reneo
|
12.10.2014. 21:55
Imam sina od četiri i pol godine koji ide u vrtić drugu godinu. Muči me to što se ne želi igrati sa drugom djecom odnosno u dvije godine u vrtiću nikada
se nije igrao sa niti jednim djetetom. Na pokušaje komunikacije i iniciranja igre od strane druge djece reagira negativno, odmicanjem i zatvaranjem u sebe.
Stalno se drži uz tete, igra se sam i vrlo teško se uključuje u zajedničke aktivnosti u vrtiću. (gledanje predstava, crtića) dok u zajedničke igre se ne želi
uopće uključivati. Polaske u vrtić doživljava negativno, ali se ne opire previše nego ode uz minimalno gunđanje. Tete njegovo ponašanje ne doživljavaju
kao problem. Govori da ne voli drugu djecu. U društvu je vrlo povučeno, tiho i plaho dijete, ne želi odgovarati na pitanja, reći koliko ima godina, ne želi reći
svoje ime, sakriva se iza odraslih dok je kod kuće veselo, bučno, zaigrano dijete kako i priliči njegovim godinama, ali i traži veliku pažnju roditelja i sudjelovanje
u igri, vrlo se rijetko igra sam. Ima jednog prijatelja sa kojima se može igrati samo kada su sami i izvan vrtića. Idu zajedno u vrtić, ali tada ga ne primjećuje i ne želi sa njime progovoriti niti riječ. Ne voli nikakve nove stvari (igračke, igre, hranu, slatkiše, crtiće, događaje, prijevozna sredstva, strane jezike, ljude, nepoznata mjesta općenito) - na sve to mu je potrebno vrlo dugo i mukotrpno privikavanje. Na sve nove stvari reagira burno, agresivno, plačem, tantrumima. Nedavno smo dobili drugo dijete koje je prihvatio u redu i tada nam smo primjetili da za razliku od drugog djeteta naš četverogodišnjak nije nikada stavljao predmete u usta i istraživao okolinu na takav način. Molim vas vaš komentar.
|
Hana Hrpka, prof. psih.
|
17.10.2014. 18:30
Dragi/a reneo,
prije svega bih Vam se htjela zahvaliti što ste mi se obratili za savjet i time mi ukazali svoje povjerenje. U roditeljstvu se često susrećemo s pitanjem činimo li dobro i je li s razvojem našeg djeteta sve u redu, što je sasvim razumljivo. U takvim situacijama korisno je potražiti mišljenje stručnjaka. Drago mi je što ste Vi to učinili i nadam se da će ovaj odgovor donekle ukloniti Vaše nedoumice. Čitajući Vaš upit stekla sam dojam da ste vrlo brižan roditelj i da s velikom pažnjom promatrate razvoj i ponašanje svog djeteta. Takve su osobine zaista vrlo pohvalne i mogu se pozitivno odraziti na budućnost Vašeg sina i zbog toga mi je drago. Ako sam dobro shvatila, trenutno Vas najviše brine to što Vaš sin ne komunicira s drugom djecom u vrtiću i ne voli se igrati s njima, dok je kod kuće drugačiji. Također ste naveli da na iniciranja igre od strane druge djece reagira povlačenjem te da mu je na nove situacije potrebno dugo privikavanje.
Prije svega htjela bih Vam reći da su djeca međusobno različita prema potrebi za druženjem pa tako i u svojim reakcijama na novu okolinu, što vidim da primjećujete i kod svoje djece. Djeca se već od rođenja razlikuju u svom načinu reagiranja na okolinu – dok su neka vrlo živahna, često se noću bude, a danju istražuju okolinu na različite načine, druga su mirnija, manje aktivna i povučenija u društvu. U kasnijoj dobi ova ponašanja mogu biti odraz osobina poznatijih kao ekstraverzija i introverzija. Dok su ekstraverti vrlo društveni i vole provoditi vrijeme u velikim skupinama, introvertirana djeca mogu djelovati kao manje društvena, često se osjećaju ugodnije u manjem društvu te biraju samostalne aktivnosti.
