01.10.2012. 19:50

Poštovana,

za početak bih Vam se zahvalila što ste nam se ovim putem obratili za pomoć. Ako sam Vas dobro shvatila, zabrinjava Vas što je Vaš dvogodišnji sin nakon uključivanja u jaslice počeo pokazivati neke promjene u ponašanju na način da ne želi nikuda ići i odvajati se ni na kratko od Vas. Navodite da dječak s veseljem spominje vrtić, tete i drugu djecu, no da se s druge strane ne želi odvajati od Vas i napominje da ne želi ići u vrtić bez Vas.

Jako mi je drago što ste angažirani u životu svog djeteta te da pomno pratite njegov razvoj. Također bih Vas htjela pohvaliti što prepoznajete njegove potrebe i trudite se razumjeti ga. Mozak malog djeteta razvija se nevjerojatnom brzinom, a živčane veze koje su u tome razdoblju potaknute interakcijom s najbližim osobama ostaju trajno – za cijeli život. U prvim se godinama definira i opća emocionalna stabilnost te osjećaj povjerenja prema drugim ljudima, što čini osnovu svih kasnijih važnih odnosa s vršnjacima i odraslim osobama. Upravo zbog toga mi je drago čuti da ste posvećeni svom djetetu i trudite se omogućiti mu optimalne uvjete za njegov rast i razvoj.

Sva ponašanja koja ste opisali da se javljaju kod Vašeg sina su sasvim normalna s obzirom na promjene do kojih je došlo u njegovoj svakodnevici. Kad kažem promjene mislim na sasvim novu okolinu, nove osobe i djecu te prvenstveno odvajanje od Vas i ostajanje bez Vas u toj novoj, njemu nepoznatoj okolini u kojoj se možda još ne osjeća u potpunosti sigurno. Vaš dječak pokazuje znatiželju i zanimanje, ali mu je još uvijek potrebna Vaša prisutnosti kako bi mogao u sigurnosti istraživati nova mjesta, ljude, igračke… Vi ste još uvijek njegova sigurna baza koja mu je potrebna u njegovim istraživanjima. Mnoga djeca pri polasku u vrtić na određeni način protestiraju i iskazuju tugu zbog odvajanja od roditelja. Djeca osjećaju strah od odvajanja zbog toga što teško shvaćaju da će se roditelji vratiti i osjećaju se ostavljenima. Potrebno je da dijete prođe kroz fazu prilagodbe tj. adaptacije na vrtić i novu okolinu te da se ono uvjeri da će se roditelj vratiti po njega. Koliko će adaptacija lako ili teško proći ovisi o individualnim osobinama djeteta, ali većina djece prođe kroz proces adaptacije bez većih promjena u ponašanju. Neka djeca plaču, odbijaju hranu, odbijaju spavati, a mogu se i pojaviti ponašanja djeteta koja su karakteristična za raniju fazu razvoja koje je dijete već savladalo kao što je mokrenje u krevet, sisanje prsta, traženje dude… Sva ova ponašanja mogu se pojaviti tijekom procesa adaptacije, a nestaju ovisno o tome kojom se brzinom dijete prilagođava okolini i uspostavlja socioemocionalne odnose s odgojiteljem/icom. Strah od odvajanja smatramo zabrinjavajućim ako se javlja iznimna nelagoda koja dostiže panične razmjere, ako se javlja ekstremno izražena potreba i zahtijevanje djeteta da bude s osobom kojoj je privržena i slično.

Djeca u dobi od šest mjeseci pa do 24-36 mjeseci prolaze kroz razvojnu fazu u kojoj je prirodno prisutna separacijska anksioznost pa je kod djece te dobi očekivano teže odvajanje i duži adaptacijski period. Nakon ovog razdoblja dijete se u situacijama kada roditelj nije prisutan osjeća sve sigurnije pa je i prilagodba na polazak u vrtić (naravno, uz potrebne pripreme) mnogo lakša. S obzirom na specifičnosti ove razvojne faze općenito, preporuča se da dijete do treće godine bude s roditeljem ili nekom drugom bliskom osobom kojoj je privržen te da se odvajanje od poznate sredine odgodi, kao što ste i sami odlučili.

