|
Kolicka
|
01.05.2013. 23:20
Poštovana prof. Hana,
moj sin ima autizam,i već sam Vam bila pisala o tome.Ja sa uzela produženi porodiljni dopust kako bi bila doma sa njime i radila.Pod nadzorom je prof.Džingalaševića,on mi daje smjernice i zadatke kako raditi sa njime.Vozim ga u Petrinju u Malu kuću(radni terapeut),od jeseni počinje ići u Slave Raškaj(radni,senzorni terapeut i logoped).Do sada još nema niti jedne riječi,ne razumije verbalni govor,komuniciramo preko pescha.Najviše ne razumije imenice,pa sam zato napravila sličice kako bi ga naučila osnovne imenice koje upotrebljavamo u svakodnevnom govoru,za početak.Ono što mene izbaci iz takta je njegovo ponašanje.Što je stariji to ima više frustracija.Nekada smo bez problema mogli šetati gradom,danas je to neizvedivo.On vrišti,stišče zubima ,štipa i doslovno živčani.Naime ima jako dobro pamčenje i točno zna što se gdje nalazi u gradu(banke,trgovine,igrališta i sl.) ,i dok ne dođe do odredišta koje si je zacrtao on me vuče za ruku i vrišti.Ja više nemam snage i bojim se da neću moći to sve izdržati,i još kada se tako ponaša svaki puta me podsjeti da nije"normalno dijete" i da nikada neće biti.I koliko god se ja trudila i radila,rezultati su neizvjesni a ja sam u sve lošijem psihičkom stanju.Kako dalje?Šta nas još sve čeka?Srdačno Vas pozdravljam i zahvaljujem na odgovoru!
|
|
Hana Hrpka, prof. psih.
|
09.05.2013. 23:40
Draga Mama,
hvala Vam što ste ponovo javili i što ste mi iznova ukazali svoje povjerenje. Iz onoga što ste napisali vidim da se i dalje trudite i da dajete sve od sebe da svom sinčiću omogućite što bolji napredak i pomognete u prevladavanju teškoća na koje nailazi u svojemu razvoju. Uvelike pohvaljujem Vaš cjelokupni dosadašnji angažman, Vaš majčinski entuzijazam, Vašu volju i Vaš trud.
Vjerujem da Vam je u određenim trenutcima teško i da se možda osjećate bespomoćno i obeshrabreno. Vidim da ste mnoga područja života pa i svoj posao, ostavili „postrani“, kako biste svojemu sinu bili što većom podrškom, osloncem koji ga u razvoju „gura“ što više naprijed. Vjerujem da Vam te odluke nisu bile lake. Želim reći da je u redu osjećati se umorno, iscrpljeno pa čak i imati osjećaj da bi najlakše bilo usporiti sa svime i sve su to osjećaji koji su opravdani, koji su u redu. Roditeljstvo je izazov koji sa sobom odnosi mnogo našega ulaganja, truda i energije, ali vjerujem da Vam ljubav koja proizlazi iz odnosa s Vašim sinom donosi novu snagu, novu energiju. Želim reći da imate pravo na svoje osjećaje, da imate pravo na svoje želje i potrebe i da to ne zaboravite.
Jako mi je drago vidjeti da vrlo dobro surađujete i sa stručnjacima i da slijedite njihove naputke, a čak se trudite i sami osmisliti neke načine rada sa sinom. Čini mi se da ste oko njega okupili cijeli stručni tim te mi se upravo to čini kao dobrim temeljem za napredak. Sve što radite je vrlo važno, vrijedno i velike pohvale za sav taj trud, a ponajviše za ljubav koju dajete svom sinu. To je još jedan pokazatelj Vaše majčinske brižnosti i požrtvovnosti. Moguće je da prije niste bili ni svjesni za što ste sve sposobni i koje se sve snage kriju u Vama. Često za djecu koja se bore s različitim poteškoćama s pravom govorimo kao o malim „lavovima“ i često zaboravimo na one velike „lavove“ u pozadini priče, na roditelje, na očeve i majke koji svojom ljubavlju i požrtvovnosti toliko mnogo učine za svoju djecu. Čini mi se da ste Vi jedna od takvih majki.
Vjerujem da Vas rastužuje i to što Vaš sin i dalje ne govori, a i vjerujem da „gorite“ od želje da Vam i on da neku povratnu informaciju, da znate da sve što radite ima nekog smisla i da se isplati. No, potaknula bih Vas da se trudite i pokušavate i dalje komunicirati s njim na neke druge načine, ako govor zasad ne uspijeva. Vidim da Vam mnoge ideje padaju na pamet, da ste vrlo kreativni i voljni učiti i raditi sa svojim sinom.
