13.01.2014. 19:15

Poštovana mama,

za početak bih Vam se željela zahvaliti na ukazanom povjerenju. Do naših najmlađih nam je najviše stalo i sve bismo poduzeli da budu zdravi, sretni te da nam svojom bezbrižnošću uljepšavaju dane. Biti roditelj nije lako jer roditeljstvo sa sobom nosi puno lijepih trenutaka, ali i puno izazova i pitanja za koja nismo sigurna koji im je odgovor. No, za svaku pohvalu je kada roditelj poznaje svoje dijete, pokušava odgovoriti na pitanja koja ga zanimaju i u tome traži pomoć. Upravo to, učinili ste sada i Vi, a to je pravi korak prema rješavanju problema.
Navodite kako Vaš sin ima tri godine, a zanimaju ga crtani filmovi na engleskom. Dječak je motorički vrlo spretan, no zabrinjava Vas što se izražava riječima, ali ne i rečenicama. Kažete kako ste bili kod logopeda koji smatra kako nema razloga za zabrinutost. No, iz Vašeg upita vidim da ste zabrinuti za dječaka što je posve razumljivo budući da jezično - govorna komunikacija ima važnu ulogu u našem životu jer nam pomaže da izrazimo svoje potrebe, da dijelimo s drugima svoje osjećaje, razmišljanja, interese i želje. Vjerujem da Vam je teško i da biste željeli da Vam dječak što prije priča o svojim doživljajima i da Vas nasmijava. Ipak, drago mi je što ste odlučni i ustrajni u svojoj namjeri da pronađete odgovore na svoja pitanja jer tako pokazujete koliko Vam je stalo do Vašeg djeteta, pokazujete da ste osoba na koju će se moći uvijek osloniti i obratiti za pomoć što je važno sada, ali isto tako i za kasnije.
Voljela bih Vas i sama donekle umiriti ovim odgovorom pa ću ukratko napisati na što se sve obraća pozornost kada se provjerava jezično - govorni razvoj djeteta. Tijekom prve tri godine djetetova života, logopedima nije važan samo govor i jezik, nego i komunikacija. Važno je uspostavlja li dijete kontakt očima s roditeljima i drugim osobama kako bi komuniciralo, pokušava li svojim ponašanjem utjecati na druge osobe u svojoj okolini (traži od Vas da mu dohvatite omiljenu igračku ili Vam samo pokazuje nešto kako bi s Vama podijelio interes), koristi li geste (pokazuje li predmete prstom - primjerice, automobil dok šetate parkom, pokazuje radnje koje se rade s određenim predmetom - primjerice, prinosi šalicu ustima), kako se igra... Sve to znači da dijete komunicira sa svojom okolinom i u takvim situacijama djeca usvajaju jezik. Najprije se kod djece javlja razumijevanje pa se tako počinje odazivati na svoje ime, reagirati na fraze koje se javljaju u svakodnevnim situacijama, razumjeti pojedine riječi izvan konteksta, razumjeti jednostavne naloge, onda kasnije i složene rečenice te priče. Kada dijete u svom rječniku ima određeni broj riječi koje razumije, počinje i jezična proizvodnja, tj. dijete počinje govoriti i kombinirati riječi. Dakle, da bi došlo do govora, prethodne stepenice moraju biti svladane. Prema opisanome, jezično – govorni razvoj je vrlo složen i pred dijete stavlja brojne zahtjeve i izazove s kojima se djeca ne nose jednako.
Da bi se postavila logopedska dijagnoza, potrebno je znati sve podatke o djetetovom dosadašnjem razvoju, promatrati dijete u interakciji s roditeljem/logopedom, provesti određene testove i zadatke. Drago mi je čuti da ste odveli dijete logopedu koji je vjerojatno napravio sve prethodno navedeno, no čini mi se da ste još uvijek zabrinuti i sumnjate. Činjenica je da je roditelj taj koji provodi najviše vremena sa svojim djetetom i najbolje ga poznaje te Vam zato preporučam da se ponovno obratite logopedu za dva do tri mjeseca kako Vam je rekao, kažete što Vas muči i potražite savjete što biste Vi kao roditelj mogli raditi s djetetom kod kuće, ali i razgovarati s njim o mogućem uključivanju u terapiju. Naime, logopedi rade i sa vrlo malom djecom i to upravo na poticanju komunikacije koja je temelj za nadogradnju svega složenije što dolazi. Također, Vaše je pravo da potražite i drugo mišljenje. Važno je da ste u kontaktu sa stručnjakom u kojeg ćete imati povjerenja, koji će Vam dati upute i smiriti Vas jer dijete treba opuštenog roditelja koji će će mu se prilagođavati i reagirati na njegove potrebe i interese. Zabrinutost roditelja to otežava i pridonosi tome da i dijete osjeća roditeljsku zabrinutost.