Naveli ste da Vaš sin ima jednog prijatelja s kojim se igra samo kada su sami i izvan vrtića, no da svoje vrijeme u vrtiću provodi u samostalnoj igri te da se rijetko uključuje u zajedničke aktivnosti s drugom djecom. Upravo su samostalne igre te druženja s manjim brojem prijatelja karakteristika introvertirane djece koja su sklonija aktivnostima koje im omogućuju mir i tišinu. Roditelje takvo ponašanje ponekad može zabrinuti ili začuditi, pogotovo ako sami nisu takvi, pa dijete potiču na interakcije i znaju upotrijebiti rečenice poput: „Zašto se sramiš?“ ili „Ne treba te biti sram.“. Na ovaj način se djetetu šalje poruka da njegove emocije nisu u redu te da se u odnosima s drugima ne treba oslanjati na sebe, nego isključivo slušati druge. Važno je znati da se djeca obično najopuštenije i najsigurnije osjećaju u društvu bliskih, dobro poznatih ljudi, u situacijama koje su predvidljive i kada imaju strukturu, što bi moglo objasniti to da je Vaš sin kod kuće veselo, bučno i zaigrano dijete. Neka se djeca lakše, a neka malo teže opuštaju i navikavaju na nepoznatu okolinu, kao i mi odrasli. Da biste svom sinu olakšali snalaženje u novim situacijama, možete razgovarati s njim o svakoj novoj situaciji u kojoj će se naći, bilo da je riječ o nepoznatim ljudima, jezicima ili novoj igrački. Probajte mu objasniti što će se u toj novoj situaciji događati ili tko su ti ljudi koje će upoznati i zašto su oni važni. Pomoću igranja uloga možete sinu pokazati kako se može ponašati u određenoj situaciji, a da mu u toj situaciji bude ugodno. Tada je važno biti oprezan i izbjegavati trenutke gdje ga prisiljavate na određena ponašanja. Dajte mu vremena i prostora da sam odluči kako će se ponašati, ovisno o tome kako se osjeća te ga pohvalite za svaku radnju u kojoj sam pokaže inicijativu.
Da biste prepoznali je li Vaše dijete više introvertirano, zatvoreno ili nasuprot tome ima izraženu potrebu za druženjima i prijateljstvima koju iz nekog razloga ne može ostvariti, jako je važno pažljivo osluškivati svoje dijete i njegove potrebe, bilo kroz razgovor ili igru. Možete ga pitati što mu smeta kod djece iz vrtića, postoji li neki razlog zašto ih ne voli. Što se tiče njegove reakcije na nove situacije, naveli ste da reagira burno, agresivno i plačem, no voljela bih znati koliko se to dugo događa i kada je počelo? Naveli ste da ste nedavno dobili drugo dijete te da ga je Vaš sin prihvatio bez problema. Htjela bih Vam reći da prinova u kući može poremetiti strukturu koju je dijete prije imalo te da je moguće da uslijed toga dijete promijeni svoje ponašanje.
Također je važno je znati da u svakom trenutku možete zatražiti i pomoć stručnjaka. Korisno bi bilo obratiti se dječjem psihologu u vrtiću jer direktnim radom s djetetom stručnjak može dobiti cjelovitiji uvid u situaciju, postupke djeteta i njegova razmišljanja. Također, možete se javiti i drugim stručnjacima; u Zagrebu, na primjer, postoji Centar za rehabilitaciju Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta kojem se možete obratiti na broj 01 2457 560 i dogovoriti se za termin. Slobodno mi se opet javite ukoliko vam budu potrebni drugi kontakti ako niste iz Zagreba. Isto tako, uvijek možete nazvati i Hrabri telefon za mame i tate, na broj 0800 0800, svakim radnim danom od 9 do 20 sati ili se javiti putem e-maila savjet@hrabritelefon.hr.
Još jednom, drago mi je vidjeti koliko truda ulažete u brigu za svoje dijete te što reagirate na njegove potrebe. Nadam se da ćete zajednički kao obitelj nastaviti s tom brigom i stvaranjem atmosfere sigurnog odrastanja vaše djece.
Puno sreće i lijepih trenutaka želi Vam,
Hana Hrpka, prof.
|