Napisali ste da Vas u ovom trenutku zapravo brinu ponašanja djeteta kod kuće, odnosno to što on uvijek traži Vašu prisutnost. Kao što sam navela, djeca u toj dobi još ne mogu u potpunosti shvatiti da je odvajanje samo privremeno ili imati očekivanja o tome za koliko će se vremena roditelj vratiti te ne razumiju zašto roditelj odlazi. Ono što je bilo jako dobro je činjenica da ste odvajanje pokušali učiniti postupnim, da ste prvo ostali neko vrijeme s njim u vrtiću, te da ste ga za početak upisali u kraći program. Unatoč Vašem trudu, s obzirom na njegovu razvojnu fazu, moguće je da je dječak na trenutak izgubio dio sigurnosti i da se zbog toga sada pomalo boji što će se dogoditi ako Vi odete. Stoga je važno polako početi vraćati njegov osjećaj sigurnosti. Kada primijetite da se osjeća nesigurno ili da se boji da se nećete vratiti, slobodno prema njemu budite posebno nježni i umirite ga zagrljajem, maženjem, pjesmicom i sl. Kada se primiri, možete mu na vrlo jednostavni način pokušati reći da mama sada mora ići, ali da će se vratiti i da ćete se tada grliti, maziti, igrati ili raditi bilo što drugo što ga čini sretnim. Dobro je dijete pripremati na svoje odlaske, početi s manjim izbivanjima o nekoliko minuta, pri tome biti iskren o njihovoj duljini te ukoliko je moguće koristiti neki pokazatelj vremena koji dijete razumije (npr. prije nego sunce ode spavati).

Ako ova ponašanja polagano ne povuku, ako ste iz Zagreba, toplo Vam preporučam da savjete o tome kako pomoći djetetu da prevlada strah potražite u Savjetovalištu za djecu i roditelje u sklopu Hrabrog telefona. Savjetovalište okuplja nekoliko stručnjaka posebno educiranih za rad s djecom i roditeljima. Svoj dolazak možete najaviti na broj telefona 01 6112 758, a adresa savjetovališta je Bože i Nikole Bionde 32. Ukoliko niste iz Zagreba, slobodno mi se ponovno obratite kako bih Vam ustupila kontakte stručnjaka bližih Vašem mjestu stanovanja.

Odgovore na pitanja vezana uz roditeljstvo najmlađe djece roditelji odnedavno mogu pronaći i putem telefonskog savjetovanja, kroz UNICEF-ov projekt pod imenom „Telefončić“. Stručni tim ove savjetodavne linije pruža informacije iz područja trudnoće i poroda, dojenja i prehrane, razvoja djece (motoričkog, spoznajnog, emocionalno-socijalnog, razvoja govora i igre) i njege djece najmlađe dobi (do 7. god). Dodatne informacije o njima možete saznati na njihovim internetskim stranicama www.telefoncic.hr ili im se možete javiti na broj 01 4850 555. Korisne informacije vezane uz razvoj i odgoj svog djeteta možete pronaći i u tekstovima koje su napisali stručnjaci na internetskim stranicama www.roda.hr.

Ukoliko budete željeli malo detaljnije razgovarati o izazovu s kojim ste suočeni ili bilo kojoj drugoj temi vezanoj uz roditeljstvo i odgoj djece, na raspolaganju Vam je i podrška Hrabrog telefona. Anonimna i besplatna savjetodavna linija Hrabrog telefona dostupna je na broju 0800 0800 svakim radnim danom od 9.00 do 20.00 h, a savjet možete potražiti i putem chat-a, svakim radnim danom od 15.00 do 18.00h na web stranici www.hrabritelefon.hr/chat, ili e-maila savjet@hrabritelefon.hr.

