|
Autor
|
Poruka
|
|
kristy1102
|
14.11.2013. 23:25
Poštovani, zaista nisam znala kako bih nazvala ovu temu, jer zapravo u svojoj okolini ne znam nikoga sa sličnim problemom
Naime, imam kćerku 12 godina, ide u 6. razred osnovne škole (uz nju još jednu kćerku koja je 3. razred gimnazije i sinčića od godinu i pola).
Ona je inače jako dobro dijete, uzorna, uredna, savjesna, odlična je učenica, izvana gledano sve super, dijete za poželjeti. Međutim, smatram da previše uči tj. da je previše zaokupljena obavezama jer sve shvaća jako ozbiljno i trudi se sve napraviti "savršeno". Ne znam ni sama u kojem trenutku se dogodilo da se ona našla u začaranom krugu učenja i izvršavanja obveza, u tolikoj mjeri da više i ne radi ništa osim učenja. To traje predugo, više se ne igra (iako to želi), nema vremena za prijatelje, a i mnogi su odustali jer kažu kako ona uvijek samo uči. Pokušala sam reducirati, napraviti joj određeni raspored, ali uglavnom to prihvaća sa ljutnjom i govori da ja uopće ne razumijem koliko ona toga ima za napraviti. Kad slaže knjige u torbu, to dugo traje jer ima potrebu da sve još jednom pregleda, da bude sigurna da nije nešto zaboravila. Ili mi donese da joj pregledam neku određenu zadaću jer kaže da baš nije znala, a ja pregledam i sve bude točno ili uz jednu do dvije male sitne greškice.
Razgovarala sam s njom u više navrata, i sad zadnji put je prvi put priznala da joj se ne sviđa što je to sve tako, ali si ne zna pomoći. Rekla sam joj da ćemo ići svaki dan po mali korak, pokušati se zajedno dogovoriti i razlučiti bitno od nebitnog i držati se tih pravila, dok ne dođemo do cilja kad ona bude zadovoljna i bude imala više vremena za igru i za sebe. Također sam rekla da ćemo izabrati nešto što voli raditi (voli biti kreativna i izrađivati predmeta, slikati i sl.). Dogovorile smo se da ćemo nešto izabrati što će ona moći raditi i da svaki dan odvoji barem pola sata za tu malu igru i užitak koji će ju "maknuti" od knjige.
Ona uči redovito i da bilo koji dan i ne stigne nešto ponoviti, ne može se dogoditi ništa strašno, ali nikako ju ne mogu uvjeriti u to. Rekla sam joj da pokušamo, pa čak i po cijenu neke lošije ocjene, da baš vidi koliko ona to zna i onda kad nije sve ponovila ispočetka, kako inače radi. Ona mi i sama kaže da joj ocjena nije toliko važna, ali u drugom trenutku se plaši kako će drugi reći da je popustila i da se promijenila. Bojim se za nju, jer ako je sada tako, kako će se snaći kasnije u životu kad bude puno više toga za obaviti i kad sve postane ozbiljnije. Žao mi je jer je još dijete, a ne uživa u djetinjstvu.
Inače, kad nije pritisnuta obavezama, ona je vrlo veselo dijete, voli igru, voli trčati, voziti bicikl, igrati se sa prijateljima, voli se glupirati. Ali, čim krene škola, zatvori se u čahuru i izgubi se u tome svemu. Ja doista nikad nisam tražila da donose dobre ocjene, jedino ne znam jesam li pogriješila govoreći im da se uvijek u životu treba truditi, pa kakav god rezultat ili ocjena bili, važno je da smo dali od sebe koliko smo mogli.
Tražim savjet, jer nisam sigurna radim li dobro, hoću li uspjeti u tome, jer znam da možemo ići samo malenim koracima. Ne znam da li da zatražim stručnu pomoć. Malo se plašim kako ću njoj to objasniti, a da ne pomisli da s njom nije nešto u redu ili da je bolesna, pa da joj to postane još veća kočnica.
Samo da još napomenem da se teže prilagodila na vrtić, dok je išla, ali kad si je našla jednu prijateljicu, bilo joj je lakše i ta jedna joj je bila dovoljna.
