donmiguel
|
18.03.2015. 10:05
Poštovani,
otac sam djeteta curice koja ima 17 mjeseci i imala je dijagnozu distonije- kašnjenje u razvoju posturalnih reakcija. Prohodala je samostalno sa 14 mjeseci. Od 4 mjeseca života je bila uključena u sustav vježbanja na Goljaku uz redovite preglede fizijatra i neuropedijatra. Inače je nisko neurorizično dijete. Išli smo s njom i privatno kod fizijatra i fizioterapeutkinje. Prošli mjesec smo "otpušteni" s Goljaka te ne trebamo više dolaziti niti tamo niti privatno. Moj problem se tek pojavio, ako je problem. Žena i ja smo naučili curicu da samostalno hoda, ne držimo je za ruke, nema hodalice, niti guralice. No, baka i djed su je počeli držati za ruke u svakoj prilici kad se igra u parku. Naravno, curici je to super jer je i nama počela pružati za ruke da je vodimo. Možda pušem na hladno, ali mi se čini da i dalje je trebamo poticati da što više samostalno hoda, penje se na tobogan, stepenice. Što vi mislite?
Hvala
|
Hana Hrpka, prof. psih.
|
24.03.2015. 22:10
Poštovani tata,
prije svega bih Vam htjela zahvaliti na javljanju i iskazanom povjerenju! Iz Vašeg upita vidim da ste brižan otac, da se zajedno sa suprugom trudite osigurati Vašoj kćeri pravilan razvoj i poticati ju da bude što samostalnija, ali jednako tako joj pružiti pomoć i oslonac kada ona to traži. Čini mi se da pokušavate poticati kćer da vježba samostalno hodanje i druge motoričke vještine te ju nastojite poticati da sama proba raditi stvari koje može, kako bi i dalje napredovala i bila što samostalnija u aktivnostima koje ste naveli.
Vjerujem da je dijagnoza koju je Vaše dijete dobilo u tako ranoj dobi za Vas mogao biti vrlo stresan događaj te i utjecati na to da više pratite djetetov razvoj i češće reagirate na određene promjene. Željela bih Vas pohvaliti na strpljenju i spremnosti na rad s djetetom te Vam reći da je važno osigurati djetetu da samostalno radi ono što može kako bi napredovalo u bilo kojem aspektu razvoja. Zaista mi djelujete kao jedan brižan otac koji se jako trudi oko odgoja svoje djevojčice. Iz Vašeg opisa dobivam dojam da Vi i supruga pokušavate pružiti uvjete za razvoj samostalnosti Vašoj kćeri kad je to moguće, no brine Vas kako bi ponašanje bake i djeda moglo utjecati na njen daljnji razvoj. Razumijem Vašu brigu i drago mi je čuti da razmišljate o tome te želite svom djetetu osigurati najbolje. Također, čini mi se da trenutno niste sigurni kako bi se Vi i supruga trebali ponašati kada Vam djevojčica pruža ruke te da ju u tim situacijama ne biste htjeli odbiti, ali jednako tako smatrate da trebate nastaviti poticati njeno samostalno kretanje.
Naveli ste kako Vaša kći ima 17 mjeseci. U drugoj godini života dijete počinje shvaćati da je samostalna osoba, a ne dio majke ili oca. Paralelno s tom spoznajom raste i djetetova potreba za nezavisnosti te želja za istraživanjem okoline putem kojeg djeca uče. Ove promjene djetetu mogu biti stresne, zbog čega se povećava i zavisnost od roditelja, odnosno potreba za sigurnošću pa se djeca mogu lako uznemiriti ako roditelji nestanu iz njihovog vidokruga. Dopuštanje djetetu da samo istražuje okolinu i izvodi zadatke za koje je sposobno (npr. hodanje, hranjenje) omogućava izgradnju samopouzdanja. Roditelji u ovom razdoblju imaju važnu ulogu u poticanju djetetove samostalnosti te iskazivanjem povjerenja u djetetove sposobnosti pružaju djetetu osjećaj da je voljeno i prihvaćeno čak i ako ponekad ne uspije samo izvršiti aktivnost. Kada dijete samostalno uspije u nekom zadatku, osjeća se vrijedno i uspješno, a ovi osjećaji pomažu djetetu da razvija osjećaj samopouzdanja od rane dobi.
Razvoj grube motorike koji se očituje u puzanju, hodanju, skakanju i sličnim aktivnostima, vrlo je važan dio djetetovog razvoja i preduvjet je za razvoj fine motorike, koja je vidljiva u primjerice vezanju vezica na cipelama ili zakopčavanju gumba, a razvija se do preciznih radnji kao što je pisanje. Poticanje razvoja grube motorike pružanjem djetetu prilike za samostalno kretanje pomaže djetetu u boljem rastu i razvoju. Iz Vašeg upita vidim da ste prepoznali važnost poticanja Vaše kćeri u razvoju motoričkih sposobnosti i smatram da je takvo ponašanje roditelja dobro za fizički, ali i psihološki razvoj djece, budući da potiče vježbanje motorike i pospješuje razvoj osjećaja vrijednosti te izgradnju samopouzdanja.