Na samom kraju bih Vas još jednom željela pohvaliti na tome što brižno promišljate o tome što je Vašem sinu potrebno i poštujete njegov tempo, kao što to dobri roditelji čine. Želim Vam puno radosnih trenutaka u daljnjem odgoju Vašeg sina te se nadam da će dječak uskoro prevladati svoj strah.

Srdačan pozdrav,
Hana Hrpka, prof.

04.12.2012. 17:40

Draga Mama,

Prvo bih Vam se htjela zahvaliti što ste se ovim putem obratili za pomoć i time mi ukazali svoje povjerenje. Ako sam Vas dobro razumjela zabrinuti ste zbog toga kako će odvojenost u periodu od 5 mjeseci utjecati na Vašu djecu ukoliko se odlučite na školovanje u inozemstvu. Pohvalila bih Vas što ste angažirani u životima Vaše djece te što ste odlučili potražiti savjet i informirati se prije donošenja jedne tako važne odluke. Čini mi se da se nalazite u dosta „nezahvalnoj“ situaciji jer s jedne strane vjerujem da želite u potpunosti sudjelovati i biti na raspolaganju svojoj djeci, no s druge strane Vam se pruža prilika za obrazovanjem i napredovanjem. Sasvim je normalno da osjećate strah i zabrinutost u takvoj situaciji te da se dvoumite oko toga što učiniti.

Reakcije djeteta na odvajanje od majke ovise o dobi djeteta, prirodi emocionalne privrženosti (emocionalnoj vezi djeteta s roditeljem ili djetetu bliskom osobom) te kvaliteti njege tijekom odvajanja. Negodovanje djeteta i strah od odvajanja od je u određenoj mjeri normalan jer pokazuje da je roditelj, u ovome slučaju, Mama, razvila dobru, već spomenutu, privrženost s djetetom koja djetetu, međuostalim, pruža osjećaj povjerenja u ljude i osjećaj sigurnosti. U dobi do 36 mjeseca djeca prolaze kroz razvojnu fazu u kojoj je prisutan, navedeni, strah od odvajanja te je zbog toga ono teže. Tako malo dijete ne shvaća protok vremena i ne može razumjeti pojedina objašnjenja te može strahovati da je ostavljeno i da se roditelj neće vratiti. S obzirom na specifičnosti ove razvojne faze preporučuje se da dijete do treće godine života bude s osobom kojoj je privrženo. Uobičajena svakodnevna odvajanja u normalnim okolnostima obično nemaju značajne negativne posljedice za daljnji psihički razvoj djeteta, međutim neke studije su pokazale da odvajanje djeteta od majke u polovici prve godine života, a i kasnije ukoliko dijete nema adekvatnu zamjenu može izazvati smetnje u razvoju ličnosti.

Većina djece u dobi od 6 mjeseci do 5 godina slično reagira u situacijama odvajanja te prolazi kroz tri faze, a to je protest koje karakterizira snažan plač djeteta, uznemirenost, traženje majke te odbijanje drugih osoba koje mu se žele približiti. Nakon ove faze slijedi faza očaja u kojoj dijete ne odbija više okolinu, ali postaje tužno i povučeno, u snu može imati noćne strahove i noćne more te burno reagira na susrete s roditeljima na način da plače i odbija ih. Posljednja faza je faza prilagodbe kada dijete više ne plače i veže se za ljude u okolini te kad se pojavi majka može se ponašati kao da ga majka ne zanima ili ju ne prepoznaje. Vjerujem da će i Vašem starijem djetetu teško pasti odvojenost, međutim ono može shvatiti objašnjenja koja mu ponudimo ukoliko ih prilagodimo njegovoj dobi. Također djeca u dobi od 5, 6 godina se polako odvajaju od roditelja i okreću svojim vršnjacima koji imaju sve važniju ulogu u njihovom životu. Upravo zbog svega toga vjerujem da bi ono moglo lakše podnijeti i shvatiti odvojenost iako pet mjeseci je dosta dug period te bi i ono moglo pokazivati znakove zbunjenosti i naravno tuge. Ukoliko se odlučite otići na školovanje važno je da odgovorite na sva njegova pitanja i date mu do znanja da nikako nije napušteno razgovarajući s Vašom djecom prije Vašega odlaska, ali i tijekom Vašeg boravka u drugoj državi.Vjerujem da Vaša djeca znaju koliko ih volite i koliko će Vam nedostajati, ali slobodno im to recite u što više prigoda.