Predložila bih Vam i sama nekoliko aktivnosti koje sami možete raditi, a koje su pogodne za poticanje jezično – govornog razvoja. Najbolje je iskoristiti svakodnevne situacije u kojima sudjelujete sa svojim djetetom. Tako, primjerice, za poticanje jezičnog razumijevanja, možete brojati drveće ili cvijeće dok šetate parkom, možete imenovati boje automobila ili voća i povrća. Važno je da komentirate djetetu ono što se događa oko Vas, primjerice ako vidite patke u vodi, možete pokazati prstom prema njima i reći: „Vidi, patka! Mala patka! Patka pliva po jezeru!“ Koristite i jednostavne naloge: „Donesi hlače/ Idemo u šetnju/ Gdje je ruka/noga i sl.“ pa sve do onih složenijih (ovisno koliko dijete razumije što ćete saznati iz razgovora s logopedom). Što se tiče poticanja same proizvodnje govora, ne bi bilo dobro da mu govorite „Reci“ ili „Ponovi“ jer na taj način dijete može izgubiti interes ili motivaciju. Postavljajte jednostavna pitanja, primjerice „Što si radio u vrtiću/kod bake?“ te nadopunjujte također jednostavnim potpitanjima. Ukoliko dijete pogrešno izgovara riječi, Vi mu ponovite ispravan oblik jer je tako izložen pravilnom obrascu, no ne morate tražiti da ponovi upravo iz razloga koji sam prethodno navela. Primjerice, ako kaže mukva umjesto mrkva, Vi ponovite ispravan oblik za njim. Isto tako, možete uvesti geste - pokazivanje prstićem na predmet interesa, prinošenje ruke ustima kada želi jesti ili palca kada želi piti. Važno je znati da gesta ne zamjenjuje govor, već omogućuje djetetu komunikaciju s okolinom dok ne bude spremno koristiti riječi, ona je zapravo most prema riječima. Također, puno čitajte zajedno, opisujte djetetu slike, postavljajte mu jednostavna pitanja o tome što je na slikama.
S obzirom na to da imam malo informacija o Vašem dječaku, napisala sam Vam neke opće smjernice koje vjerojatno i sami spontano koristite. Nadam se da ćete nešto od napisanoga moći iskoristiti. Čini mi se da je najvažnije da sada budete opušteni, pratite dječaka do idućeg susreta s logopedom, uživate u vremenu provedenom s njim primjenjujući neke spomenute aktivnosti. Niste naveli odakle ste, no ukoliko želite možete se javiti u Centar Edukacijsko- rehabilitacijskog fakulteta čiji je broj 01/2457560, a adresa Znanstveno-učilišni kampus Borongajska cesta, 83f, Zagreb. Ondje radi cjelokupan tim različitih stručnjaka koji se u svom radu bave savjetovanjem o različitim aspektima djetetovog razvoja.
Podršku i informacije za sva pitanja s kojima se susrećemo u roditeljstvu možete potražiti i na Telefončiću. Putem telefonskog broja 01/4850-555 omogućena Vam je svakodnevna dostupnost stručne podrške i informacija iz područja ranoga razvoja djece i suvremenoga roditeljstva. Linija je otvorena od 7 do 22 sata, a njezinim stručnjacima se možete obratiti i putem e-maila info@telefoncic.hr. Tim Telefončića čine medicinske sestre, patronažne sestre, primalje, psihologinje, socijalne pedagoginje i logopedinje s višegodišnjim iskustvom rada s obiteljima i djecom predškolske dobi.
Možete se obratiti i Hrabrom telefonu putem besplatne savjetodavne linije Hrabrog telefona na broj 0800-0800 svakim radnim danom od 9 do 20 sati, chata www.hrabritelefon.hr/chat te e-maila savjet@hrabritelefon.hr. Moći ćete popričati sa educiranim volonterima o svim problemima vezanima uz odgoj Vašeg dječaka, ali također, ako i sami osjetite potrebu za razgovorom, možete se slobodno javiti. Naravno, možete se javiti i ovdje na forum.
Naposljetku, želim Vam puno sreće i lijepih trenutaka s Vašim sinčićem!

