Autor
|
Poruka
|
Katarina
|
20.05.2009. 19:32
Poštovani,
djete - učenik prvog razreda osnovne škole do prije dva tjedna bez ikakvih problema išao je u školu, voljelo školu, izvršavao sve svoje obveze, ima gotovo sve odlične ocjene, više ne voli ići, boji se ispita, boji se neće znati nešto napraviti, jako se brine i opterećen je samom školom.
Pred odlazak u školu boli ga stomak, te često u školi plače ako nešto ne zna ili je nešto zaboravio.
Što napraviti, molim Vas savjet. Hvala.
|
Hana Hrpka, prof.
|
01.07.2009. 11:32
Poštovana,
drago mi je što ste nam se obratili za pomoć i ispričavam se što ste tako dugo čekali na odgovor. Vjerujem da ste zabrinuti za ponašanje svog sina i da želite dokučiti koji je razlog zbog čega je on tako naglo promijenio stav prema školi.
Postoje brojne mogućnosti zbog čega bi se dječak mogao počeo naglo bojati škole. Kakva je do sada imao iskustva s ispitima? Možda ga je neki postupak od strane učiteljice prepao, iako taj njen postupak ne mora biti zlonamjeran. Kakav ima odnos sa prijateljima iz razreda? Da li je imao nekih loših iskustava sa nekim? Postoji li neki oblik vrijeđanja ili neugodnosti prema njemu zbog koje bi se mogao bojati?
Također me zanima da li ste razgovarali sa djetetom o tome? Ukoliko niste pitajte ga čega se boji. Objasnite mu da ste Vi njegova mama i da mu želite pomoći kada se on zbog nečega loše osjeća. Ako se pokaže da ima strah od učiteljice ili od nekog djeteta iz razreda, bitno je da otiđete u školu porazgovarati sa učiteljicom. Ukoliko iz razgovora sa djetetom ne dokučite zbog čega se pojavio taj nagli strah, također otiđite u školu razgovarati sa učiteljicom o tome da li je primijetila neke promjene u ponašanju kod Vašeg sina?
Pružajte djetetu puno podrške i ljubavi, ispitujte njegove strahove. Objasnite mu da je škola bitna, ali loša ocjena nikako neće promijeniti Vašu ljubav prema njemu. Također mu recite ukoliko ima problema sa nekim predmetom da ste uvijek tu da mu pomognete. Pitajte ga da li Vi možete nešto učiniti da mu se taj strah umanji.
Ukoliko ne dođete do novih informacija i to stanje se nastavi, najbolje je obratiti se psihologu za pomoć i savjete. Pretpostavljam da u školi postoj školski psiholog/pedagog s kojim bi se također mogli posavjetovati i koji bi Vam mogao pomoći. Ako ne, uvijek možete uputnicu za psihologa dobiti kod liječnika opće prakse gdje možete dobiti i informacije kojem psihologu i gdje se obratiti.
Ukoliko živite u Zagrebu ili njegovoj blizini, za pomoć se možete obratiti i u Savjetovalište za roditelje i djecu u okviru rada udruge Hrabri telefon. Više informacija možete dobiti na broj 01 6112 758.
Sretno!
Hana Hrpka, prof.
|
centar22
|
29.10.2010. 10:45
Moja djevojčica krenula je u 1. razred. Prvi tjedan je povraćala prije škole i plakala. Prevladali smo to, u školi joj se svidjelo, ali je počela vrlo malo jesti. Inače je mršavica, 20 kg na upisu, 120 cm visoka. Brinula sam se jer je u školi zbog produženog boravka cijeli dan - škola radi u dvije smjene. Zapravo, do 6 popodne uopće ne vidim svoje dijete i ne znam da li je jela, ali kad je ispitujem rasplače se i prizna da je jela vrlo malo. Razgovaram s njom, ali moram priznati da uglavnom izgubim živce jer ona prvo prikazuje sve onako kako ja to želim čuti : da, jela je, puno je pojela, da bi ispalo da nije jela gotovo ništa. Protestira i na drugim poljima: kad treba prati zube, ne ode a kaže da je oprala, kad joj kažem da se ode pomokriti kad dođe iz škole opet isto: bila je ali ja to nisam vidjela. Grozno mi je što moram "ratovati" oko osnovnih životnih potreba, i ne bih htjela da joj se zamjeri nešto tako važno poput jela ili fizioloških potreba. O školi priča u najboljem svjetlu, dobra učiteljica, puno prijatelja, uspješna je, rado piše zadaće..... Možda trebam drugi pristup, da je malo pustim na miru.... ne znam, žao mi je kad plače i kad ispadne da ja nju maltretiram, ali ne mogu tako važne stvari prepustiti....
