjet možete potražiti i putem chat-a, svakim radnim danom od 15.00 do 18.00h na web stranici www.hrabritelefon.hr/chat, ili e-maila savjet@hrabritelefon.hr.

Za kraj Vas samo želim pohvaliti za Vaš trud i brigu te pomno promišljanje situacije i razvoja Vašeg djeteta. Želim Vam puno lijepih trenutaka i uspješno prevladavanje mogućih izazova u odrastanju Vašeg djeteta!

Srdačan pozdrav,
Hana Hrpka, prof.