Srdačan pozdrav,
Hana Hrpka, prof.

16.01.2014. 16:30

Isli smo i psihologu, bili smo oko sat vremena na toj procjeni. Sve sto je psiholog trazio od njega on je naoravio, da suta loptu, da je baci, da hvataju balone, da crtaju, dao mu je da umetne one simbole sto je on i uradio bez problema. Na kraju je zakljucak psihologa bio da je on motoricki jako, jako spretan, da sve slaze od kockica sto se trazi od njega, ali da mu je paznja jako kratkotrajna, da je hiperaktivan, da ga sve zivo interesuje, sve zeli da uzme, da se sa svacim igra, ne moze se dugo usredocit na ono sto se trazi od njega,mada je sve vecinom uradio sto mu je ovaj trazio. Takodje ,stalno bi ga zvao imenom, na sto se ovaj odazivao, a ponekad i ne jer se igrao, i rekao mi je da nema taj dugotrajni kontakt ocima, samo pogleda kad ga zovnes i nastavlja sa svojom igrom. Smatram da dijete koje je tek napunilo 3 godine i ne moze dugo da sjedi i prati sta mu pricas i jos te gleda u oci,tako sam i rekla doktoru.On takodje misli da se ne radi o autizmu, jer kao od svih simproma autizma on ima taj kratkotrajnui kontakt, i nema recenica, misli da se prije radi o hiperaktivnosti, nedostatku paznje i mjesanju engl.i naseeg jezika. Interesuje me i Vase misljenje.

18.03.2014. 21:50

Dobar dan.
Evo javljam Vam se 2 mjeseca nakon prvog javljanja. Stanje se dosta popravilo. Moj sin je skroz izbacio engleski iz upotrebe, rijecnik se mnogo, mnogo prosirio, naucio je sve zivotinje, sva prevozna sredstva, sve boje zna da raspoznaje, sve imenuje, trazi vodu, cokoladu, keks, bonbone itd. I dalje je jako aktivan, stalno istrazuje, voli da se igra, prilazi drugoj djeci uzima im igracke itd. Djecijem psihologu idemo redovno, jednom sedmicno. Medjutim zadnja dva, tri puta sin nikako nije htio da suradjuje s njim, stalno je vukao mene ili muza za ruku, i govorio da idemo pa pa. Nije htio ni nasamo da ostane s psihologom. Psiholog smatra da je njemu sve od malena bilo dopusteno, da nije naucio da mu neko kaze NE, da je dosta razmazen, i da je naucio da ce na suze dobiti sta zeli.Takodje smatra da mu je paznja jako losa, i taj kontakt oci u oci, kao i da ima neke elemente hiperaktivnosti, odnosno ADHD. On nas gleda u oci, ali nepoznate osobe skroz slabije. Takodje mi i je rekao da ga ne mogu vodit logopedu, jer on nema paznju za logopeda. Ja sam najvise zelila da ga vodim logopedu da se malo radi na tom govoru, medjutim on mi tako rece, pa sam ostala u cudu. Interesuje me sta Vi mislite, da li logopedi mogu da rade i sa djecom koja imaju poremecaj u paznji, i da li je moguce djetetu od 3 godine dati dijagnozu hiperkativan, ili se moze samo govoriti o nekim elementima poremecaja, s tim da je on jos mali. I ako dijete ima pojedine elemente, da li se oni radom mogu staviti u okvire normalnog. Hvala unaprijed

