|
Hana Hrpka, prof. psih.
|
27.05.2013. 21:30
Draga Mama,
prije svega zahvaljujem što ste se obratili i na taj način mi ukazali povjerenje. Pohvalila bih Vašu brigu i želju da pomognete djetetu, očitih iz upita koji ste mi uputili. Također, vidim da cijenite predivne trenutke koje roditeljstvo donosi, a kojih nesumnjivo ima više od situacija s kojima se ne znamo nositi pa mogu u nama probuditi razne nedoumice i dileme. S time se susreću gotovo svi roditelji i u ovoj situaciji niste sami. Kada ne znamo kako bismo se ponašali i što bismo točno učinili, u nama se može javiti frustriranost pa čak i osjećaj bespomoćnosti, pogotovo ako želimo najbolje za svoje dijete. U takvim prilikama mudro je zatražiti savjet pa mi se čini kao dobar korak što ste se javili, time još jednom pokazavši koliko Vam je stalo do Vaše djevojčice.
Opisujete da je Vaša djevojčica postala razdražljiva i plačljiva u zadnjih mjesec dana. Vjerujem da Vam je teško gledati svoje dijete uznemireno, posebno ako ne znate kako mu pomoći. Čini se da ste uvidjeli kako vjerojatno postoji uzrok te nagle promjene pa ste naveli sve događaje za koje smatrate da su mogli utjecati na djevojčicu. Kažete da su je prestali čuvati baka i djed, s kojima je bila sretna jer su joj popuštali. Nakon toga Vi ste proveli nekoliko dana s njom, koji su Vam bili lijepi i dragocjeni. Tada je krenula u malu školu. Iz Vašeg upita stekla sam dojam da niste imali „klasičnih“ simptoma prilagodbe na malu školu, kao što je odbijanje odlaska, plakanje kad odlazite i slično. Jako je pohvalno što sa svojom djevojčicom imate odnos pun povjerenja te Vam ona vjeruje da ćete se vratiti po nju. To ukazuje na sigurnu privrženost koju ste ostvarile te mi je zaista drago što je tako. „Olakotna“ okolnost može biti i to što radite u ustanovi male škole. Spomenuli ste odgajateljice kojima ste zadovoljni i vjerujete im. To je prilično važno, kako za Vas, tako i za dijete i to mi je drago pročitati.
Čini mi se da za odraslu osobu, a posebice za malenu djevojčicu to sve može biti puno promjena. One mogu biti nabolje, što i Vaše dijete osjeća, ali svejedno su promjene i mogu utjecati na njezino ponašanje i činiti je „osjetljivijom“. Ne znam jeste li pričali s njom o tome što se događalo u proteklih nekoliko mjeseci, o tome kako se osjeća i muči li je što? Ako niste, toplo bih Vam preporučila razgovor s Vašom curicom – možda maleni nisu vješti u verbalnoj komunikaciji, ali često nas znaju iznenaditi svojim odgovorima.
Spominjete kako su joj baka i djed sve popuštali i da je njena, kako ste napisali, razmaženost znala utjecati na ponašanje. Taj pojam radije bih opisala kao naviku djeteta da mu je sve podređeno. U odgoju djeteta potrebno je postaviti neke granice i biti im dosljedan, što se vjerojatno provodi u maloj školi, a kod bake i djeda ne u toj mjeri. Njezine navike dok Vi niste u blizini su promijenjene. Dakle, s jedne strane uživa u maloj školi, a s druge strane proces prilagodbe na novo je zahtjevan i ne odvija se nužno na klasičan način. Upravo ta podvojenost osjećaja može stvarati nervozu kod djeteta, što ono ne zna samo opisati i prepoznati, pa samim time ni riješiti. Nasreću, čini se da ima jako brižnu majku i kvalitetne odgajateljice da priskoče u pomoć.
Drago mi je pročitati da se veseli odlasku u školicu i da se dobro slaže s vršnjacima. Kažete da je prilično pogodi odbijanje druge djece. Čini se da je Vaša djevojčica emotivna osoba, osjetljiva na ljude u svojoj okolini. To je potpuno razumljivo. Došla je iz apsolutno sigurnog svijeta kome je ona bila središte, u grupu ravnopravnih individualaca. S jedne strane lijepo joj je igrati se s vršnjacima, učiti i biti dio grupe. Svi mi smo znatiželjna socijalna bića, koja uživaju u društvu i novim spoznajama. Korisno bi bilo da razgovarate s njom o drugoj djeci i odbijanjima koja joj teško padaju. Više o razvoju socijalnih vještina možete pronaći na sljedećem linku koji Vam može pružiti dodatne smjernice djelovanja koje bi mogle olakšati njezine odnose s vršnjacima, ali i odraslim osobama: http://www.poliklinika-djeca.hr/z...boljsati-socijalne-vjestine-djeteta/.