Ne treba zaboraviti i na dječje osjećaje jer poznavajući ih možemo odgovoriti na njih, pružiti djetetu ono što mu treba u tome trenutku, otkloniti mu moguće strahove i nedoumice, biti mu podrška. Možete pitati svoju dječicu kako bi se osjećala da mama ode, kako im se sviđa ideja da ih čuvaju tata, baka, djed, što bi mogle raditi dok mame nema, na koji bi se način htjele čuti/vidjeti s mamom dok je nema i sl. Razumijevajući ih ili trudeći ih se razumjeti, djeci šaljemo poruku da su nam važna, da ih cijenimo i poštujemo, što je vrlo važno za njihovo samopoštovanje i emocionalnu stabilnost.

Ne znam koliko je to moguće, no, ukoliko odete na školovanje, puno bi moglo pomoći ako biste mogli dogovoriti redovita viđanja djece tijekom Vašeg izbivanja, primjerice, vikendima. Spomenuli ste da će se Vaš muž i obje bake brinuti o djeci dok Vas ne bude i to je također veoma važno i pohvalno zbog toga što dijete treba dobru „zamjenu“ za majku, po mogućnosti smirenu, stabilnu i emocionalno toplu osobu kojoj su djeca privržena. Jako mi je drago čuti što ste o tome razmišljali. Po povratku, vrlo je važno i prihvatiti osjećaje povrijeđenosti, ljutnje i tuge koji mogu izbiti na površinu, dok dijete traži načine ponovnog uspostavljanja povjerljivog, surađujućeg odnosa punog ljubavi s roditeljem koji je bio odsutan. To je prirodni proces „ozdravljenja“ koji treba voditi s nježnim poštovanjem i prihvaćanjem, nikako kažnjavanjem. Koliko će trajati taj proces ponovnoga uspostavljanja odnosa s Vašom dječicom, ne može se točno reći, ali na kraju se sve svede na puno ljubavi, podrške i razumijevanja, kojega, kako mi se čini, Vi imate.

Ako imate još nedoumica i voljeli biste detaljnije porazgovarati o ovom problemu i ukoliko ste iz Zagreba, možete se s povjerenjem obratiti Savjetovalištu za djecu i roditelje u sklopu Hrabrog telefona. Savjetovalište okuplja nekoliko stručnjaka posebno educiranih za rad s djecom i roditeljima. Svoj dolazak možete najaviti na broj telefona 01 6112 758, a adresa savjetovališta je Bože i Nikole Bionde 32. Ukoliko niste iz Zagreba, slobodno mi se ponovno obratite kako bih Vam ustupila kontakte stručnjaka bližih Vašem mjestu stanovanja.

Za dodatne informacije i podršku možete se obratiti i Telefončiću – savjetodavnoj liniji namijenjenoj roditeljima i drugima koji brinu o djeci najmlađe dobi. Telefonski broj linije je 01/4850-555, e-mail je info@telefoncic.hr. Linija je otvorena od 7 do 22 sata

Također se možete javiti i na anonimnu i besplatnu liniju Hrabrog telefona na broj 0800 0800 svakim radnim danom od 9.00 do 20.00 sati ili putem chat-a, svakim radnim danom od 15.00 do 18.00 sati na web stranici www.hrabritelefon.hr.

Na samome kraju bih Vam se još jednom htjela zahvaliti na javljanju, pohvaliti Vašu angažiranost i predanost ulozi majke koja se trudi omogućiti sretno djetinjstvo svojoj dječici, stoga Vam želim puno sreće i uspjeha kako u Vašoj roditeljskoj tako i profesionalnoj ulozi.