25.03.2014. 13:55

Draga mama,

zahvaljujem Vam se na ponovnom javljanju. Uvijek je lijepo dobiti povratnu informaciju i znati da se nešto promijenilo od zadnjeg kontakta. Stoga me posebno raduje činjenica da ste primijetili da Vaš dječak napreduje na području jezično – govornog razvoja.

Naveli ste da se djetetov rječnik povećava, da počinje slagati rečenice, da uživa u igri s drugom djecom te da posjećujete dječjeg psihologa. Željela bih Vas pohvaliti jer ste bili odlučni u namjeri da pomognete svom djetetu te ste svojim postupcima u svakodnevnim situacijama pridonijeli dječakovom napretku.

Kažete kako vam je psiholog rekao da je dječakova pažnja loša, da uočava elemnte hiperaktivnosti te da logoped ne bi mogao raditi s njim.

Hiperaktivnost/poremećaj pažnje se obično dijagnosticira polaskom u školu jer je prije teško govoriti o dijagnozi budući da je većina djece motorički vrlo aktivna, a problemi s pažnjom također postaju jasnije uočljivi tek kada dijete krene u školu. Neki znakovi mogu biti vidljivi čak i u dojenačkoj dobi i ranom djetinjstvu, no uvijek treba imati na umu da ti znakovi mogu, ali i ne moraju voditi kasnijoj dijagnozi. Prema tome, ukoliko se uoče neki znakovi, dijete treba pratiti. Vaše dijete već ima podršku i pomoć psihologa tako da će biti pod njegovim nadzorom što je velika prednost jer će rad sa psihologom donijeti pozitivne promjene u svim područjima djetetova razvoja. Također, htjela bih istaknuti da dijagnostika ovog poremećaja provodi stručni tim – psiholog u suradnji sa pedijatrom, dječjim psihijatrom, edukacijskim rehabilitatorom te logopedom. Prema tome, čini mi se da je još uvijek rano govoriti da bi Vaš sin mogao imati hiperaktivnost/poremećaj pažnje. No, svakako bi bilo dobro ostati u kontaktu sa psihologom i pratiti dječaka.

Nadalje, često se smatra da logoped radi s djecom tek kada ona počnu govoriti, a zaboravlja se koliko je važna njegova uloga u ranoj komunikaciji djeteta. Logoped može početi raditi s djetetom vrlo rano, u tzv. razdoblju predsimboličke komunikacije u kojem dijete ne komunicira jezično – govorno, već gestama, facijalnom ekspresijom, vokalizacijom. Kao što Vam već pisala u prethodnom odgovoru, ta rana komunikacija predstavlja temelj jeziku i govoru i stoga je važno da logoped započne ranu intervenciju ukoliko je prisutno kašnjenje. Rana intervencija usmjerava se na trenutne teškoće, ali isto tako i na sprječavanje pojave novih.