Također je polazak u prvi razred bio težak jer je imala psihosomatske probleme, bolove u želucu i neprestani strah što će biti slijedeći dan. To smo nekako prebrodile, bar sam tako mislila. Učiteljica je bila dosta stroga, ali mislim da je kćerci kasnije odgovarao taj autoritet jer se sve točno znalo kad i kako se radi, pa je u tome osjećala sigurnost. Ali sad više ni u to nisam sigurna. Jesam li ja pogriješila, da li sam krivo mislila da je sve postalo u redu, pa se problem sad povećao.
Ona je krasno dijete, želim da uživa u djetinjstvu i da izraste u sretnu osobu. Molim Vašu pomoć. Hvala!
|
|
Hana Hrpka, prof. psih.
|
25.11.2013. 17:15
Draga mama,
Prije svega bih Vam se htjela zahvaliti što ste se obratili ovom forumu. Iz Vašeg upita vidim da ste vrlo brižna majka koja se ne ustručava zatražiti savjet kako bi svojoj djeci pružila najbolju brigu i skrb. U odgoju obično nailazimo na situacije u kojima nismo sigurno što učiniti i pitamo se što krivo činimo, no ponekad je potrebno situaciju sagledati iz druge perspektive da bismo uvidjeli što bi nam moglo olakšati put prema djetetovoj dobrobiti i zadovoljstvu. Čitajući Vaš upit stekla sam dojam da se osjećate zabrinuto i nesigurno. Htjela bih Vam reći da su takvi osjećaji u potpunosti razumljivi. Roditeljstvo je najizazovniji i najkompleksniji zadatak odraslog čovjeka te je sasvim prirodno da ste naišli na određene nejasnoće.
Koliko sam razumjela iz upita, muči Vas ponašanje Vašeg drugog djeteta. Čini Vam se da Vaša djevojčica previše uči, da je previše zaokupljena školskim obavezama koje shvaća vrlo ozbiljno te se trudi sve napraviti najbolje što može. Kažete da se tijekom školske godine ne igra, iako bi to željela, te da nema vremena za prijatelje. Vidim da ste o ovome već puno razgovarali s njom te da ste dogovorili i neke konkretne korake kako bi riješili ovu poteškoću. Željela bih pohvaliti Vaš trud i brigu kako bi svojoj djevojčici pomogli da organizira dan tako da provede neko vrijeme uživajući u stvarima koje voli. Činite mi se zaista strpljivom mamom koja se trudi razumjeti potrebe svoga djeteta i koja joj je neprestana podrška. Čini mi se da i ona to prepoznaje te je iskrena u razgovoru s Vama što je vrlo pohvalno.
Ovim putem je teško nešto detaljnije reći o ponašanju Vaše djevojčice, no čini mi se važnim obratiti pažnju na nekoliko stvari. Jedna od njih su odnosi s vršnjacima o čemu bih voljela čuti nešto više. Kako se slaže s učenicima iz razreda? Kako provodi odmore? Ima li najbolji prijateljicu ili prijatelja, dovodi li ju/ga možda kod kuće kada nije pritisnuta obavezama? Naime, u njenoj je dobi vrlo važna podrška i prihvaćanje od strane vršnjaka. Možda postoji mogućnost da Vaša kći uspjeh smatra kriterijem prihvaćenosti u društvu, što može stvoriti dodatan pritisak pri učenju. U tom bi joj slučaju bilo bitno objasniti kako smo svi različiti te da je svatko uspješan u drugačijem području, odnosno da ocjene u školi ne moraju biti odraz životnog uspjeha. Netko može biti uspješan u crtanju, slikanju, pjevanju ili plesu, a taj je uspjeh jednako važan kao i školski.
Jeste li možda razgovarali s njom što misli o uspjehu drugih učenika u školi? Misli li da ulažu manje truda za isti uspjeh? Djeca ponekad imaju osjećaj da im je potrebno puno više truda nego ostalima kako bi postigla jednaki rezultat. Možda ne bi bilo loše da joj pokušate objasniti da je bitno učiti radi znanja, a ne kako bi dobila dobru ocjenu, te da je bitno da sebe procijeni na temelju znanja koje je naučila, a ne na temelju ocjene. Nitko nije savršen i svakome se može dogoditi da mu profesor da nižu ocjenu nego što je zaslužio.