Srdačan pozdrav,

Hana Hrpka, prof.

20.10.2014. 23:05

Draga mama,

prvo bih Vam se htjela zahvaliti što ste mi ukazali povjerenje i obratili se s Vašim problemom. Razdoblje djetetove prilagodbe na vrtić može biti vrlo stresno kako za dijete, tako i za roditelje te se ponekad roditeljima može činiti da ne znaju kako izaći na kraj s preprekama koje se javljaju u roditeljstvu. Željela bih naglasiti da su teškoće u prilagodbi na vrtić česte i normalne te za njih postoji rješenje. Vaš upit pokazuje da ste brižan roditelj koji traži nove informacije kako bi svom djetetu olakšao ovaj proces i za to bih Vas željela pohvaliti.

Koliko sam shvatila iz Vašeg upita, Vaš sin na početku nije imao velikih problema u prilagodbi na vrtić. Problemi su se javili nakon što je iz vrtića dvaput izbivao zbog bolesti te ga u vrtić više niste vodili Vi već baka, a zatim i otac. Dalje navodite da je vaš sin jako vezan za obitelj te da je po prirodi zatvoreniji, osjetljiviji i plašljiviji, a kad ostane u vrtiću često plače. Zanima Vas trebate li nastaviti s odvođenjem sina u vrtić, odustati od vrtića ili sina prebaciti u drugi vrtić.

Prije svega, željela bih naglasiti da je odlazak u vrtić jedna velika promjena za djecu te im je potrebno neko vrijeme da se prilagode na novu okolinu: nove osobe, novi prostor te novu rutinu. Koliko će prilagodba na vrtić trajati i kako će točno izgledati ovisi o osobinama djeteta i njegovoj povezanosti s bliskim osobama, njegovim prvim stupovima povjerenja i sigurnosti u svijet. Djeca mogu kod prilagodbe na vrtić imati različite reakcije. Emocionalne reakcije uključuju tugu, razdražljivost ili ljutnju zbog odlaska u vrtić. Kod neke djece se javlja regresija u ponašanju, bolovi u trbuhu ili glavobolje. Djeca pokazuju i mnoge ponašajne reakcije poput plakanja, vrištanja, udaranja, te odbijanja kontakta, jela, aktivnosti ili spavanja. Iako su ove reakcije ponekad iznimno teške i stresne za roditelje, one su u određenoj mjeri normalan dio procesa prilagodbe na vrtić.

U ranom djetinjstvu djeca stvaraju snažne emocionalne veze s osobama koje se za njih brinu te im je potreban veliki osjećaj sigurnosti kako bi ona osjećala da sigurno mogu istraživati svijet oko sebe. Za stvaranje osjećaja sigurnosti djeci su potrebni kontinuitet, predvidljivost i struktura, a odlazak u vrtić predstavlja veliku promjenu u djetetovoj rutini te im je osjećaj sigurnosti narušen jer dolaze u novu i nepredvidivu okolinu. Moguće je i da je Vašem sinu narušen osjećaj sigurnosti jer je u vrtić išao s prekidima te su ga tamo vodile tri različite osobe. Njegov odlazak u vrtić za njega nije predvidljiv i siguran događaj te je moguće da on svojim plakanjem iskazuje strah, ljutnju ili tugu.

Po onome što ste napisali primjećujem da Vam je zaista teško što se Vaš sin svakodnevno muči i toliko plače u vrtiću, te da zbog toga razmišljate da odustanete od vrtića ili ga preselite u drugi vrtić gdje bi bio bliže Vama. Čini mi se da bi se preseljenjem u vrtić u Vašoj zgradi možda smanjila Vaša uznemirenost, da biste dobili osjećaj veće kontrole nad situacijom i prirodno je da težite prestanku ove situacije. No, isto tako je moguće da dječak ponovno prolazi kroz faze prilagodbe u novom vrtiću i da se, zbog prije navedenog, ova faza dodatno produži. Voljela bih naglasiti da je, iako ste naveli da njega ima tko čuvati kod kuće, za djecu je korisno da idu u vrtić jer je on važan dio procesa socijalizacije. Djeca se u vrtiću mogu družiti s drugom djecom svoje dobi, kroz igru s njima ona uče mnoga pravila ponašanja u društvu te kako surađivati s drugima. Naveli ste da je Vaš sin željan djece što mi govori da ste sami primijetili njegovu potrebu da provodi vrijeme s vršnjacima i da zaista brinete i pazite na njegove potrebe i razvoj.