Čini mi se i da svakako idete u dobrom smjeru u odgoju svojega sinčića, puno ste toga uložili u njegov što bolji napredak, puno strpljenja i truda, ali vjerujem da ponekad imate osjećaj da svu tu borbu nećete još dugo izdržati, kao i to da Vam ponestaje snage i da Vas je strah. Kao što sam već napisala, sve su to očekivani osjećaji u ovim situacijama i vjerujem da Vam je ponekad teško, a isto tako nelagodno pred drugim ljudima što ne uspijevate kontrolirati ponašanje svoga sina. Osjećaji su to koji su sastavni dio, kako mi se čini, roditeljske uloge imalo dijete ili ne imalo teškoće u razvoju. Ono što vjerujem da bi Vas moglo umiriti jest činjenica da su neki elementi njegova ponašanja odraz autizma, a ne namjerni pokušaji povrjeđivanja Vas ili drugih. Istina je da on odrasta i sukladno s tim mijenja mu se način reagiranja, zahtjevi i cjelokupno ponašanje, ali vjerujem da će uz stručni tim i Vaš angažman postupno u njegovom ponašanju doći do određenoga pozitivnoga pomaka.
Vjerujem da briga oko sinčića uzima svoj „danak“, da uzima vremena i energije no voljela bih kada ne biste zaboravili na svoje potrebe, na svoje zdravlje i tjelesno i psihičko. Ne znam kakva je Vaša socijalna okolina i ima li u njoj osoba s kojima možete otvoreno porazgovarati, u kojima možete pronaći podršku i razumijevanje, ali bilo bi korisno imate takve „izvore“ podrške oko sebe. Potičem Vas da nađete i vrijeme za sebe, kao i za razgovor sa suprugom, druženje s prijateljima i odmor. Voljela bih i kada biste ovo mjesto također smatrali mjestom na kojemu možete pronaći podršku.
Ukoliko osjećate da ste zaista na izmaku snaga, i kao što kažete, da ste u sve lošijem psihičkom stanju, možda ne bi bilo loše potražiti stručnu pomoć. Ponekad je teško nositi se s osjećajima koji se vremenom nagomilaju u nama, ali zato postoje stručne osobe koje nam u direktnome radu mogu pokazati kako se na što bolji način nositi sa svime što nas u životu prati i pomoći nam da unatoč svim problemima na koje nailazimo nađemo svoje snage i načine borbe s nedaćama svakodnevnice. Ne znam kakva Vam se čini ova ideja, ali voljela bih kada biste razmislili o njoj.
Za sva pitanja i informacije možete se obratiti i Telefončiću – savjetodavnoj liniji namijenjenoj roditeljima i drugima koji brinu o najmlađoj djeci. Njihov telefonski broj je: 01/48-50-555, a linija je otvorena od 7 do 22 sata. Profesionalni tim Telefončića čine medicinske sestre, patronažne sestre, primalje, psihologinje, socijalne pedagoginje i logopedinje. Glavni cilj je omogućiti dostupnost stručnih informacija o skrbi za djecu i suvremenom roditeljstvu, ali je ujedno i mjesto razumijevanja i ohrabrenja.
Ukoliko imate dodatnih pitanja ili osjećate potrebu za razgovorom, možete se javiti i već spomenutoj besplatnoj i anonimnoj liniji Hrabrog telefona na broj za roditelje 0800 0800 svakim radnim danom od 9 do 20 sati. Volonteri Hrabroga telefona će Vas vrlo rado saslušati i pružiti Vam podršku i pomoć koju zaslužujete. Naravno, javiti se uvijek možete i ovim putem.
Nadam se da sam Vam bar malo uspjela olakšati Vaše svakodnevne brige i želim Vama i Vašoj obitelji puno sreće u daljnjoj borbi.
Srdačan pozdrav,
Hana Hrpka, prof.
|
|
Kolicka
|
13.05.2013. 21:35
Puno Vam hvala na savjetima i riječima ohrabljenja.Lijepo je kada vas netko razumije,a ne sažalijeva!Teško je danas naći čovjeka kojem možeš reći sve,još je teže izbjeći poglede ljudi kada imate autistično dijete koje nema ni jedne fizičke mane,a ima ponekad prejake frustrirajuće ispade.Znam da struka kaže da su posljedice trajne,ali svjedoćanstva roditelja kažu da se nekoj djeci sa autističnim spektrom stanje u nekoj životnoj dobi(pubertet) skroz ili djelomično popravi.Moj sin ima dijagnozu PDD ili blagi oblik autizma,i najviše je pogođen u komunikacijskom djelu,dakle verbalni govor i njegovo razumijevanje.Jako je blizak ljudima,i voli ljude.Ima kontakt očima.Teže uspostavlja kontakt(komunikaciju)sa vršnjacima.U vrtiću puno bolje komunicira i kontaktira sa djecom,pretpostavljam da je to zato što djeca znaju i što im je objašnjeno da je on poseban,pa znaju doprijet do njega i on do njih.Užasno je tvrdoglav i neposlušan(treba se reči pet puta,i to je pitanje hoće li reagirati),ponekad je potrebno i povisit ton,kao i dobiti po guzi.I ja mislim da je to njegov karakter i da nema veze sa pdd-om.Još jednom zahvaljujem na svemu,a najviše na pruženoj pomoći!