Hvala.
|
DORABA
|
19.11.2010. 13:35
Poštovana,
kontaktiram Vas vezano uz strahove svoje sedmogodišnje kćeri Dore. Ove godine krenula je u prvi razred. Problem je u tome što se još uvijek nije uspjela naviknuti na školu odnosno rasplače se kada treba ući u razred, često ima problema s koncentracijom na satu jer se boji hoćemo li doći po nju, gleda kroz prozor, "zbrlja" zadatke i slično. Primijetila sam da se situacija s vremenom ne poboljšava, a trenutno je još lošije jer je imala virozu zbog koje je tjedan dana izostala iz škole. Osim toga, javljaju se još neki strahovi: strah hoće li se učiteljici nešto dogoditi, hoće li roditelji umrijeti, razboljeti se i slično. Ujutro plače, odbija hranu. Uslijed svega toga nije se do kraja uspjela naviknuti na razredna pravila niti se uklopiti u razred, tim više što pripada u skupinu teško odgojive djece. Psihologica je na testiranju na upis u školu testirala fluktirajuću pažnju, dok je na razgovoru s pedagogicom utvrđeno široko opće znanje. Dora je inače vrlo osjetljivo dijete, dermatolog joj je ustanovio neurodermatitis, a kolike je imala iznimno dugo, šest mjeseci. Molim Vas savjet što napraviti te unaprijed zahvaljujem na odgovoru.
Pozdrav
|
Hana Hrpka, prof. psih.
|
04.01.2011. 17:50
Poštovana centar22,
na početku Vas želim pozdraviti i zahvaliti što ste se obratili Hrabrom telefonu te se ispričati što se toliko dugo čekali na odgovor.
Obzirom da je prošlo neko vrijeme od Vašeg upita, možda se situacija s kćerkom koju ste opisali već i razriješila, no svejedno Vam želim uputiti nekoliko riječi.
Polazak u školu je važan i velik događaj za dijete i na takvu vrstu promjene u svakodnevici ono može reagirati na različite načine. Plač i povraćanje koje ste spomenuli i nisu toliko neuobičajena pojava i najčešće su prolaznog karaktera, kako je bilo i kod vašeg djeteta.
Ipak, navodite da Vas brinu još neka ponašanja djevojčice poput povremenog plakanja i protestiranja. Svaka brižna majka poput Vas se pita je li dijete dovoljno jelo i održava li osobnu higijenu i to je potpuno razumljivo.
Vjerujem da Vam nije drago što veći dio dana nemate djevojčicu uz sebe i što ne možete znati sve što radi, kako je to vjerojatno bilo prije polaska u školu. I za vas je to jedan proces prilagodbe i normalno je ako osjećate zabrinutost ili bespomoćnost.
Spomenuli ste da ponekad izgubite živce u slučajevima kad kćerka daje „zaobilazne“ odgovore, i to se događa svakom roditelju; ono što je bitno u takvim trenutcima jest da pokušate vratiti smirenost (duboko udahnite, izađite na trenutak iz prostorije). Važno je da djevojčica ne osjeća pritisak s vaše strane i da se osjeća slobodnom ispričati sve što je radila i što joj se događa. Napisali ste da je ona sklona davati odgovore za koje misli da bi se vama svidjeli. Bilo bi dobro kad biste porazgovarali s njom na način da joj objasnite da se jako brinete za nju i da biste voljeli kad bi Vam se ona povjerila o svemu što ju muči i uvijek bila iskrena prema Vama te da obećate da se nećete ljutiti na nju kad Vam nešto kaže. Naravno, tog obećanja onda se nužno trebate i pridržavati, kako biste zadržali njeno povjerenje. Uspostavljajući takav odnos dok je malena, izgradit ćete dobar temelj i za vaš budući odnos.
Također Vam želim reći da odrasli često imaju dojam da djeca predškolske i školske dobi ne jedu dovoljno, naročito ako su sitnije tjelesne građe kao što je Vaša djevojčica. No, dijete je sposobno procijeniti je li gladno i vjerujte da će ono, kada osjeti glad, poduzeti sve da zadovolji potrebu za hranom. To vrijedi i za ostale fiziološke potrebe, uključujući i mokrenje. Imajte povjerenja u svoju djevojčicu i prepustite joj brigu o takvim stvarima.