Također, možda bi bilo dobro da razgovarate s kćeri o postavljanju ciljeva. Važno je djetetu objasniti razliku između većih i dugoročnijih ciljeva (npr. upis u srednju školu) i manjih, dnevnih ciljeva (npr. napisati zadaću, ponoviti gradivo). Pitanje je kako to da su joj toliko bitne ocjene u školi, a to je nešto na što vrlo vjerojatno odgovor nije jednostavan. No, možda su njeni ciljevi visoko postavljeni pa bi bilo dobro razgovarati s njom o tome i pomoći joj da postavi više manjih. Kad postigne prvi cilj neka drugi bude samo malo više od prvoga. Na taj će način dobiti osjećaj za uspjeh. Bitno je da ciljevi budu realni s obzirom na ono što želi i što joj treba jer će ju to na kraju voditi ka uspjehu i većem samopoštovanju. Ovdje je također bitno spomenuti da bi bilo dobro da Vaša kći ima glavnu ulogu u formiranju ciljeva, a Vi joj možete biti podrška i pomoći joj da ciljeve postavi što realnije.
Naveli ste da ste s kćeri dogovorili neka pravila o tome kako će provoditi svoje slobodno vrijeme i mislim da je to jako dobar početak. No, zanima me kako napreduje taj plan, odnosno je li došlo do ikakvih pomaka u njenom ponašanju? Svaki i najmanji pomak je dobro pohvaliti kako bi se dijete osjećalo zadovoljno i ponosno i kako bi ga taj osjećaj motivirao da nastavi i dalje s određenim ponašanjem.
Kažete da niste sigurni jeste li pogriješili govoreći djeci da se u životu uvijek treba truditi, kakav god rezultat bio, te da je važno da daju od sebe onoliko koliko mogu. Mislim da ste im poslali predivnu životnu poruku i da ste im tako pokazali da će od Vas uvijek imati podršku i razumijevanje. To su vrlo bitne karakteristike odnosa između roditelja i djeteta jer pridonose sigurnosti i stvaranju zdrave okoline u kojoj dijete lakše formira samopoštovanje i pozitivnu sliku o sebi.
Spomenuli ste kako se Vaša djevojčica teže privikla na vrtić i kako je s polaskom u školu počela pokazivati psihosomatske smetnju. Voljela bih napomenuti kako određen broj djece pokazuje slične simptome u situacijama velikih životnih promjena. Takva djeca su često osjetljivija i intenzivnije proživljavaju životne teškoće. Njeno današnje ponašanje ukazuje na to da možda postoji nešto što Vašu djevojčicu još uvijek muči i o čemu bi se moglo razgovarati. Ono što mi se čini vrlo važnim u svemu što ste napisala je rečenica da bi Vaša djevojčica željela prestati sa svojim ponašanjem, no ne može i ne zna kako. Stoga bih voljela da razmislite o razgovoru sa stručnjakom koji bi u izravnom razgovoru s Vama i djevojčicom mogao vidjeti što se događa. Ne znam otkud nam se javljate, no predložila bih Vam odlazak u Polikliniku za zaštitu djece gdje radi tim stručnjaka koji ima puno iskustva u radu s djecom i mladima. Za dolazak je potrebna samo uputnica liječnika opće prakse. Poliklinika se nalazi u Zagrebu na adresi Đorđićeva 26, a broj telefona na koji se možete naručiti je 01/34-575-18. Ako niste iz Zagreba pozivam Vas da nam se ponovno javite kako bi Vam mogli dati kontakt stručnjaka u vašoj blizini.
Ako sam dobro shvatila, brine Vas što reći djevojčici o odlasku psihologu. Mislim da je najvažnije da budete iskreni i da s puno topline i razumijevanja objasnite kako je riječ o mjestu gdje dolaze i druga djeca kada ih nešto muči i kako na tom mjestu može slobodno izraziti sve svoje osjećaje i razmišljanja. Vrlo je važno da dijete dobije poruku da je to nešto sasvim normalno i da je u redu otići stručnjaku kada sami ne možemo riješiti ono što nas muči. Možete joj objasniti da psiholog nije osoba kod koje ide zato što s njom nešto nije u redu, već da je on tu da nam pomogne kada nam je teško i kada naiđemo na poteškoću koju ne možemo sami riješiti. Možete joj objasniti koliko se brinete za nju, reći joj da joj želite samo najbolje, ali da osjećate kako joj Vi sami ne možete dovoljno pomoći. U svakom slučaju budite iskreni jer ako dijete naknadno shvati da ste prikrili dio istine ili da ste joj dali netočnu informaciju može otići u otpor što će samo otežati cijelu situaciju.