Vaš dječak ima tri godine. Dijete od tri godine zasigurno ne bi moglo sjediti 45 minuta na stolcu, no logoped od tako malog djeteta to ne može niti tražiti. Uz primjeren pristup, češću promjenu aktivnosti, praćenje djetetovih interesa i tako malo dijete se može uključiti u logopedsku terapiju. Ukoliko bi Vaše dijete išlo kod logopeda, on bi mu se mogao prilagoditi i uključiti različite aktivnosti i zadatke kroz igru te bi dao Vam određene upute. Naravno, sve to ukoliko logoped procijeni da je potrebna terapija.
Osvrnula bih se kratko i na nešto što ste rekli pred kraj svojega upita. Pitali ste postoji li mogućnost da se radom, ukoliko dijete pokazuje elemente poremećaja pažnje ili/i hiperaktivnosti, njegov razvoj dovede u „okvire normalnoga“. Moram priznati da mi te dvije riječi izazivaju negativnu konotaciju i ono što bi voljela naglasiti da se danas sve manje koristi podjela na normalno/nenormalno te da na svaka odstupanja u razvoju treba gledati upravo tako – odstupanja koja nisu tako rijetka i koja su sastavni dio „lepeze“ poteškoća na koje roditelj može naići u odgoju i razvoju svojega djeteta. Važno je da se na dijete, bez obzira na odstupanje o kojemu se radi, gleda jednakopravno kao i na drugu djecu koja možda ne iskazuju određena odstupanja, ali iz Vaših upita i brige koje iščitavam u njima vjerujem da i djelujete u tome smjeru.
Nadam se da ste dobili odgovore na svoja pitanja. Nažalost, opet Vam moram ponoviti da mi je izrazito teško dati informacije budući da svi stručnjaci koji rade s djecom zaključke donose nakon interakcije i razgovora s djetetom i roditeljemVidim koliko Vam je stalo da Vašeg sina i želim Vam poručiti da i dalje budete ustrajni u traženju svojih odgovora, podijelite svaku svoju sumnju sa stručnom osobom i da nastavite uživati sa svojim sinom u zajedničkim trenucima.

Srdačan pozdrav,

Hana Hrpka, prof.

07.08.2014. 15:15

Draga mama,

hvala Vam što ste nam se ponovno javili s informacijom o razvoju situacije. Mislim da je jako dobro za Vas i Vašeg dječaka što je u brigu o njemu uključen cijeli tim stručnjaka. Nažalost, ja kao psiholog nemam znanja o navedenome sirupu pa bih Vas potaknula da se za sva pitanja o njemu obratite liječniku opće prakse, odnosno pedijatru ili podforumu ´Pedijatrija´.

Srdačan pozdrav,
Hana Hrpka, prof.

14.10.2014. 20:40

Draga mama,

hvala Vam na povjerenju koje mi ukazujete svakim svojim novim javljanjem. Lijepo je čuti da Vaš sin napreduje i da se neke prijašnje nedoumice oko određenih ponašanju otklanjaju pa stvari počinju ´sjedati na svoje mjesto´. Iz Vašeg upita imam dojam da se sada nalazite pred novom preprekom u odgoju, odnosno da imate poteškoća u uspostavi discipline s Vašim sinom i da se pritom osjećate pomalo bespomoćno. Poteškoće u odgoju vrlo često znaju proizvesti osjećaj bespomoćnosti i frustraciju u roditeljima, čini im se kao da ne znaju što činiti misle da su sve pokušali, a pomaka nema. No, sve su to uobičajeni osjećaji koje ponekad osjeti većina roditelja. Drago mi je što pomno pratite svaku promjenu koje se javlja kako Vaš sin raste, trudite se biti o svemu informirani i da osjećate kako biste još mogli poboljšati Vaš odnos.

Opisali ste kako Vaš sin ´burno´ reagira kada ne dobije ono što želi i kako pritom zna udarati Vas i supruga. Čini mi se da ste u svojim prethodnim upitima već opisivali slična ponašanja koja je i psiholog prepoznao te Vas potičem da s njim podijelite svoje nedoumice u odgoju. Takva ponašanja nisu rijetkost među djecom te dobi. Vjerujem da i sami znate da nitko ne može dobiti uvijek sve što poželi i da pritom mi odrasli sebi znamo objasniti zašto je to tako. Djeca to ne razumiju na način kao mi odrasli i pokušavaju na različite načine dobiti ono što požele te tako testiraju našu popustljivost. Upravo zbog toga je važno da ih se od rane dobi počinje učiti kako neke stvari mogu imati, a neke ostaju nedostupne, kako je neke želje moguće ispuniti, a neke druge ne. Ovdje govorimo o postavljanju granica, a to činite Vi kao roditelj. Ukoliko se granice ne postave, ukoliko roditelj nije dosljedan u njihovu provođenju, dijete jednostavno gubi sigurnost, ostaje zbunjeno, inzistira na svome ponašanju dok Vi ne popustite. Posljedica toga mogu biti ponašanja kao što je bacanje po podu, vikanje i plakanje pa čak i udaranje zbog frustracije što ne mogu doći do nečeg što žele. Važno je da znate kako je testiranje granica djetetu potpuno prirodna stvar i da dijete na taj način provjerava može li Vam vjerovati i hoćete li uistinu učiniti ono što ste rekli ako Vas ne posluša.