Primijetila sam da se brinete za medijske sadržaje kojima je dijete izloženo pa Vam je neobično čuti Vašu djevojčicu kada kaže da će nekoga isjeći. Ono što često zaboravljamo je da su djeca kao „spužvice“ koje upiju sve što vide i čuju. Koliko god ih pokušavamo izolirati od negativnih utjecaja, to nije moguće. Vjerujem da je uznemirujuće čuti takve riječi od djeteta, no dijete uglavnom ne zna što to zapravo znači te izgovori kad je uzrujano i treba pažnju. I ovdje bih Vam preporučila da započnete razgovor s Vašom djevojčicom o tome što znači isjeći nekoga, kakve bi to posljedice donijelo za sobom, kako bi se druga osoba osjećala u tome trenutku. Ako primijetite da ne prestaje s time, možete joj objasniti što to zapravo znači i pitati kako bi njoj bilo da joj netko kaže takvo što. Vaša djevojčica već je u godinama u kojima se empatija lako pobuđuje i treba je razvijati kao vrlinu za buduće izazove koje će imati. Korisno je posvetiti se kontekstu u kojem je dijete to izreklo te pokušati zamijeniti takvu izjavu iskazivanjem tuge, povrijeđenosti i ostalih osjećaja. Kada djevojčica uspješno podijeli s Vama kako se osjeća, dobro je da je pohvalite. U svakom slučaju važna je komunikacija, a kako što uspješnije komunicirati pitanje na koje, da bi se odgovorilo treba uzeti i osobine roditelja i osobine djeteta. Načini komuniciranja mogu biti kreativni, od crtnja, igranja s kockicama, slagalicama, lutkama, bilo čime u čemu djevojčica uživa. Igranje uloga pomoću lutaka često se pokaže dobrim načinom kako bi se kod dječice poticala empatija na način da zamišljaju kako se koja lutka osjeća u određenoj situaciji.
Pozivam Vas da budete tu uz svoju djevojčicu kao što ste bili dosad. Neka vidi da je volite i podržavate kada je nervozna, uplakana i ljuta. Neka vidi da ste uz nju i razumijete čak i kada možda ne razumije samu sebe. Korisno je i da joj govorite da je volite – djeca to vole čuti. U redu je biti i nervozan i ljut katkada, važno je imati podršku u okolini, podršku bliskih osoba za koju vjerujem da Vaša curica pronalazi u Vama i svojoj baki i djedu.
Možda ćete imati dojam da ovi savjeti nisu riješili problem te poželjeti uživo porazgovarati s nekim stručnjakom ili uključiti dijete u radionice, savjetovanje i slično. Naravno, u slučaju da se situacija ne bude mijenjala kroz vrijeme, u slučaju da se jave teškoće koje ometaju i Vaš odnos i kćerino svakodnevno funkcioniranje možete se obratiti stručnjaku poput dječjega psihologa ili pedijatra koji postoji u Vašoj blizini, a koji u direktnome radu s djetetom može najbolje ustvrditi postoje li opravdane brige i koji Vam može dati dodatne smjernice djelovanja. Možete napisati u kojem gradu živite da Vam ponudim profesionalne kontakte. Slobodno se obratite za bilo kakva dodatna pitanja, nedoumice, savjete i razgovor. Baš kao Vašoj djevojčici, vjerujem da će i Vama ponekad zatrebati podrška te Vas pozivam da tada „pokucate“ na ova „vrata“.
Također, nadam se da ćete ovo uzeti kao svojevrsni poticaj i ohrabrenje za nastavak Vašeg putovanja. Na njemu Vam se rado pridružuje Hrabri Telefon, kojeg možete kontaktirati na broj 0800 0800 svakim radnim danom od 9.00 do 20.00h ili e-mail-om na savjet@hrabritelefon.hr. Usluga koju Hrabri telefon također nudi je chat, svakim radnim danom od 15.00 do 18.00h na www.hrabritelefon.hr/chat.
Za kraj bih nadodala da djecu nije lako uvijek razumjeti i podržati na adekvatan način te nam pružaju pregršt brga i iznenađenja. Ipak, ono što uvijek iznova mogu pružiti je puno ispunjenja, sreće i zadovoljstva što Vi, kao brižna i pažljiva mama, svakako zaslužujete.
Vama i Vašoj djevojčici želimo puno toplih trenutaka ispunjenih smijehom i ljubavlju.
Srdačan pozdrav,
Hana Hrpka, prof.
|