Za sva dodatna pitanja možete nazvati Hrabri telefon na 0800 0800 na kojem Vam se svakim radnim danom između 9.00 i 20.00 javljaju educirani volonteri. Vrlo rado ćeš Vas saslušati i pružiti Vam podršku. Hrabri telefon je dostupan i na chatu, svakim radnim danom od 15.00 do 18.00 na adresi www.hrabritelefon.hr.
Naposljetku bih Vam htjela reći da Vaša situacija nije jedina, mnogo obitelji nailazi na slične probleme, bitna je volja za promjenom i poboljšanjem koju sam kod Vas s lakoćom prepoznala. Htjela bih Vam još reći da ste na pravom putu da pomognete svojoj kćeri, nastavite i dalje biti puni podrške, razumijevanja i ljubavi, jer je upravo to ono što joj je najpotrebnije u ovom trenutku. Čini mi se da se Vi trudite oko svoje djevojčice najviše što možete i vrlo je bitno da ste uočili te poteškoće i da ste odlučili potražiti mišljenje stručnjaka.
Roditeljstvo nije jednostavno i ne postoji jedinstvena uputa primjenjiva na svu djecu, iako ponekad mislimo da bi nam baš ona bila potrebna. Ne odustajte od želje da učinite ono što je najbolje za Vašu djecu. Osjećajte se slobodno i ohrabreno da nas kontaktirate s novim upitima ili s produbljivanjima starih. Želim Vam se zahvaliti što ste nam ukazali svoje povjerenje te Vam želimo puno strpljenja, uspjeha i sreće.
Srdačan pozdrav,
Hana Hrpka, prof.
|
|
kristy1102
|
25.11.2013. 23:20
Hvala Vam na odgovoru. Zapravo, istina je da mi je trebala potvrda ovoga što ste Vi napisali i poticaj da možda krenem potražiti pomoć stručnjaka ne samo online, nego "licem u lice". Teško mi je bilo kad sam počela dobivati tzv. dobronamjerne "kritike" od nekih također pod navodnicima "prijatelja", kako mi je dijete premršavo, kako previše uči, te kako njezino ponašanje nije normalno. Prvo me to jako zabrinulo, jer sam mislila da nešto dobro ne radim, a onda sam se primirila i odlučila slušati svoje srce i instinkt, što se čini uvijek nekako najtočnije. Što se tiče moje kćeri, ona nije usamljena u školi i djeca ju vole, ima prijatelja koji joj dolaze kad nađemo slobodno vrijeme da uskladimo zajedničko druženje. Nije ona zapravo sama (jako se voli družiti, ali uvijek uviđa kad je nešto lažno, i ne osjeća se dobro u druženju sa takvom djecom, ne voli tračanje nego najneviniju dječju igru). Mislim da je i sam naš odgoj od početaka (tako je i sa starijim djetetom) drugačiji od većine današnjih roditelja. Naime, neke stvari koje su kod nas normalne, čini se da u današnjem svijetu nisu normalne. Npr. pitanje Facebooka - u obitelji smatramo da još nije vrijeme da ona u 6. razredu ima Facebook, i ona zapravo i sama kaže da ne želi, ali sva djeca u razredu ga imaju, pa onda pitanje izlazaka, nisu to više druženja uz igru, nego su to već pomalo izlasci u kafiće i sl., a ja također smatram da je ona još dijete i da to treba ostati što duže. Ne buni se ona, ona to zapravo i ne želi, nego kaže da ju je sram reći pred nekim u razredu da se ona još želi igrati sa Barbikama i kuhati u svojoj kuhinjici (koju ima vani kad je lijepo vrijeme). I ja nekako mislim da je to normalan tijek odrastanja, ali očito se danas svima žuri odrasti, pa roditelji dopuštaju već djeci šminkanje, izlaske i neke preozbiljne stvari za njih. Pa stoga nekako mislim, bez obzira što se ona još voli igrati, da je po tom pitanju prilično ozbiljna za svoju dob, jer je jednom rekla da ustvari ima puno prijatelja, ali nijednog pravog. A sjećam se da je tako rekla i moja starija kćerka negdje u toj dobi. Znam da je u razredu u nekom razgovoru sa