Postoje određeni načini na koje djetetu možemo olakšati odlazak u vrtić. Kako sam već prije spomenula, djeci je važna rutina i predvidljivost pa bi bilo poželjno da Vašeg sina u vrtić svaki dan odvodi ista osoba i to u isto doba dana. Također može biti korisno da i ujutro dok se spremate postoji neki slijed radnji, na primjer, prvo se odijevate, onda perete zube, itd. Ukoliko Vaš sin ima omiljenu igračku ili neki drugi predmet, neka ga ponese sa sobom u vrtić. Ti predmeti se zovu prijelazni predmeti i omogućuju djeci da u novoj okolini imaju sa sobom neki poznat i drag predmet koji im ulijeva sigurnost. Nadalje, važno je da djetetu vrtić predstavite u što pozitivnijem svjetlu i da to zaista i mislite. Djeca vrlo dobro čitaju emocije svojih roditelja te, ako je roditelj nervozan oko polaska u vrtić, dijete će kopirati njegove emocije i biti razdraženo i nepovjerljivo prema boravku u vrtiću.

Kada se opraštate od djeteta prvo naglasite da ćete se vratiti po njega. Nakon toga probajte definirati nakon koliko vremena ćete se vratiti. S obzirom na to da djeca u toj dobi još uvijek nemaju pojam o vremenu kao odrasli, potrebno im je vremenski tijek prikazati kroz neke radnje. Možete mu reći: „Ja sada idem na posao, ti ćeš se do tada igrati, zatim ćeš ručati, pa spavati i onda se opet igrati, a poslije toga ću doći po tebe“. Pokažite sinu i svoje povjerenje u odgajatelja: „Teta Marina će se brinuti za tebe dok se ja ne vratim.“. Na kraju, važno je da taj oproštaj ne traje predugo te da se nakon pozdravljanja s djetetom više ne zadržavate u vrtiću nego odmah odete. To je bitno jer, kada djeca vide da se roditelj zadržava u hodniku i promatra što se događa s njima, interpretiraju kao zabrinutost što u njima izaziva nesigurnost. Svakodnevnim, redovitim i predvidivim odlascima u vrtić djeca nauče slijed događaja: dolazak u vrtić, odlazak roditelja, boravak u grupi te povratak roditelja i odlazak kući. Svaki dan, kako se ovi događaji ponavljaju, dijete gradi povjerenje u roditelja jer uči da će se roditelj vratiti po njega i svaki odlazak u vrtić bi trebao biti sve lakši. Naravno, svako dijete je različito i možda će Vašem sinu trebati duže vrijeme da se privikne na novu rutinu, no željela bih Vas potaknuti da ostanete ustrajni i ne posustajete procesu prilagodbe na vrtić. Vjerujem da će Vam se Vaš trud na kraju isplatiti te da će Vaš sin naučiti uživati u svom boravku u vrtiću i druženju s drugom djecom.

Ukoliko se problemi i dalje nastave, možete se za savjet obratiti stručnom osoblju u Vašem vrtiću. U većini vrtića radi predškolski psiholog koji prati prilagodbu djece na vrtić te Vam može biti od velike koristi. Nadalje, pomoć možete potražiti i na besplatnoj liniji Hrabrog telefona za mame i tate na broj 0800 0800 svakim radnim danom od 9 do 20 sati. Na liniji rade educirani volonteri koji će Vas rado saslušati. Također, možete se opet obratiti ovim putem ukoliko imate dodatnih pitanja ili nedoumica.
Ponovno bih Vam se htjela zahvaliti na ukazanom povjerenju i nadam se da ćete uspjeti što bezbolnije priviknuti Vašeg sina na odlazak u vrtić.