Vrlo je važno hvaliti dijete za svako dobro ponašanje jer na taj način potičete da se i dalje tako ponaša. Nekad će djeca ipak testirati vaše granice i u tom slučaju možete pokušati primijeniti različite tehnike. Ponekad je dovoljno ignorirati djetetovo ponašanje, tj. ne obraćati pažnje. Tako ćete djetetu dati do znanja da ne može postići ono što želi neprikladnim ponašanjem. Možete pokušati ponuditi mu zamjenu za to što on želi, primjerice, ako želi igračke iz vrtića, možete nositi sa sobom njegovu omiljenu igračku od kuće i ponuditi mu nju. Ako Vas dijete u naletu frustracije udari, takvo ponašanje nikako ne treba ignorirati. Možete mu pokušati objasniti kako se Vi osjećate u toj situaciji i reći mu da nije u redu udarati druge. Kada se smiri možete ga pitati kako se on osjeća kada ga, primjerice u vrtiću netko udari te razgovarati s njim o različitim načinima iskazivanja ljutnje. Ponekad kada se ništa drugo ne pokaže uspješnim, možete pokušati „isključiti“ dijete iz situacije, tj. ako se neprimjereno ponaša u trgovini ili pred vrtićem, odvedite ga negdje sa strane dalje od svih da se „ohladi“. Ako samo odbije ići, stanite Vi uz njega. Nužno je da mu se uvijek unaprijed objasni koja će ponašanja rezultirati isključenjem.

Međutim, nagrađivanje, odnosno ohrabrivanje poželjnog ponašanja bi uvijek trebalo biti prisutno tako da ga ne oklijevajte pohvaliti kada se lijepo ponaša u trgovini ili kada pomogne prijatelju. Ne samo da će tako razviti dobro ponašanje, već će se osjećati vrijedno, a to je izuzetno važno. Nitko nije dosljedan cijelo vrijeme, ali pokušajte da Vaša i suprugova pravila i metode budu iste. Primjerice, ako ste mu rekli da neće gledati omiljeni crtić kada dođe kući zbog nedoličnog ponašanja u trgovini, potrudite se da ostanete pri svom i to uistinu učinite. Tako dijete neće imati toliku potrebu da testira Vaše granice. Dajte djetetu pravo da se osjeća ljuto ako nešto ne dobije, ali mu uvijek objasnite zašto je to tako kako bi naučio što smije, a što ne smije. Potrebno je veliko strpljenje jer se ništa ne uči preko noći, a vjerujem da ćete Vi i Vaš sin sigurno u budućnosti uživati u međusobnom druženju.

Više savjeta o odgoju možete pronaći u brošurama Hrabrog telefona „Kako biti dobar roditelj“ i “Disciplina i Vaše dijete“ koje možete pronaći ovdje: http://www.hrabritelefon.hr/rodit...r-roditelj/brosure-hrabrog-telefona/. Ukoliko budete imali još pitanja ili ste nesigurni u nešto, pozivam Vas da se javite na liniju Hrabrog telefona za mame i tate na besplatni anonimni broj 0800 0800.

Još jednom se zahvaljujem na javljanju i povjerenju, nadam se da su Vam ove informacije pomogle i da ćete ih uspješno primijeniti u odgoju Vašeg sina.

Puno sreće i strpljenja i srdačan pozdrav,
Hana Hrpka, prof.