učiteljicom rekla da ima puno prijatelja, ali da nema najbolju prijateljicu, na što su se mnoge djevojčice u razredu našle uvrijeđene. Ona im je rekla da su im drage, ali da im ne može sa punim povjerenjem sve reći. I ja to shvaćam, valjda zato što sam ih učila da budu poštene, da budu dobre prema sebi, na poštuju sebe, a tako i druge. Shvaćam da je teško tako kad već u toj dobi uviđaš neke tako ozbiljne stvari. Zapravo, puno ste mi pomogli. Uviđam zapravo da moje dijete nema zapravo tako veliki problem, samo ga treba korigirati i usmjeriti u pravom smjeru. U nekoliko navrata sam organizirala prethodnih dana zajedničko učenje i pisanje zadaće, jer ju je prijatelj zamolio da mu pomogne matematiku. Onda sam shvatila da mnoga djeca naprave tek toliko da naprave, kad im ne ide odmah odustanu i ne živciraju se što sutra neće imati zadaću ili neće znati gradivo. A ja sam uvijek težila da mi se obrate kad ne znaju, da vidimo možemo li to ili ne. Kako sam rekla, uvijek dati sve od sebe, pa makar to bio i minimum u odnosu na nekoga drugog. I još jedna stvar koja joj znam otežava taj mali život, je to što je vrlo savjesna, ima izražen osjećaj za nepravdu, a nezamislivo joj je da nekome nešto slaže. A tako živjeti u današnjem svijetu jako je teško. Drago mi je što sam ovo mogla podijeliti sa osobom koja je potpuno neutralna u mojoj situaciji i što ste mi otvorili oči i rekli da je ovo što radim ispravno, iako nitko nije savršen. Pokušat ćemo korak po korak, u svakom slučaju znam gdje se mogu javiti u onom trenutku kad neću moći sama. Hvala!
|
|
kristy1102
|
26.11.2013. 19:45
Ponovno se javljam jer sam puno razmišljala o svemu. Također počinjem poduzimati konkretne korake u smislu da više kontaktiram sa roditeljima djece sa kojima moja kćerka ide u razred. Po svemu tome vidim da moje dijete zapravo i nema psihološke smetnje (zaključila sam to odgovarajući si na Vaša pitanja: voli se družiti, ima prijatelje, podjednako se voli igrati "ženskih i muških" igara, znači igrati se lutkama, ali ponekad i zaigrati nogomet sa dečkima. I to je dobro. Znam iz razgovora s njom da ne uči zato da bude prihvaćena u društvu, zato što je ona ta koja u razredu ima usudila bih se reći, najbolje ocjene i njoj se uvijek obraćaju kada trebaju pomoć. Znači, više ju to opterećuje, jer ne može uvijek svima ugoditi, a ponekad joj i smeta kad netko od nje prepisuje. Ne zato što ne želi pomoći, nego što se ona mučila da nešto nauči, pa osjeća da ju netko iskorištava. I s tim se mora naučiti nositi, ponekad i odbiti, što ju svaki dan kroz razgovor pokušavam naučiti, da nije loše ako nekad kaže da ne može. Zatim, u razgovoru sa školskom pedagoginjom postigla sam neke male pomake u smislu toga da je ona razgovarala sa učiteljima i rekla im da ju toliko ne opterećuju. Ona je odlična učenica, pa bi svi voljeli da u svemu sudjeluje, kroz priredbe, školske sekcije ili natjecanja. Tako da i velika većina više ne vrši tako veliki pritisak. A to daje i jedan pozitivan efekt, što ona kad ju se ne prisiljava, nego kad ju se lijepo pita da li hoće ili može, onda se ona i uključi u nešto svojim izborom i zbog toga je zadovoljna, jer sama odlučuje. To su dobre strane. Negativne strane vidim u tome što mislim da sve što se događa je problem općenito današnjeg društva, prilično neuređenog i kaotičnog, pomaknutih granica, pa se teško snaći u njemu ako si pošten i učen da činiš drugima dobro. Tu je trebam naučiti ravnotežu između svega, što će biti malo teže jer nije ni