lp
Jasmina
|
|
Hana Hrpka, prof. psih.
|
16.05.2013. 20:25
Poštovana Jasmina,
dobiti „feedback“ od roditelja mi puno znači kao što me obraduje pročitati da Vam je napisano pomoglo u smislu da su Vam se smanjile nedoumice, ali i da ste dobili ono što vjerujem da i zaslužujete – razumijevanje i podršku. Vjerujem da je teško pronaći osobu oko sebe s kojom možemo sve podijeliti, ali vjerujem da „otkrivanje“ i maloga djelića sebe i svoje svakodnevnice može nam olakšati „nošenje“ s istima. Drago mi je ako ste i ovim putem to učinili. Potičem Vas iznova da razmislite o mogućnosti obraćanja nekom od stručnjaka mentalnoga zdravlja poput psihologa s kojim biste Vi, kao majka, mogli porazgovarati.
Uvijek volim naglasiti kako je svako dijete posebno, s vlastitim temperamentom, s vlastitim potrebama, vlastitim tempom razvoja i slažem se s Vama da su moguća poboljšanja što se tiče poremećaja iz autističkoga spektra tijekom kasnijeg razvoja djeteta. Željela bih reći i da i ako se ona ne dogode u potpunosti da postoji mnoštvo drugih razloga za sreću, osmijeh, zadovoljstvo – s Vama je jedno malo biće koje će jednoga dana biti stasiti mladi čovjek koji je uz pomoć Vas, njegove majke, stao na svoje noge, upoznao svijet, upoznao što znači ljubav i podrška. Vjerujem da navedeno samo po sebi može biti vrlo „nagrađujuće“ za roditelje.
Drago mi je čuti da je otvoren prema drugima tj. da, kako ste napisali, voli ljude i uspostavlja kontakt očima. I to mi se čini kao jedan pozitivna „naznaka“ daljnjega razvoja. Posebno mi je drago čuti da u vrtiću ima dobru komunikaciju s vršnjacima i da se „kuže“. To je vrlo pozitivno jer u vrtiću ipak provodi određeni dio dana i druženja u vrtiću jesu važan „izvor“ socijalizacije djece.
Napisali ste da je tvrdoglav i neposlušan te da je nekada kako bi Vas poslušao potrebno povisiti ton ili ga udariti po guzi. Voljela bih se osvrnuti na potonje jer vjerujem da je tjelesno kažnjavanje odgojni postupak koji sa sobom može vezati brojne negativne posljedice po dijete, ali i po odnos roditelj – dijete. Iako se možda čini da su ti načini najučinkovitiji u danom trenutku, čini mi se da dugoročno gledano mogu pokazati djetetu da je povišen ton i udaranje nekoga način da se dođe do cilja. Vjerujem da može biti iscrpljujuće ponavljati mu određene stvari nekoliko puta kako bi Vas poslušao, ali ja Vas potičem da razgovor i dalje bude Vaše glavno „oružje“. Dobro bi bilo da se svakako odvoji ponašanje od samoga djeteta i da se o ponašanju govori kao o neprimjerenome ili nelijepome, a ne o djetetu kao takvom. Možete primjerice promijeniti taktiku govorenja, usmjeravajući se na vlastite i djetetove osjećaje i iskreno reći sinčiću da ste tužni, frustrirani ili ljuti u određenim situacijama, naravno, na njemu razumljiv način u kojem ste, vjerujem, već vrlo vični. Neka od „neposlušnih“ ponašanja djeteta mogu biti odrazom specifičnih teškoća koje ono ima ili samo odraz razvojne faze u kojoj jest, no važno je reagirati na njih strpljenjem i podrškom pokazujući verbalno djetetu da je određeno ponašanje neprimjereno, ali ono što mi se čini još važnijim, pokazati djetetu kako se primjereno ponašati kada se ponovno nađete u istoj situaciji. Davajući primjeren primjer svojemu djetetu, roditelji mogu očekivati da ono i usvoji ta primjerena ponašanja.
Na samome kraju i ja Vam se još jednom zahvaljujem na Vašem javljanju i iznova pohvaljujem Vaš cjelokupni dosadašnji angažman za koji vjerujem da se neće smanjiti. U slučaju nedoumica slobodno se iznova javite ovim putem ili na već ponuđene kontakte Hrabroga telefona. Želim Vam puno osmijeha, zagrljaja, „nestašluka“ i strpljenja.
Srdačan pozdrav,
Hana Hrpka, prof.
|