Srdačan pozdrav,
Hana Hrpka, prof.

21.04.2017. 16:15

Draga mama Antonija,
hvala Vam na povjerenju koje ste mi ukazali svojim javljanjem. Žao mi je čuti da ste u osjetljivim trenutcima Vašeg života i života Vaše djece proživjeli situacije obiteljskog nasilja koje ste mi spomenuli. Iz Vaše poruke sam stekla dojam da imate puno snage i da ste se hrabro suočili s teškoćama na koje ste nailazili. To što ste otišli od supruga koji je vršio obiteljsko nasilje omogućilo je prestanak istog i njima osiguralo sigurne uvjete od najranije dobi. Drago mi je čuti što kažete da njihov dosadašnji razvoj teče uredno i nadam se da ste ponosni na sve što ste postigli. Ono što čujem je da Vas brine kako će se djeca prilagoditi na odvojenost od Vas i na novi prostor kada budu kod oca. Voljela bih prije svega odvojiti dva aspekta te promjene koju Centar nalaže. Prvi je očekivanje koje oni i Vi imate od oca, odnosno zabrinutost oko toga kako bi se on mogao ponašati. Drugi aspekt je očekivanje od toga kako će djeca doživjeti odvajanje od Vas.
Što se tiče prvoga, spomenuli ste da je Centar donio odluku o samostalnim viđanjima djece s ocem, unatoč tome što nikada nisu promatrali njihovu interakciju bez Vaše prisutnosti. Svakako mi se čini da bi bilo korisno da su to napravili, odnosno da su za početak promatrali njihov odnos uz nadzor. Kako to nisu napravili, mogu samo pretpostaviti da procjenjuju da je odnos zadovoljavajući i da više ne postoji rizik od nasilja od strane oca i da smatraju njihovu komunikaciju zadovoljavajućom. Pitam se dijelite li i Vi to mišljenje. Točnije, pitam se postoji li u Vama strah ili sumnja da će se nasilno ponašanje ponoviti nekad u budućnosti i da bi djeca mogla biti u opasnosti. Mislim da je očekivano da bi većina ljudi u Vašoj situaciji bila zabrinuta zbog toga. Rekli ste da Centar ne prihvaća Vaše prijedloge o postupnoj prilagodbi. Ako je to ono što Vas brine, željela bih Vas potaknuti da još jednom pokušate izraziti svoje brige njima, kao i ocu djece. Važno je da su Vaša djeca sigurna, ali i da se Vi osjećate sigurno i da imate povjerenja da su u dobrim rukama.
S druge strane, rekli ste da se bojite negativnih posljedica koje bi na djecu moglo imati njihovo naglo odvajanje od Vas. Za slučaj da Centar ne prihvati Vaše prijedloge, postoji puno toga što možete napraviti kako biste smanjili vjerojatnost negativnih i povećali vjerojatnost pozitivnih posljedica. Upravo u dobi u kojoj se Vaša djeca sada nalaze je očekivano da se može javiti separacijska anksioznost, odnosno strah od napuštanja osobe koja je djetetu sigurna baza. S obzirom na sve što ste rekli, dojma sam da ste Vašoj djeci Vi sigurna baza i da im je važno da ste u blizini dok istražuju svijet oko sebe. Iz Vaših opisa mi se čini da stupanj nelagode Vaše djece nije velik, što mi se čini ohrabrujuće. Ipak, kako ste mi opisali situacije kada se niste zaista odvojili od njih, moguće je da će intenzitet neugodnih emocija prilikom odvajanja i odlaska kod oca biti veći te je važno pripremiti se na to. Roditelji imaju važnu ulogu prilikom procesa prilagodbe djeteta na novu situaciju i svojim ponašanjem mogu utjecati na brzinu prilagodbe, odnosno pomoći djetetu da se lakše nosi s novim situacijama. Ako budete izrazito zabrinuti oko toga, postoji mogućnost da će djeca osjetiti Vašu zabrinutost, što bi im moglo