Što se tiče osobne higijene, tu postavite određene granice, primjerice zube je potrebno prati svaki dan. Ako mislite da je djevojčici pranje zubi ili druga higijenska radnja dosadna ili odbojna, učinite ju zanimljivijom. Možete u kupaonicu postaviti tjedni kalendar u koji će nakon obavljenih dnevnih radnji svaki dan nacrtati sunce. Kupite joj četkicu za zube koja svira pri pravilnom četkanju ili sl., dajte mašti na volju. Možete i djevojčicu uputiti da sama izabere okus paste za zube, tj. dopustiti joj da sudjeluje u odlučivanju o nekim stvarima vezanim uz nju.
Dajući joj slobodu izbora oko nekih sitnica iskazat ćete joj svoje povjerenje. Mislim da imate razloga vjerovati joj i biti veseli i ponosni zbog njenog interesa i uspjeha u školi. Budite joj oslonac, podržavajući, ali blag.
Nadam se da u svemu imate podršku partnera, prijateljica ili nekog rođaka – a pokušajte razgovarati i s roditeljima koji su već prošli polazak u školu sa svojim djetetom i razmijenite iskustva.
Da biste se potpuno umirili, možete porazgovarati i sa učiteljicom, koja susreće puno djece i može lako primijetiti da s pojedinim djetetom nešto nije u redu.
Također budite slobodni obratiti se školskom psihologu, pedagogu ili liječniku opće prakse ako imate pitanja o dječjem razvoju. Naročito Vam preporučam psihologa ako primijetite da se situacija mijenja na gore ili ako opet dođe do povraćanja pri stresnim situacijama.
Isto tako, ako je Vama ili djevojčici potrebna podrška, svakim radnim danom od 9 do 20 sati možete se obratiti savjetodavnoj liniji Hrabrog telefona na broj 0800-0800 koja je besplatna i anonimna ili putem chat-a svakim radnim danom od 15 do 18 na adresi www.hrabritelefon.hr.
Vjerujem da će uz obostranu suradnju Vas i kćerke doći do pozitivnih promjena!
Srdačan pozdrav,
Hana Hrpka, prof.
|
Hana Hrpka, prof. psih.
|
04.01.2011. 17:50
Poštovana DORABA,
prvo bismo Vam se htjeli ispričati što dugo čekate na odgovor. Možda se stanje u međuvremenu promijenilo, ali se nadam da će vam odgovor biti bar malo koristan.
Djeca u toj dobi obično pate od sličnih strahova, dio razvojne faze je da se jako se brinu za roditelje što je kod neke djece izraženije dok se kod neke jedva i primijeti. Ako ste u obitelji imali ili nedavnih ili iznenadnih smrtnih slučajeva, moguće da i to utječe na to da je kod Vaše kćeri to izraženije. Obzirom da, kako kažete, se nije uklopila u razred, vjerojatno joj škola sama po sebi nije ugodno mjesto za boravak te to još naglašava njezine negativne osjećaje.
Jeste li možda razgovarali o tome što joj se događa u školi? Djeca koja imaju negativnih iskustava u školi često znaju imati slične reakcije.
Ono što uvijek možete jest razgovarati s njom o tome kako se osjeća. Iako je strah pretjeran, ona ga i dalje osjeća i njoj je itekako stvaran. Također ju možete pitati što misli što bi joj moglo pomoći da joj u školi bude lakše. Nekada djeca znaju u torbi nositi najdražu igračku ili nešto slično jer se tako osjećaju sigurnije.
Rutina je isto nešto što pomaže djeci. Uspostavite rutinu oko toga tko ju vodi u školu, tko dolazi po nju, nemojte kasniti i sl. Strahovi koji se ne ispunjavaju dugo vremena obično prođu sami od sebe.
Obzirom na to da ima problema s prihvaćanjem škole iz više razloga, preporučila bih Vam da se obratite školskom psihologu ili pedagogu kako bi s njom proradili na onome što ju muči.
Također, ukoliko se stanje ne mijenja ili primijetite da se pogoršalo, možda bi bilo dobro da se obratite Poliklinici za zaštitu djece grada Zagreba koja se nalazi na adresi Argentinska 2, Gajnice, gdje se možete naručiti na broj 01/ 34 575 18 bez obzira iz kojeg dijela Hrvatske ste. Ako želite više saznati o radu Poliklinike, možete na njihovoj stranici http://www.poliklinika-djeca.hr/.
Još jednom isprika na čekanju.
Ako imate još kakvih pitanja možete nazvati savjetodavnu, besplatnu i anonimnu liniju Hrabrog telefona svakim radnim danom od 9 do 20 sati ili nam se obratiti putem chat-a svakim radnim danom u vremenu od 15 do 18 sati.
Srdačan pozdrav,
Hana Hrpka, prof.
|