iznenađujuće, pošto sam i sama takva da ću prije nekome pomoći, nego odmoći, pa čak ako ću možda sebi malo i naškoditi. Mislim da je školski program preopterećen, pa je i naporan i zahtjevan za onoga tko savjesno rješava svoje zadatke. Sve to zagorčavaju i nedavne situacije u školi, konkretno jedna učiteljica, kod koje se moja kćerka osjeća loše, jer uvijek kritizira što se napravi, nikada joj ništa nije dovoljno dobro, a po priči mog djeteta, čak se i ružno ponaša, jer joj je jednom bacila bilježnicu i rekla da ništa ne valja. A doista, njezine bilježnice bi se mogle uramiti, koliko su uredne. Ne govorim to jer je ona moje dijete, to svi znaju u razredu. Ako treba nešto prepisati svi će tražiti njezinu bilježnicu. No to je jedan drugi problem, koji ću morati riješiti sa učiteljicom. Ovo pišem jer se pomalo bojim da razgovor sa učiteljicom neće negativno utjecati na daljnji tijek tog predmeta i njezinog ponašanja prema mojoj kćerci. Čini mi se da se nalazim u situaciji kad je netko previše "zaštićen" i sad se i sama bojim da li da joj se obratim ili ne. Jer nas roditelje uvijek proglašavaju subjektivnim i sve naše reakcije pretjeranim kad se radi o djetetu. Kako da ja kažem da je vikala na moje dijete i bacila bilježnicu, ako nemam za to dokaze, a da se to krivo ne protumači. Na koji način da pristupim, a da ne ispadne da nekoga vrijeđam ili omalovažavam njegov rad. Jer ako taj problem sada ne riješim, to će pokvariti sva moja nastojanja da pomognem djetetu i produbiti problem zbog kojeg sam se prvotno Vama obratila. Još jednom hvala!
|
|
Hana Hrpka, prof. psih.
|
04.12.2013. 13:20
Draga Mama,
Prije svega bih Vam se htjela ponovno zahvaliti na javljanju. Ne događa se uvijek da dobijemo povratnu informaciju od roditelja, a upravo su nam one najdragocjenije. Izrazito mi je drago da ste u mojem odgovoru naišli na podršku i razumijevanje te se nadam da ću ju ovim odgovorom upotpuniti. Sve ovo što ste napisali dodatna su potvrda mojemu mišljenju da ste majka koja je usmjerena na odnos sa svojom kćeri, na promišljanja o ispravnosti određenih odgojnih postupaka, na njezinu dobrobit i zbog toga mi je drago.
Želim još jednom pohvaliti upravo Vaš odnos s kćeri jer iz upita vidim da ste joj podrška i da se trudite što više razgovarati s njom kako biste zajednički riješile sve teškoće na koje naiđete. Na početku bih voljela napomenuti da bi za potpunu neutralnost i objektivnost vezano za situaciju u kojoj se nalazite ipak bilo potrebno porazgovarati direktno s Vašom kćeri. Nekada informacije koje dobijemo iz dječjih „usta“ i iz njihova ponašanja mogu otkriti teškoća i smetnje koje „na prvu“ ne prepoznajemo. Iz tog je razloga u situacijama nedoumica ovakvoga tipa ipak korisno s djetetom posjetiti stručnjaka specijaliziranoga za rad s djecom koji u direktnome radu s njima mogu dati najkonkretnije smjernice. I sami ste napisali da Vas je moj odgovor potaknuo da potražite stručno mišljenje „licem u lice“. Mislim da je to dobar sljedeći korak kako bi se i Vi kao majka potpuno umirili, ali i kako bi se Vašoj kćeri što više olakšalo. Napisali ste kako je Vaša curica rekla da joj se ne sviđaju neka njezina ponašanja, ali da ne zna kako si pomoći te ste opisali primjer spremanja torbe za školu što mi daje naslutiti kako je riječ o opterećujućem ponašanju, kako za Vas, a tako i za nju. Upravo zato nerijetko dobro dođe „pomoć sa strane“ kako bi se olakšalo razdoblje odgajanje koje nimalo nije lagano niti za roditelje, a često niti za dječicu.