otežati prilagodbu. Mislim da je korisno pripremati djecu na boravak kod oca pričajući im o tome pozitivnim tonom i pokazujući da Vi i on surađujete za njihovu dobrobit. Mislim da u Vašoj situaciji možete primijeniti neke postupke koji se koriste u situacijama kada se dijete prilagođava na vrtić, što je također jedna nova okolina u kojoj ne poznaje nikoga. Neki od tih postupaka su da na djeci razumljiv način objasnite kada ćete dolaziti po njih, što primjerice može biti „nakon ručka“, „nakon što padne mrak“ ili slično. Nastojite da oproštaj s djecom ne traje predugo i pokažite da imate povjerenje u oca. Možete predložiti ocu da nekad dođete s djecom nakratko u njegov stan, kako bi se djeca upoznala s prostorom.
Spomenula sam kako je važno komunicirati o svemu tome s ocem, no zapravo ne znam kakav je Vaš trenutni odnos. Pitam se vidite li neke pozitivne pomake u njegovom ponašanju. Iz onoga što ste rekli, drago mi je čuti da se nasilje nije ponovilo i mislim da to može biti nešto što Vas može ohrabriti. Unatoč tome što više niste partneri, dijelite roditeljsku ulogu, stoga bi Vaša komunikacija trebala biti održavana na toj razini. Djeca trebaju oba roditelja i otvorenu komunikaciju između njih u kojoj se neslaganja ne rješavaju sukobima. Ovo pišem Vama jer ste mi se Vi obratili, no naravno, mislim da je važno i da otac Vaše djece to zna i da bude svjestan svojih pogrešaka, njihovih posljedica i odgovornosti svoje roditeljske uloge. Prikladna uključenost oba roditelja u život djece može pozitivno utjecati na dječji razvoj pa stoga mislim da je važno da djeca razviju blizak i podržavajući odnos i sa svojim ocem. Sigurna sam da je teško ponovno raditi na uspostavi odnosa s osobom koja Vas je povrijedila pa se pitam se što mislite o tome da s njim poradite na tome. Centri za socijalnu skrb i Obiteljski centri pružaju usluge roditeljskog savjetovanja te ako Vam je dostupno, možete se za stručno mišljenje obratiti i u Polikliniku za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba.
Razmišljam o tome što ste sve proživjeli. Početak majčinstva sam po sebi nosi izazove, a Vama je proživljavanje nasilja sigurno dodatno otežalo prilagodbu na tu novu životnu ulogu. Rekli ste i da su blizanci rođeni kao nedonoščad i da ste puno radili na tome da povećate vjerojatnosti da njihov razvoj ispuni svoj maksimalni potencijal. Jako mi je drago čuti što ste u tome uspjeli, ali isto tako se pitam i kako ste Vi u toj cijeloj situaciji. Pitam se jeste li imali vremena tijekom posljednjih godina brinuti se za sebe i proraditi ta neugodna iskustva, kao i imate li podršku nekoga iz Vaše okoline. Želim Vam naglasiti da u bilo kojem trenutku možete potražiti stručnu pomoć za sebe, bez obzira na to što je prošlo već neko vrijeme od tih događaja. Osim što to može pomoći Vama da se bolje osjećate, može Vam pomoći i da imate više snage biti tu za djecu.
Želim Vam reći da se iz svega što ste mi rekli vidi da ste majka koja puno promišlja o dobrobiti svoje djece. Ova tema je jako široka i samo sam dotaknula ono što mi se činilo važnim. Ako imate još nedoumica, možete mi se opet obratiti, ili se javiti na savjetodavnu liniju Hrabrog telefona za mame i tate, na broj 0800 0800, svakim radnim danom od 9 do 20 sati.

Želim Vam puno sreće i uživanja u trenucima s djecom!

Srdačan pozdrav,
Hana Hrpka, prof.