U prvim godinama života razvija se i osjećaj privrženosti između roditelja i djeteta, koji je važan temelj kasnijem ponašanju u odnosu roditelja i djece, ali i budućim odnosima koje će dijete stvarati (primjerice s prijateljima). Djetetu je u ovoj dobi važno da se osjeća sigurno i da su njegove potrebe ispunjene. Ako roditelji pokazuju razumijevanje i prepoznaju djetetove potrebe te ih nastoje zadovoljiti i brinuti o njima, dijete će stvoriti siguran odnos koji će mu omogućiti da se u kasnijem životu osjeća dobro „u vlastitoj koži“ i razvije povjerenje u druge ljude. U skladu s razvojem sigurne privrženosti između Vas i Vašeg djeteta, važno je da poštujete djetetove osjećaje i potrebe. Kada Vam Vaša djevojčica pruži ruku, možda traži sigurnost i potporu od Vas, ili pak osjećaj ugode i povezanosti s njoj bliskim osobama. Ako vi odgovorite na njeno pružanje ruke na način da ju držite za ruku, dijete će se osjećati sigurno i prihvaćeno. Iako poticanje samostalnog kretanja uz istovremeno držanje za ruku djeluje kao suprotne reakcije, možete kombinirati ova dva ponašanja kako biste kćeri pružili priliku za razvoj samostalnosti uz osjećaj prihvaćenosti i sigurnosti. Kada Vaša kćer pokuša sama hodati, penjati se i slično, možete ju potaknuti tako da pokažete entuzijazam, ohrabrite ju i pohvalite njen trud, čak i ako joj treba više vremena ili ponekad ne uspije sve sama. Ako primijetite da Vam pruža ruku prije nego sama pokuša, možete ju poticati riječima (npr. „Hoćeš probati sama ?“ ili „Pokaži mi kako se penje na tobogan“) ili pokretima kroz igru. Istovremeno je važno da poštujete njene osjećaje i strahove te joj pružite Vašu potporu ako vidite da joj je potrebna, primjerice uz pitanje „Želiš da ti ja pomognem?“. Kad je u pitanju ponašanje bake i djeda, predlažem da razgovarate s njima o ponašanju koje ste primijetili. Možete zajedno dogovoriti kako želite postupati prema djevojčici u određenim situacijama te probati biti dosljedni u tom ponašanju, kako bi i baka i djed sudjelovali u poticanju njene samostalnosti prilikom igre u parku, ali i imali mogućnost držati ju za ruku kada ona to traži u nekim drugim situacijama.
U slučaju da se Vaša briga za dobrobit Vaše djevojčice pojača, dobro je znati da se uvijek možete obratiti stručnjaku iz Vaše okoline. Budući da je Vaša trenutna briga prvenstveno vezana uz motorički razvoj Vaše kćeri, po potrebi se možete obratiti nekom od stručnjaka s kojima ste ranije surađivali (primjerice stručnjacima s Goljaka ili fizijatrima), kao i pedijatru Vaše djevojčice. Ako imate još nekih dilema vezanih uz Vaše dijete i pitanja roditeljstva možete se ponovno javiti ovim putem ili na savjetodavnu liniju Hrabrog telefona za mame i tate na broj 0800 0800. Na telefonskoj liniji rade educirani volonteri koji će Vas rado saslušati, pružiti Vam podršku i potporu i s kojima možete zajedno pokušati pronaći najbolji način rješavanja problema koji Vas trenutno muči. Linija je otvorena svakim radnim danom od 9.00 do 20.00 sati. Podršku i informacije za sva pitanja s kojima se susrećemo u roditeljstvu možete potražiti i na savjetodavnoj liniji Telefončić, koja je namijenjena roditeljima djece predškolske dobi. Putem telefonskog broja 01/4850-555 omogućena Vam je svakodnevna dostupnost stručne podrške i informacija iz područja ranoga razvoja djece i suvremenoga roditeljstva. Linija je otvorena od 7 do 22 sata, a njezinim stručnjacima se možete obratiti i putem e-maila info@telefoncic.hr.
Iz Vašeg upita vidim da ste brižan roditelj koji je spreman potražiti pomoć, što upućuje na Vašu kompetentnost i brigu prema djetetovom zdravlju i dobrobiti. Zahvaljujem Vam na iskazanom povjerenju i želim Vam puno uspjeha, strpljenja i radosti u Vašoj roditeljskoj ulozi!
Srdačan pozdrav,
Hana Hrpka, prof.
|