Vaša želja da dijete što dulje ostane dijete divna je i odiše iskrenom majčinskom ljubavlju. Činjenica je da djevojčice danas sve ranije ulaze u pubertet te je moguće da Vaša kći dobiva dvije suprotne informacije s kojima se teško nosi - jednu dobiva od Vas (da treba ostati dijete što duže), a drugu od vršnjaka (da je što bolje brže odrasti). U toj dobi većini djece je bitno što vršnjaci misle i kako ih prihvaćaju pa i to može utjecati na stajališta i promišljanja Vašeg djeteta. Iako kažete da ju ne privlače aktivnosti u kojima sudjeluju njeni vršnjaci, možda bi ih ipak željela isprobati. Možda postoji mogućnost da ona razumije Vaš stav, želi ga se držati i slaže se s njim, ali ju također privlače stvari koje rade njeni vršnjaci. Ne mora značiti da je ovo slučaj i kod Vaše curice, ali u radu s djecom nerijetko se dogode slične situacije i zbog toga Vam ovo pružam kao jednu o mogućnosti za promišljanje koja može ležati u pozadini njezina ponašanja. Zbog toga bih Vas htjela ohrabriti da nastavite razgovarati s njom te da joj u tom razgovoru i dalje nastavite pružati razumijevanje i podršku. Bitno je da zna da su sve misli koje želi podijeliti s Vama sasvim u redu i da ih nećete osuđivati, a iz svega napisanoga mi se čini da u tom smjeru idete od početka što je vrlo pozitivno.
Također, potičem Vas da nastavite svojoj curici pomagati u postavljanju granica u odnosu s vršnjacima. Korisno je objasniti joj da je dobro pomoći, ali da je u redu reći „Ne“ kada pomoć prelazi u „iskorištavanje˝. Tu granicu nije lako objasniti niti postaviti, posebno djeci, ali možete joj pokušati primjerima reći što je u redu, a što nije (npr. pomoć je ako pomogne nekome oko zadaće, ali ako cijeli razred prepisuje zadaću od nje to bi moglo biti previše i moglo bi u njoj izazvati osjećaj nepravde).
Drago mi je da ste počeli poduzimati konkretne korake, odnosno da razgovarate s drugim roditeljima i pedagoginjom, kako bi svome djetetu olakšali trenutnu situaciju. Mislim da je vrlo Važno da Vaša kći ima izbor školskih aktivnosti te da sama odlučuje u kojima će sudjelovati, a u kojima ne. Na taj način, osim što joj se daje mogućnost izbora, a time i osjećaj kontrole nad aktivnostima koji onda smanjuje opterećenje, izbor aktivnosti joj omogućava da se razvija u smjeru u kojem ona to želi. Možda ju više zanimaju školske priredbe nego školska natjecanja, a time utječe na svoj budući interes i razvoj vještine koja ju najviše zanima te se formira u osobu koja želi biti. Drago mi je čitati u Vašim riječima kako ste joj Vi podrška u svemu čime se bavi.
Spomenuli ste problem s jednom učiteljicom, točnije incident s bacanjem bilježnice. Mislim da bi korisno bilo razgovarati s njome jer Vi kao roditelj imate pravo znati što se točno događa u školi. I same riječi Vaše kćeri mi se čine kao dobrim povodom za djelovanjem jer navodite da se između ostalog osjeća loše. Možda biste u razgovoru s učiteljicom mogli pristupiti „blaže“ na način da ju upitate kako napreduje rad Vaše kćeri na njenom satu, objasniti joj da se Vaša kći neki puta osjeća loše nakon njenog sata te ju možda pitati što se točno dogodilo toga dana (kada je učiteljica bacila bilježnicu Vaše kćeri). Čini mi se da je u razgovoru najbitnije da budete ono što jeste – iskreno zabrinuti roditelj koji nije došao nikoga napadati ili omalovažavati. Možete izraziti svoju zabrinutost za kći te ju primjerice pokušati priupitati postoji li mogućnost da Vi nešto učinite kako biste utjecali na njihov odnos u razredu. Nažalost, ne mogu Vam sa sigurnošću tvrditi da se stav učiteljice prema Vašoj kćeri neće promijeniti. Takve stvari se ne bi trebale događati jer vjerujem da Vi kao roditelj želite samo najbolje svome djetetu i želite ga zaštititi, no ukoliko osjetite da je došlo do promjene i nekog oblika nepravde možete pokušati ponovno razgovarati s njom. U slučaju da ne bude pomaka, tada možete razgovarati i sa školskim pedagogom ili ravnateljem.
Naposljetku, želim Vam puno ustrajnosti i majčinskog entuzijazma u rješavanju situacije u kojoj ste se pronašli Vi i Vaša curica. Vjerujem da će se uz daljnji angažman ona razriješiti u pozitivnome smjeru. Za sva dodatna pitanja stojim na raspolaganju.
Srdačan pozdrav,
Hana Hrpka, prof.
|
